tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta
 

Daniel Salis - Soglio

utvrĐenja oko trebinja iz jednog drugog, neŠto manje vojniČkog ugla
 

POBJEDNIK GLEDA ODOZGO

Ranije, mislila sam da su austrijske kule i tvrđave oko Trebinja tipski projekti. Međutim, kada sam vidjela nacrte drugih austrijskih utvrđenja (na drugim mjestima u Evropi), zaključak se sam nametnuo, iako sam našla mnogo zajedničkih elemenata. Kompletan hercegovački fortifikacioni “kordon“ arhitektonski je ipak autentičan. Oni koji su ga gradili dobro su razmišljali o tome kako bi mogao da im posluži, jer domaće stanovništvo nije se držalo nikakvih pravila.

Ipak, potvrdiće se da namjene hercegovačkog fortifikacionog “zida“ prema Crnoj Gori ima i neke, mnogo dominantnije komponente od onih vojno-bezbijednosnih. Čak ni parametar javih radova nije isključen jer je austrijska vlast nastojala da što prije “kupi“ stanovništvo i natjera ga da počne poštovati novouvedena pravila i zakone.

Sve ovo što sam pretpostavljala ranije, to mi je, u neku ruku, potvrdio i Rudolf Hauptner koji je dobro istražio ovu temu...

Djelimično, koliko  mu je bilo dostupno, isti autor istražio je i turska utvrđenja. Citiram neka njegova zapažanja..

- U stalnim borbama Turaka protiv slovenskog stanovništva, na Balkanu su izgrađena mala utvrđenja elementarnog karaktera. Jedno ovakvo ratno sklonište, ali takođe i građevina koja je služila sklanjanju od vremenskih nepogoda nazvana je kula (slovenski) ili karaula (turski).

U gradnji je korišten kraški kamen koga je u okolini u izobilju. Kao privremeno utvrđenje, kula je građena tradicionalno, od "suvog zida" (kamen se slaže bez maltera), kružnog, spiralnog ili četvrtastog oblika, oko 1,80 m visoka, sa 50 cm širokim zidovima i bez krova.

Kule koje su bile građene od kamena povezanog malterom su (mada ne uvijek) bile sigurnije protiv projektila iz lakih topova, bile su na sprat i prekrivene platformom. U zidovima su postojali otvori, puškarnice. Kule su čak stajale i u bedemima ograđenim dvorištima muslimanskih poglavara.

Kula je odgovarala uslovima zemlje, krša sa oskudicom u drvetu i vodi, kao i u uslovima manjeg rata tj. akcija bandi. Okupacijske trupe su koristile i poboljšale osvojene kule, a u koje svrhe... ostalo je nepoznato.

- Još uvijek nemirna država - zaključuje R. Hauptner - zahtjevala je prisustvo jakog vojnog i žandarmerijskog sastava i njihovo efikasno učešće u sprečavanju napada bandi.

(Banda je ovdje uobičajen izraz za ustanike, hajduke ili za bilo kakve druge grupe koje se suprotstavljaju okupacionoj vojsci. Ako se prati osnovna logika teksta, osnovna značenje imenice banda u ovoj slučaju je - “borbena grupa“ ili “mali neregularan sastav naoružanih ljudi“.)

- Islamski dio stanovništva je nosio ustanak iz 1878. i bio vidno uplašen novonastalom situacijom. Hrišćansko stanovništvo je u kraljevskim i carskim trupama vidjelo oslobođanje od turske vlasti i gledalo u budućnost sa puno očekivanja.

Uvođenje pravnih odnosa (pravne države, op. a.) je ipak svima donijelo teško razočarenje. S druge strane su mnogi muhamedanci primijetili nastojanja vlasti da poštuju njihove navike i religiozne običaje što im je bilo drago.

Južna Bosna i Hercegovina postaju nemirnije kada se opet pojavljuje vođa bandi Stojan Kovačević. Kada je južna Dalmacija uvela vojnu obavezu, dolazi do teških nemira juna 1881. godine u Hercegovini i u Krivošijama (sjeverozapadno do Kotora) čije je sprečavanje tražilo vojno angažovanje. Nezadovoljni muslimani su se tom prilikom pridružili hrišćanskim zakupcima (?) koji su se osjećali loše tretiranim od strane finansijskih vlasti (ne znam na koga se ovo odnosi).

Okupacijske trupe su se morale povući u sigurne baze na obali. Nakon pristizanja pojačanja, trupe pod komandom feldmaršala Jovanovića uspjevaju smiriti ustanak u Krivošijama...

- U Bosni je trupama takođe pošlo za rukom da pobijede bande tako da se 22. aprila 1882. godine objavljuje carska amnestija.

Gušenje ustanka trajalo je tačno godinu dana i donijelo je gubitak od 336 ljudi, od toga 100 mrtvih u 227 sukoba. Mnogobrojniji gubici su došli uslijed bolesti, naročito tifusa, tako da se računalo sa oko ukupno 700 žrtava.

Za ove poduhvate je odobren kredit od 31,7 miliona guldena. Prema tome, ove su  zemlje, kao Galicija, bile više finansijski teret za monarhiju tako da su razumljive poznate riječi Bizmarka: "Balkan nije vrijedan kosti ni jednog jedinog grenadira". Sa druge strane su sređeni odnosi na Balkanu u interesu trgovinskih početaka sa Bliskim istokom.

Dakle, ovi događaji su natjerali Beč da porazmisli o svemu. Da li da ponovo driješi kesu kad ”bande” odluče da se angažuju, da bazira veći broj jedinica u Hercegovini, ili da pristupi, vjerovatno jeftinijoj akciji - izgradnji pomenutog ”kordona” od kamena.

Takvi, zahtjevi, važno je reći, stizali su i od komandanata lokalnih jedinica već 1881. godine. Naime, pošto su duže vremena bile izvan svojih baza, operativnim jedinicama trebala su odbrambena skloništa i utvrđenja na ključnim pozicijama.

Tada, pada odluka da se izvede do tada najveći građevinski projekat u Hercegovini.

Prethodno, nadležno Ministarstvo je poslalo komisiju koju je predvodio genralni inspektor baron Daniel von Salis-Soglio u Krivošijama i Hercegovini.

Zabilježeno je da je ova komisija radila sa netipičnom ažurnošću (“nebirokratski užurbano“), kao da je bila pod nekim ili nečijim pritiskom. Već u martu 1882. godine bila je u Hercegovini, snimala je teren i pripremalo nove odluke.

Zadatak sigurnosnih utvrđenja u okupiranim oblastima se bitno razlikovao od zahtjeva utvrđenja u carevini. Nastupajući građevinski poslovi (koji su bili posljedice rada pomenute komisije), planirane investicije u saobrađajnice i kulturni rad (ć) je iziskivao umirivanje stanovništva što je na kraju bilo moguće samo kroz stalno i jasno prisustvo državne sile čak i u zabačenim oblastima - zabilježio je Rudolf Hauptner.

animljivo je da je "etnopsihološko" obrazloženje za pozicioniranje manjih utvrđenja pružio baš generalni inspektor Daniel von Salis-Soglio. Da li je to obrazloženje bilo najdominantnije teško je reći. Ipak, kako se radilo o jednom vojniku, vjerovatno su vojni razlozi bili presudniji...

- Stanovništvo, burne divlje duše, koje neprestano hoda unaokolo opremljeno cijelim arsenalom kojekakvog oružja, osjeća se tek onda pobjeđenim kada se zauzmu najviše tačke njegove zemlje. Sve dok neprijatelja gledaju odozgo, oni se osjećaju nepobijeđenim. Ništa ovim ratobornim i groznim stanovnicima više ne imponuje od toga da se mi usuđujemo, uprkos svim teškoćama gradnje, krunisati moćnim forticama mnoge od najviših vrhova. Tako je stvorena osmatračka kuća na "Gljivi" kod Trebinja, jedan veliki spomenik za cijelu Hercegovinu, vidljiv sa svih strana.

Generalni inspektor, nakon toga, tretira pitanja vojne bezbijednosti...

- Stalno neophodno zadržavanje trupa i u zabačenim oblastima - povlači inspektor - zahtjevalo je dobra, mirnodobska prenoćišta (skloništa), koje zbrinjava trupe i prilikom njihovog dužeg boravka i koje je u stanju da odoli bombardovanju lakih topova. Osim toga, svi objekti bi trebali biti odbranjivi od starane obezbjeđenja kada se trupe nalaze na terenu. Skloništa su građena tako da svaki vojnik "naseljava" 15 kubnih metara prostora, sa lagerom, osmatračnicama, sanitarnim prostorijama, cisternama i štalama za konje.

Daniel von Salis-Soglio dao je i niz idejnih rješenja, tako da inžinjerima nije ostalo mnogo dilema...

Teško snabdijevanje vodom u kraškim oblastima je zahtjevalo postrojenje sa cisternama čiji sadržaj omogućava potrošnju vode od 6,6 litara po čovjeku punih 30 dana. Kao površine za skupljanje kišnice služili su ravni krovovi utvrđenja.

Odbrambena moć objekta je tražila okolinu bez mogućnosti za juriš i dovoljno flankiranje (prilaz s boka). Prostorije za življenje su morale biti svijetle i prozračne, a prozorski kapci neprobojni sa otvorima za puške.

Vjerovatno nešto kasnije u Beču, ali ipak u toku 1882. godine, glavni inspektor konkretizovao je seriju osnovnih idejnih rješenja...

- Iz ovih zadataka i uslova borbe, malih tj. banditskih ratova proizilaze tipovi utvrđenja koje se značajno razlikovalo od dotadašnjih fortica.

U 19. vijeku nije bilo pokrivenog zida, traveziranih valova, oklopa i okretnih tornjeva. Ovakvi objekti u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji nazivani su "kraška utvrđenja". Na Isoncu (Isonzo) su kao kraško utvrđenje (1915.) korištene kraške uvale i pećine za utvđivanje u kraškoj visoravni.

Za kraška utvrđenja starog kova se mogu navesti sljedeći tipovi:

a. Osmatračke kuće ili kule za pješadiju, međupošte, pozicionirane na visokim vrhovima, koje su služile za obezbjeđivanje defilea, mostova i saobraćajnica, kao uporišne tačke za transporte  i za pokrivanje transportnih kolona.

b. Kule sa baterijom (artiljerijom), nazivane takođe i platformne tvorevine. One su imale za zadatak vođenje udaljenih borbi, osiguravale su depoe i glavne garnizone na način rada kaiša (!?)

c. Prenoćišta (skloništa) sa mogućnošću odbrane, defanzivne kasarne

d. Logorski kompleksi sastavljeni od gore navedenih objekata

(U slijedećem broju slijede opisi tvrđava sa skicama.)