OTVORENA LINIJA - DIJALOG S DIJASPOROM
Intervju - Mustafa Drljević
trebinjke ljepŠe od pariŽanki
Ja se u Francuskoj danas osjećam kao Francuz. Ponašam se
kao Francuz i moju djecu odgajam kao Francuze. I oni jesu Francuzi. Moj sin je
sada bio na
prvenstvu Francuske u džudou.
I on se osjeća kao Francuz, ali u njemu ima onaj gen sa Balkana. On voli naš
kraj. Ja sam u njih, a imam šestero đece, ugradio ljubav prema Hercegovini. Za
mene ovo je najljepši dio planete. Hercegovina i moje Trebinje.
Mustafa, Glas je još jednom u prilici da piše o još jednoj donaciji. U principu Humanitarna organizacija naših građana u Francuskoj, u kojoj vi aktivno radite, pomaže obrazovanje u najširem smislu. Valjda je zato u vaš plan “upala“ i naša firma. Vaši kompjuteri već rade u režiji Radio-Trebinja...
- Jeste, osnovni domen našeg rada je podrška obrazovanju u BiH. Vi ste već informisali čitaoce o našoj pomoći trebinjskim školama. Naš stav je da je svaka pomoć uzaludna, ako ne ostvarimo veliki napredak u procesu obrazovanja...
Vi ste odavno u Francuskoj, otišli ste prije rata. Vaša porodica je, u neku urku mostarsko-trebinjska, sad je sva u dijaspori...
- Moja majka rođena je u Počitelju, u porodici Komad, a živjela je u Mostaru. U Počitelju, s jedne strane bila je kula Gavran kapetana a s druge Kula Komada. Moj otac Mirza rodio se u Mostaru, njegova porodica sa majkine strane je iz Trebinja (Viđeni iz Gomiljana).
Otac vam je radio u HET-u...
- Moj otac je prva generacija Elektroprivredne škole u Sarajevu. Sva ta generacija otišla je na izgradnju hidrocentrale Jablanica. Poslije, vratio se u Trebinje zbog majke, pošto mu je otac umro kad je imao tri godine, i sav radni vijek proveo je u Trebinju, u HET- u.
Vaš otac je ovdje preživio tešku ratnu dramu, bilo je grubih stvari...
- Jeste.
Govorite li danas o tome?
- Ne. Samo se sjećamo, ne možemo zaboraviti. Osim toga, ja sam bio u inostranstvu, ratna zbivanja ne mogu ni da komentarišem. Otac mi je pričao da mu je bilo vrlo teško i da je bio primoran da napusti Trebinje. Dolazili su noću ljudi koji su ga mlatili, ali zahvaljujući nekim komšijama, Srbima, ostala mu je glava čitava. Takođe, zahvaljujući kolegama iz centrale, prebacio se do Crne Gore. Dalje, nije bilo velikih problema.
I vi i vaš brat počeli ste raditi u Trebinju. Vi kao agronom, vaš brat kao ljekar...
- Ja sam 1955. a brat 1963. godište. Brat danas živi u Švedskoj, radi kao doktor. Položio je neke ispite sa medicine, a zatim švedski državni ispit. Moj brat bio je posljednji doktor u selu Ravno. Kad je vidio kakva su zbivanja, vratio se u Trebinje. Neko vrijeme radio je u Trebinju. Išao je u kućne posjete. Imao je dva problema sa ljudima. Tada je shvatio da mora da napusti Trebinje. Prije samog rata otišao je za Beograd, iz Beograda u Švedsku.
Vi ste u Trebinju završili i osnovnu školu i gimaziju... Kad mislite o tom vremenu, koje vam se slike prve javljaju...
- Dani u Gimnaziji su mi nezaboravni, iako mi je bilo teže završiti trebinjsku gimnaziju, nego fakultet, agronomiju. Fakultet sam zavšio bez problema, a u gimnaziji je bilo mnogo problema...
U Gimnaziji ste igrali košarku?
- Da, mada, kao i svi, prvo smo počeli sa fudbalom. Ali, malo smo se zakačili sa Vladom Mitrovićem. Bio je strog i ozbiljan, a to nama u onim godinama nije odgovaralo. Zato, sa fudbala prešli smo na basket, pa na rukomet. Košarku sam dosta igrao sa rajom, a na fakultetu više sam igrao rukomet... I dan danas volim da se zaigram u Francuskoj. Igram sa mlađim. Još nisam otpepao svoju loptu. Mi u Parizu napravimo jednu ekipu Jugovića, pa igramo protiv crnaca. To nam je merak jer su oni ratoborni. Mi to nadoknadimo tehnikom i guranjem. Dobro prolazimo sa njima iako su i visoki i brzi. Kad se igra na poene, znamo kad treba napravit faul, pa ih ponekad i pobijedimo.
Osjećate li se u Fancuskoj kao došljak?
- Ja se u Francuskoj danas osjećam kao Francuz. Ponašam se kao Francuz i moju djecu odgajam kao Francuze. I oni jesu Francuzi. Moj sin je sada bio na prvenstvu Francuske u džudou. I on se osjeća kao Francuz, ali u njemu ima onaj gen sa Balkana. On voli naš kraj. Ja sam u njih, a imam šestero djece, ugradio ljubav prema Hercegovini. Za mene ovo je najljepši dio planete. Hercegovina i moje Trebinje.
Sva vaša djeca još su u školama?
- Moje najmlađe dijete ima 5 a najstarije 23 godine. Najstarija, kćerka, sada je treća godina prava. Usput, studira i menadžment. Mlađa, Sabrina, ima namjeru da uđe u najviše francuske škole. To traje dvije godine, i, ako uspije da uđe u tu elitu, njezina budućnost je zagarantovana, a ako ne uđe, te prve dvije godine priznaju se na bilo kom fakultetu. Svi su dobri đaci, vole da uče. Ja sam vazda imao problema sa školom, otac mi je stalno plaćao neke dodatne časove iz fizike, matematike... ali oni te probleme nemaju. Ja im do sada nisam imao potrebu ništa ni pokazivati.
Svake godine dolazite u Trebinje. U čemu je onaj glavni magnet koji vas stalno privlači...
- To je nostalgija. Najteži dio mog života bio je tokom rata i nekoliko godina poslije rata kad nisam mogao da dođem u moju domovinu. Tada sam na godišnji odmor išao na jug... Kan, Perpinjon, Barselona, ali za mene sve je to ništa. Bilo mi je dosadno. Kad dođem u Trebinje, svi kažu da im je dosadno, da se ništa ne dešava, a ja u Trebinju nemam vremena!? Dok svakome kažem zdravo, dok sjedemo, nešto popijemo, dok se malo pozabavim baštom, vrijeme mi izleti.
Da li ste u Francuskoj nastavili da se bavite svojom strukom?
- Malo sam se u Francuskoj bavio svojom strukom. U Evropi su rijetki oni koji počnu i završe u svojoj struci. Promjena radnog mjesta je uobičajena stvar. U Parizu usavršio sam okoliš, prirodu, ekologiju. Nisam teoretičar, ja sam potpuni praktičar. EU ima zakone koji se moraju ispoštovati. Ako se ne ispoštuju, pojedine zemlje će plaćati penale. U Francuskoj već imamo 2 kg smeća po osobi dnevno. Možete misliti koliki je to posao.
Vaša je supruga Francuskinja?!
- Da. Upoznao sam je u Platu 1982. godine. To je jedna simpatična, sitna žena, Uvijek sam volio sitne žene... Moja žena je rođena Parižanka. Ime joj je Josiane. Potiče iz jedne komunističke porodice. NJen otac bio je veliki prijatelj Žorža Maršea. Bio je jedan od rukovodilaca pokreta otpora u Francuskoj. Kad je dolazila ovamo, nikako nije mogla da shvati kakav je to kod nas socijalizam kad ima toliko privatnih kuća... Kaže se da je svaki brak lutrija, ali naš je sretan. Možda u tome ima još nešto, njen otac je porijeklom Poljak...
U cjelini, kako ste bili prihvaćeni u Francuskoj?
- Francuzi nisu opterećeni došljacima kao mi. Mi došljaka zovemo došljo. Oni su uvjereni da mješavina daje pozitivne stvari...
Razlike ponekad stvaraju konflikte...
- Sve je to od slučaja do slučaja. Inače, razlika je mnogo. Pogotovo u tom ženskom pitanju... Kod nas u BiH je u velikoj mjeri nemoguće ili nepojmljivo da žena kaže mužu: ”Večeras izlazim sa tim i tim, sa svojim koleginicama” i sl, a u Francuskoj to je normalno. Međutim, i to moram da kažem, ranije, u SFRJ, žena je bila emancipiranija nego u Francuskoj. Žene u Francuskoj prvi put u svojoj istoriji počinju da glasaju 1946. godine?! Dalje, tek negdje od 1973. žene mogu da rade a da ne pitaju dozvolu od svog muža...
Šta je po zanimanju vaša supruga?
- Moja supruga sada radi u banci. Kad sam je upoznao, bila je zamjenik šefa banke, ali u karijeri nije mogla napredovati zbog djece. Puno je vremena provela na trudničkom...
Uz to je domaćica?
- Da, kao što je prirodno. Mi smo se u ponečem podijelili. Ja volim kuhati, ali zato nikad pegle nisam uzeo u ruku. Ni usisivača.
Kako vaša supruga vidi Hercegovinu i Hercegovce?
- Kad moja žena opisuje Hercegovce, kaže da smo malo tvrdoglavi, da smo eksplozivni, da smo agresivniji od Francuza. Nekad kaže ”Vi sve znate”, ”Vi ste najbolji”. Možda je sve to tako. Mi možda ženu stavljamo malo po strani, ali smo vjerniji od drugih. Mi ponekad kažemo ”E kako je to moja majka radila” i sl. To Francuskinje nervira.
Koje vam promjene najviše padaju u oči u Trebinju?
- Promjene kod muškaraca, posebno kod mladih. Na omladini se osjeća da je zatvorena, da nigdje nije išla. Moja djeca primjećuju da ima dosta njihovih vršnjaka koji piju, da ima dosta drogiranih?! Moja supruga primjećuje da nema smijeha, da nema nasmijanih ljudi u Trebinju. To je jedno, međutim, žene, Trebinjke, to je nešto posebno. Ja mnogo putujem po svijetu, mnogo i po bivšoj Jugoslaviji. Vidio sam u Banja Luci dosta lijepih žena, ali njaljepše djevojke i žene su Trebinjke. Sve su zgodne, lijepe, nasmijane, ljubazne... Pazite, Pariz sada ima nešto oko 4 miliona stanovnika, sa okolinom 20 miliona. Siguran sam, da prođete najveću i najljepšu aveniju u Parizu Champs Elisaie u danima kada je puna, nećete naći toliko lijepih djevojaka kao u Trebinju na korzou, na onih 150-200 metara.
Nastavljate sa svojim humanitarnim radom? I dalje ćete ostati na polju obrazovanja?
- Da. Moja životna filozofija u tom pogledu je prosta. Na svijetu ima ljudi i neljudi. Ja pomažem ljudima. Ja situaciju na prostorima bivše Jugoslavije mogu razumjeti, ali ne mogu opravdati. Nisam možda bio ni pripremljen za takva razmišljanja. Ja bar za polovinu svojih prijatelja u nekadašnjem Trebinju nisam znao jesu li Srbi, Muslimani ili Hrvati. Sad sve znam. Onda nisam. Oslovljavali smo se nadimcima. To ima veze sa ovim danas. Mi smo zajednicu građana BiH u Parizu napravili pred sami početak rata. Pokušavali smo na sve načine, koliko možemo, da spriječimo rat, da probudimo francusko javno mnjenje, da im kažemo koliko je situacija složena. Znali smo, kad brat na brata udari, da će to biti krvav rat. Najgore je kad se braća dijele. Ja sam tako gledao i na Jugoslaviju, kao na kuću koju braća treba da podijele. Ipak, niko od nas nije mislio da će to biti na tom nivou...
Kakvi su vaši planovi u pogledu Trebinja, razmišljate li o povratku?
- Ne u klasičnom smislu. Ali želim ostati vezan za Trebinje i Hercegovinu. Moj lični stav je ovakav... ono što sam stvorim možda mogu i prodati, ali očevinu ne mogu. Osim toga, ovo je moje podneblje. Ovo je moj grad i ne priznam nikome da je veći Trebinjac od mene. Moj otac je možda umro zbog želje da se vrati u Trebinje. Trebao je da ide kod doktora, ali nije mogao sačekati, imao je zakazano u maju, ali otputovao je u aprilu. Da je sačekao, vjerovatno bi se ustanovilo da je bolesan... Da vam ne govorim o mnogim Bošnjacima koji su izvršili samoubistvo, neki su prosto crkli, presvisli za Trebinjem... LJubav prema ovom gradu i kod njih bila je ogromna. Ja mislim da je to najljepši grad na svijetu...
- N.M.
Godine galebarenja
- Razumljivo, i u Trebinju ćuti se o galebarenju. I ja, kao i mnogi galebovi danas, sretno sam oženjen, a opet mnogi su galebarili i dok su bili oženjeni. Galebarenje je bio sport koga smo mi praktikovali najviše u zimskom periodu, jer se u Trebinju nije imalo gdje izaći. Odmah po novoj godini, kad počnu maškare i karnevali, i mi bi krenuli. I ljeti naravno dešavalo se isto. U Trebinju si mogao imati djevojku, ali sve se to čuvalo u tajnosti. Nama se nije ženilo, htjeli smo još da momkujemo. Rijetko se koji galeb oženio prije tridesete.
- Kako je sve to išlo? Početnici su učili od onih starijih. Morali su poznavati jedan-dva strana jezika, učili su kulturu ponašanja, ples. Oni koji su bili u folkloru bili su dobri plesači. U zimskim danima oni su nam davali časove plesa. Imali smo pripreme i dogovore oko toga koji idu na koji rejon. Znalo se ko ide na Ruskinje, Poljakinje, ko na Engleskinje, Francuskinje, a ko na ”domaću robu”. Naši muzičari koji su radili dole govorili su nam gdje su koje djevojke stigle...
- Ko je bio šampion među galebovima? Teško je to reći. Neki su krili svoje ”podvige”, a neki su dodavali. U sjećanju mi je ostao jedan od najstarijih galebova, koji je imao svoju školu, to je Meho. B. zvani Vlaho. Ako hoćeš da ga isprovociraš, pred hotelima Lerom ili Pektom zovneš ga: ”Meho!”, i on te odmah pošalje odakle si došao i kaže: ”Jesam li ti reko da nisam Meho, nego Vlaho?!”... Među najbolje spadao je i poznati Doktor. Iako nije bio pravi doktor, nego radnik u Fabrici, bio sam svjedok kad je 2-3 puta spasio ljude od infarkta. Jedanput je spasio jednu Engleskinju, jedanput NJemicu, jedanput jednu Ruskinju... Poslije toga, u tim hotelima, vrata su mu bila otvorena. Bio je odličan plesač. Snalazio se u engleskom, malo je govorio ruski, njemački, u Danskoj je naučio i danski. Bio je oženjen pa se zbog galebarenja razveo. Poslije se smirio, živi lijepo u drugom braku. Ima djecu.
- Obično, sve bi počinjalo sastankom ”Pod platanima”. Tu bi se pripremale ”ekipe” prema sklonostima i mogućnostima. U to doba, ”najteže” su bile Italijanke i Engleskinje. Pogotovo Engleskinje. Bile su hladne i nepovjerljive. I danas loše su tretirane u Engleskoj od strane mušakaraca, pa prave svoje klanove. NJemice su bile specijalne. Doživljavali smo ih kao dosta tračave. Ali, ako se svidiš nekoj NJemici, spremna je da te finansira i da pruži sve od sebe. Nisu bile ”teške” za galebove. O Mađaricama da ne govorim, i onda su bile ”vruće”, bile su lak plijen, ali kad te zavole, teško se od njih otresti. Stizala su pisma, pisali se ”romani”. Ruskinje su za nas bile ”najlakše”, iako je sa njima bio muškarac koji ih je čuvao. Čehinje su bile teže... Poslije svega, obično u sitne sate, sastali bi se na Dubcu ili na Brgatu i tu bi se ispričali.
- Kako su nas primali ugostitelji dole? U Platu, na primjer, često je bilo više žena turista nego muškaraca. Kad smo počeli dolaziti, ljudi u hotelu mislili su da smo mi primitivci, međutim, kad su vidjeli da smo mi momci koji znaju napraviti atmosferu i ambijent, često su nas častili i večerom i pićem samo da dolazimo.
- A da znate, bilo je i žena galebova. Fino su se udale. Ima ih dosta po svijetu, a neke su ostale u Trebinju. I neke oficirice su bile poznati galebovi. Čak i žene pojedinih policajaca. NJihova relacija uglavnom je bila Dubrovnik i hotel ”Kroacija”. Imale su kontakata sa nama, ali ne galebarskih. Nekad, one bi nam ”nabacile” neku strankinju, a mi njima nekog stranca.
- Tada nije bilo side. Bili smo nezaštićeni i sretni. Ne znam ni jednog od galebova da je dobio neku bolest.