FELJTON - Iz istorije našeg rudarstva (3)
EKSPLOATACIJA UGLJA U GACKU
DO SREDINE ŠEZDESETIH GODINA 20. VEKA
Piše: Radule POPOVIĆ
U okviru studija, tadašnje generacije su, pored geoloških naučnih disciplina, izučavale i polagale ispite iz rudarskih radova: jamskih i površinskih sa miniranjem, izradu rudarskih prostorija, sa podgradom ili bez podgrade, zatim mašinstvo, elektrotehniku, građevinarstvo, rudarska merenja itd, što mu je omogućilo da sa uspehom obavlje sve neophodne poslove na odgovarajući način i u skladu sa Zakonom o rudarstvu, jer je odmah, po dolasku u Rudnik, imenovan za tehničkog direktora, dok je direktor bio već pomenuti Alija Zvizdić.
Tog 15. juna 1959. god. u Rudniku su radili: Alija Zvizdić, direktor, Risto Stojanović, finansijski knjigovođa i šef računovodstva, Milutin Lojović, materijalni knjigovođa, Vukašin Bjelogrlić, blagajnik, Nikola Bjelogrlić (bivši upravnik Rudnika) magacioner. To je bio administrativni deo zaposlenih i svi su imali samo najniže (osnovno) obrazovanje, ali uz dopunske kurseve, relativno efikasno su obavljali svoje poslove.
Što se tiče neposrednih proizvođača, odnosno rudara u sećanju su ostala sledeća imena: Nikola Bjelogrlić, smenovođa (i magacioner), slede: Slavko i Bogdan Vuković (braća), Radivoje Vuković, Rale Bjelogrlić, Mišo Zelenović, Fehim Bašić, Sajto Čustović, Zećo Čustović i još jedan Čustovič (sva trojica iz Ključa), Stevo Šolaja (i još dvadesetak rudara čijih se imena ne sećam), vitlom je rukovao Vaso Ćalasan, a miner je bio Dušan Vuković. Vozači su bili Aziz Pašić, Safet Hrustanović, Velemir Grković, a najvažnija ličnost, koja je održavala sve mašine i kamione u radnom stanju bio je Čedo Govedarica, zvani Bato, bez bilo kakvog završenog zanata, majstor samouk, ali je bio savladao sve mehaničarske, kovačke i druge poslove vezane za održavanje i popravku mašina u Rudniku. Imao je svoju primitivnu radionicu u kojoj je sve poslove obavljao sam, a kada je trebalo i na licu mesta je intervenisao bez obzira gde je ta intervencija bila potrebna.
Direkcija Rudnika "Vrbica" u Gacku, nalazila se u jednoj staroj i zapuštenoj baraci. U jednoj prostoriji radili su direktor, tehnički direktor, šef računovodstva i materijalni knjigovodja, u drugoj se nalazio blagajnik, treća je služila za potrebe rudara sa kojima su bili i smenovođe, u četvrtoj prostoriji nalazio se magacin.
Svi zaposleni na Rudniku dolazili su pešice iz Dobrelja, Lipnika, Avtovca, sa Miholjača, iz Ključa, iz Bašića i iz Gacka.
Preuzimanjem dužnosti tehničkog direktora odmah se pristupilo reorganizaciji proizvodnje i njenoj što većoj efikasnosti. I pored najbolje želje, mogućnosti su bile veoma ograničene, prvenstveno iz finansijskih razloga i tehničkih mogućnosti obzirom na nizak stepen proizvodnih sredstava. Pa ipak, tada, da bi se povećala proizvodnja, da bi se organizacija rada podigla na viši nivo i da bi se izbegle negativne posledice veštačkim povećanjem debljine jalovine u smeru napredovanja eksploatacije, uzet je pod zakup jedan bager sa povlačnom korpom, a ubrzo potom mali buldozer bio je zamenje drugim večeg kapaciteta. Ove mašine su korišćene za skidanje jalovine, dok je samo vađenje uglja i dalje bilo primitivno. Sa angažovanjem pomenutih mašina promenjena je lokacija odlagališta jalovine na prostor već otkopanog uglja i na prostore gde se nije planirala eksploatacija (istočni deo rudnika).
Ove mašine su bile veoma skupe. Bager je, na primer, koštao 8640 dinara, a buldozer preko 5000 dinara na čas (bez obzira da li je radio ili stajao). Zato je bilo nužno maksimalno iskorišćenje ovih mašina. Zahvaljući ovim merama proizvodnja je naglo povećana.
Ali, kako su za prevoz uglja do železničke stanice u Bileći, postojeća prevozna sredstva bila nedovoljna, bilo je nužno uzimanje pod zakup prevoznih sredstava (kamiona) veće tonaže i od drugih prevoznika.
Od mostarske "špedicije" angažovana je jedna "škoda" sa prikolicom, ukupne nosivosti od 20 tona uglja i od trebinjske "Laste", u zavisnosti od potreba, jedan ili dva kamiona marke "čepel" nosivosti po 5 tona. Savakako da pomenuti aranžmani nisu bili dugotrajni, već na određeno vreme.
Povećanje proizvodnje odmah je zahtevalo povećanje i broja radnika (namerno se izbegava reč "rudar", jer to nisu bili rudari majstori, već nekvalifikovani radnici, pretežno individualni poljoprivredni proizvođači, stanovnici okolnih sela).
Već u septembru 1959. godine, dotadašnji direktor Alija Zvizdić odlazi iz Rudnika kako bi dovršio studiranje na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Za vršioca dučnosti direktora, Opština imenuje dotadašnjeg tehničko g direktora Rudnika. Sticajem okolnosti, u isto vreme se održava savetovanje Saveza sindikata rudara BiH u "Kreki" - Tuzla. Tema je bila: "Nagrađivanje u rudnicima uglja BiH po jedinici proizvoda".
Ideje koje su predstavljene, a naročito iskustvo iz Rudnika "Kakanj" mogla su se lako primeniti i na Rudnik uglja "Vrbica" u Gacku. Ubrzo je napravljen Pravilnik, usvojen na Upravnom odboru i već u oktobru iste godine je usledila njegova primena. U početku nepoverljivi rudari su nastavili da rade kao da se ništa nije desilo. Ali, kada su na kraju meseca videli da je svaki proizvodni ranik (rudar) i vozač kamiona plaćen prema utvrđenom normativu, situacija je počela da se menja, ali i dalje sa podozrenjem....
(nastavak u sljedećem broju)