tPočetna

NAKON NASTUPA NA “DUČIĆEVOM DANU“ ŽIVAN SARAMANDIĆ I MILKA STOJANOVIĆ...

ZA USPJEH JE POTREBAN UMJETNIČKI  I BRAČNI SKLAD

IAKO NEDAVNI NASTUP NA DUČIĆEVOM DANU U TREBINJU OPERSKOG I BRAČNOG PARA ŽIVANA SARAMANDIĆA I MILKE  STOJANOVIĆ NIJE PREDSTAVLJAO I PRVI NJIHOV DOLAZAK U NAŠ GRAD, ODUŠEVLJENJE JE, KAŽU, KAO I SVAKI PUT, BILO NOVO I NEPONOVLJIVO.

Nije zapamćeno da je neko od brojnih i poznatih umjetnika koji su do sada nastupali na bilo kojoj manifestaciji u našem gradu, ostali ravnodušni na sve ono što bi ovdje vidjeli i doživljavali, tako da su, nakon  obilaska našeg grada, svi odreda isticali da sa sobom nose lijepa sjećanja na sve što bi ih vezalo za Trebinje.

Takva sjećanja ponijeli su sa prošlogodišnjih “Večeri” i bračni, baletski par - Konstantin Kostjukov i Duška Dragičević, koja je iza pozornice plakala od ushićenja, a slične emocije, u nekoliko navrata koliko su puta nastupali u Trebinju, kako kažu, sa sobom uvijek nose i bračni, operski par - Živan Saramandić i Milka Stojanović, umjetnici iz Beograda koji su nastupili na ovogodišnjem “Dučićevom danu”.

Naročito ushićenje i ovoga je puta došlo sa ženske strane, odnosno, od Milke Stojanović koja je istakla da naprosto odavno nije vidjela toliku ljubav prema umjetnosti, poštovanje umjetnika i savršen sklad organizacije i lokalne vlasti u cijeloj ovoj priči.

“Sudeći po svemu što smo ovde videli, zajedno sa kompleksom Hercegovačke Gračanice koja, osim ljubaznosti ljudi koji gore rade, zrači i jednom posebnom duhovnošću, u Trebinju se prosto osećaju ti otkucaji srca srpske duhovnosti.

Ovde se, kao malo gde, oseti da ljudi ne stavljaju materijalno ispred duhovnog, niti ličnu iznad one kolektivne koristi, pa sam zbog toga i ja sama, i kao osoba i kao umetnik, vrlo radosna da ovaj grad postoji”, istakla je nakon nastupa u Trebinju gospođa Stojanović.

Ono o čemu je njen suprug govorio nakon nastupa bilo je oduševljenje jedne druge vrste, oduševljenje, kako kaže, gradom koji u sebi ima dovoljno kontinentalnih i dovoljno mediteranskih odlika, koje i čine njegovu posebnost.

“Ovo je fizionomija koja nije Dubrovnik, ali može na njega asocirati jer ima tu arhitekturu, pa čak i miris mora koji dovde doseže. Sa druge strane, ima platane i onu arhitekturu koja podseća na jedno drugo podneblje i vreme, tako da se ovde čovek oseća kao da je u nekom nestvarnom mestu.

Ima takvih mesta i u Grčkoj, gde na stenama, kao iz nekog orlovskog gnezda izbijaju stabla i stvaraju neobičnu sliku. Iako ovde nema arhitekture sa drvenim doksatima, balkonima, Trebinje je arhitektonski jedan monument, dugotrajan i čvrst onako kakav je njegov narod.

Zato, nije fraza kada kažem da je ovo jedan od najlepših srpskih, pa ako hoćete i balkanskih gradova u kojima se ogleda jedna neverovatna i bajkovita čistota”, istakao je Živan Saramandić.

Ovaj umjetnički, bračni par, tvrde da se stiče utisak kako su Trebinje i Trebinjci na volšeban način sačuvali svoju autentičnost, “kao da su od negativnih uticaja civilizacije čuvani pod nekim zvonom na jedan čist, dobronameran i plemenit način, zbog čega je takvom narodu lako da čuje, vidi i prepozna nešto lepo”.

Oboje njih su, dodaju, nekoliko puta bili u Libertvilu, na Dučićevom “starom” grobu, ali nikada, tvrde, onako zaneseni kao pored pjesnikovog grobnog mjesta u crkvi Hercegovačkoj Gračanici, svjesni, kako kažu, da su Dučićevo Trebinje i Šantićev Mostar mjesta sa kojih se još može čuti -  “ostajte ovdje”, iako je sa tih mjesta mnogo mladog svijeta već otišlo.

Živan Saramandić tvrdi da još žali “za onom nekadašnjom divnom državom u kojoj smo se svi voleli”, u kojoj je, kako kaže, imao divnog prijatelja Safeta Isovića, u kojoj je pjevao i Josipu Brozu Titu, čega se, uz osmijeh dodaje, sada ne stidi, a u kojoj mu, sa žaljenjem kazuje, sada treba “pun pečat pasoša da je obiđe”.

BRAK OD SKORO ČETIRI DECENIJE

Ovo dvoje umjetnika, osim višedecenijske karijere koju imaju iza sebe, u bračnom su životu proveli 36 godina, što, s obzirom na prirodu njihovog posla i umjetnički temperament, izgleda naprosto nespojivo.

Recept uspješnog braka, tvrde oboje - čista je klasika, odnosno, međusobno razumijevanje i pružanje dovoljno prostora onom drugom, kako se ni u kom pogledu ne bi međusobno potirali, već dopunjavali i nadograđivali.

To međusobno preplitanje i dopunjavanje, uz dosta emocija, kod ovo je dvoje umjetnika bilo očigledno i na pozornici Doma kulture.

Takav sklad se, kako kažu uz osmijeh, ponajprije postiže potupunom i apsolutnom iskrenošću.

“Mislim da su ljudi vrlo skloni davati afirmativne intervjue u kojima idealizuju stvari, govore kako žive srećno, u potpunoj harmoniji sa svojim partnerom, što, naravno, ne može biti apsolutna istina. Naš brak je opstao sve ove godine, iako to nije nimalo lako, pogotovo kada su u pitanju dve ličnosti koje su podjednako umetnički jake.

Ipak, isto tako jaka i istinita osećanja, bez manipulacije, bez laži, mogu da održe takvu jednu zajednicu koja, ponavljam, ni malo nije laka”, iskrena je Milka Stojanović, sa kojom se slaže i njen suprug, ponosan, kako kaže, na njen uspjeh koji je postigla još prije trideset godina, kada joj je “NJujork Tajms” dodijelio mjesto među četiri najljepša glasa dvadesetog vijeka, pa je u tom smislu bila čak i ispred Marije Kalas.

“Još u tom ranom vremenu našeg braka, kada je gotovo kao tinejdžerka dostigla te visine da pjeva u Metropoliten operi, bio sam svestan da je to žena za mene i da mi možemo opstati zajedno samo ako se nadopunjujemo”, dodaje Saramandić.

Oni kažu da su, poslije toliko vremena, ponosni jedno na drugo, ne samo zbog njihovog braka, nego i karijera koje već decenijama traju.

Milka Stojanović za sebe smatra da je u svom fahu, odnosno, repertoaru dramskog sporana, otpjevala sve što se otpjevati može, te da još uvijek može da pjeva stvari koje lijepo zvuče i koje joj nisu naporne, zbog čega je i svoj sadašnji repertoar prilagodila mogućnostima.

“Ako bi trebala da izdvojim svoj neki najznačajniji nastup, to bi svakako bio Metropoliten, gde sam bila član tri godine. Danas me čini srećnom i celu ispunjava saznanje da sam ostavila jedan veliki trag u muzici, ne samo kod nas, nego i u svetu, ali, svesna činjenice da vreme leti i mora prolaziti, i ja sam repertoar prilagodila svom sadašnjem glasu.

Ono što je, ipak, najvažnije i u što me je uverila i trebinjska publika, jeste da me još uvek beskrajno vole”, dodaje ona.

Vokalnu i scensku zrelost odavno je doživio i njen suprug koji, osim što, i pored činjenice da je imao problema sa srcem, još uvijek dosta nastupa i sve više ima sposobnosti i za egzibicije.

DECENIJE NA SCENI

Pored činjenice da je Saramandić, kako ga mnogi ocjenjuju, jedan od posljednjih uporišta stare, takozvane prsne tehnike koju je primjenjivao Karuzo, Koreli, donekle Monako i Pavaroti, on još uvijek ima egzibicionističke nastupe u kojima paralelno pjeva u više uloga, koje su prezahtjevne, sa velikim rasponima glasa.

Njegove nastupe kritičari najčešće nazivaju performansima, a njemu samom, dodaje ne bez osmijeha, sve to čini veliko zadovoljstvo.

“Zadovoljan sam što još uvek mogu da napravim i vokalne i scenske podvige, bez i malo strepnje, da pevam, u stvari, najveći raspon i glasovni i scenski, u smislu da gotovo istovremeno pevam i smešne i uzvišene deonice. Ako ne najbolji, onda sigurno najsvežiji primer za to je Don Kihot, gde pevam dve uloge, i Sanča Pansu i Don Kihota.

Zato mislim da sam dostigao mehanički, tehnički kvalitet, jer mogu da odradim ovakve stvari lako i sigurno. Vraćam se sa lakoćom i na biseve, presvlačim se u toku predstave u više kostima, gde mi pomaže i Milka. Ipak, ne kažem da je to apsolutno, da je to maksimum”, pričao je Saramandić, neposredno nakon nastupa u Domu kulture, gdje je oduševio i trebinjsku publiku rasponom svoga glasa i falciranjem koje nije nimalo lako.

Osim operskih arija i nastupa, on je angažovan i u jednom drugom projektu pod nazivom “Opera na Trgu Republike”, a riječ je o dugogodišnjoj borbi koju beogradski umjetnici vode sa vlašću da se na Trgu Republike u srbijanskoj prijestonici sagradi zgrada opere.

Svo vrijeme dok je ovaj umjetnik i gestom i riječju branio pomenuti projekat i zamisao koja je 34 puta odobravana i obarana od strane beogradske vlasti, bila je očigledna njegova i fizička i duhovna snaga koja nije ništa manja od one na pozornici.

Za ovakve aktivnosti i opstanak na sceni nekoliko decenija potrebno je, kako kažu ovi umjetnici, održati svoje fizičko biće u dobroj kondiciji i, iznad svega, održavati vokalne vježbe svaki dan.

“To nije nimalo lako. Treba podrediti svoje vreme, svoja druženja, svoje obaveze uglavnom tome. Za mene je pevanje uvek bilo najznačajnije u životu i ja do današnjeg dana svaki dan vežbam za klavirom, a što se fizičke kondicije tiče, svaki dan sa prijateljicom idem u teretanu koja je nadomak moje kuće”, nastavlja sa pričom Stojanovićeva.

NJen suprug za to vrijeme ide u baštu koja okružuje njihovu kuću, baveći se hortikulturom, za koju tvrdi da predstavlja veliku relaksaciju i istovremeno održava kondiciju, koja ga drži u dobroj fizičkoj formi.

Ono što im daje dodatnu snagu jeste i želja njihovog umjetničkog bića da se bore protiv poplave kiča i šunda koji je preplavio Srbiju, a protiv kojih se, kako kažu, treba boriti na način da se manifestacije slične “Dučićevom danu” na kome su nastupali, dešavaju što češće, jer se samo tako stiče utisak da nije sve izgubljeno.

Krajem marta su na sceni Raša Plaović u Narodnom pozorištu, u operskom komadu “Toržestvo Šaljapina”, bas Živan Saramandić i sopran Milka Stojanović potvrdili “da nije sve propalo”, kada se, umjesto predviđenih sat vremena, program odvijao puna dva sata, jer im publika, koju su u pojedinim momentima molili da skarate aplauze, nije dala da siđu sa scene.

Oboje njih sa ponosom ističu da beogradska Opera trenutno ima pjevačke potencijale i mnogo mladih talenata, među kojima Živan posebno ističe mladu Banjalučanku Natašu Jović, a Milka Draganu Jugović del Monako, ali nedostaje ozbiljniji pristup države ovoj ustanovi.

Ipak oni smatraju da je ovakvo stanje, kako kažu, “privremeno”, s obzirom na imperativ da duhovnost mora opstati, jer ona hrani i održava naciju...

V. DUKA