OTRGNUTO OD ZABORAVA
LIJEPA HOLANĐANKA U HERCEGOVINI
Zagonetna misija lijepe Holanđanke u Hercegovini. Šta je natjeralo jednu princezu da dođe u ove krajeve? Mnogo toga je obavijeno tajnom i ko zna hoće li se ikad sve i saznati?
U arhivskom fondu Mićo Ljubibratić (pohranjen u Arhivu HNK/Ž u Mostaru, fotokopije u Arhivu Republike Srpske Područna jedinica u Trebinju) sačuvano je više novinskih isječaka o Hercegovačkom ustanku 1875. godine objavljenim sredinom prošlog vijeka.
Na više mjesta pominje se ime jedne strankinje, mlade holandske princeze Markus koju zovu Jovanka, Marija, Ivana, Ivona ili Jovana. Ko je ta tajanstvena žena i zašto je došla, pokušali su da objasne u svojim člancima prof. Hamdija Kapidžić, A. Budimčić, A. Nazečić koristeći razne arhivske izvore te bilješke iz Hronike Vuka Vrčevića O hercegovačkom ustanku (1875.-76.).
Holandska princeza Markusu štabu ustanika
Holanđanka Markus, rođena je na ostrvu Javi (Indonezija), najinteresantnija je ličnost među stranim dobrovoljcima koji su došli u pomoć ustanicima u hercegovačkom ustanku, poznatijem kao "Nevesinjska puška" - juli 1875. godine.
Nosila je muško odijelo i crnogorsku kapu, jahala konja i svojom pojavom oduševljavala svijet kud god se kretala i pojavljivala. Nalazila se u štabu Mića Ljubibratića, pojavljivala se u njegovoj pratnji a i stalni joj je pratilac bio Vule Ljubibratić, čuveni borac ustanka.
Prema pisanju u VUS-u od 17. juna 1959. godine u Sarajevu je živio stari pravnik Sava Ljubibratić, sinovac vojvode Mića Ljubibratića a sin Vula Ljubibratića.
Inače, Vuk Vrčević bio je poznati sakupljač narodnih umotvorina i pisac koji je u vrijeme ustanka živio u Trebinju i djelovao kao austrijski vicekonzul. I po svojoj službenoj dužnosti interesovao se za ustanak a učestvovao je i u raznim misijama svoje vlade, tako da je upoznao mnoge ljude i tadašnja viđenja o čemu je ostavio interesantne zabilješke.
Još je i francuski književnik Šarl Iriart u svojoj knjizi o ustanku u Hercegovini ukazao na simpatičnu i hrabru Holanđanku Markus koja je pomagala ustanike kako ličnim učešćem tako i novčano jer navodi da je blagajniku ustaničke vojske Božidaru Veselickom predala veliku sumu novca za kupovinu topova. Mićo Ljubibratić je ovu nabavku povjerio francuskom kapetanu Barbiju i pruskom oficiru fon Hartovu koji su za ustanike nab
avili jednu bateriju topova.
Inače, g-đica Markus je u Hercegovinu došla preko Dubrovnika i za vrijeme ustanka stalno je bila u ratnom logoru Mića Ljubibratića. Bila je oduševljena Ljubibratićem o kojem je uvijek govorila mnogo pohvala i poštovanja. Kad je stigla u Hercegovinu u početku se mislilo da je neka "špija" (špijun) a kasnije da je novinarka. Međutim, ona je od hercegovačkih harambaša energično zahtijevala da je prime kao uskoka:
"Došla sam da se borim", rekla je. Primili su je i borila se rame uz rame sa uskocima Pere Tunguza i Stojana Kovačeviča. Neko vrijeme bila je i sa jajošima crnogorskog četovođe Peka Pavlovića.
Markusova u Dubrovniku
Prema utisku Vuka Vrčevića ova "Olandežica" bila je prava Amazonka koju on zove "čovjek-žena", borac i ujedno bolničar u ustanku. U Hronici on zapisa:
"Dužan sam ovde napomenuti jednu olandešku ženu od svojih 35 godina ili može biti manje, koja je po kazivanju više dostovjernih ljudi sobom donijela 100 hiljada franaka i svakog odličnog junaka obdarila spram učinjenog junaštva sa poobilno napoleona. Ova čovjek žena bila je do sad dva tri puta s ustaškom vojskom (ustanicima, o.a.) u bojevima."
Mlada i lijepa Markusova, a uz to bogata, često je putovala u Dubrovnik gde je uvijek bila iznenađenje. U Dubrovniku je prihvatala dobrovoljce i prevodila ih u Hercegovinu.
O jednom pojavljivanju u Dubrovniku, Vrčević bilježi:
"Češče puta dolazila bi u Dubrovnik i šetala se po pijaci bez ikakva zazora u opancima i s cigarom u ustima na veliko divljenje onog građanstva. Ona je savršeno znala, osim materinog jezika, francuski i njemački, a nešto malo i italijanski, a najposlije je dosta prilično uz ustaše (ustanike, o.a.) i naš jezik naučila. Ona s nikim nije po kafanama ili gostionicama riječi progovorila osim samo sa kojim od ustaških (ustaničkih,o.a.) dobrovoljaca, koji je znao govoriti kojim od gorespomenutih jezika. Nikom se nije po imenu kazala, ali sam se ja izvjestio od jednog mog odličnog ustaškog (ustaničkog, o.a.) glavara da se zove Marija Markus."
Markusova u boju na Ljubuški
Interesantno je da se njena misija nije samo odnosila na obilaženju Hercegovine i želje da nešto vidi i upozna već je učestvovala i u bojevima gdje se istakla kao odlična junakinja. Za ustanike je to bilo malo neobično ali ujedno i veliki moralni podstrek.
Kada su ustanici krenuli da napadnu Ljubuški pod komandom Mića Ljubibratića, Alekse Jakšića i don Ivana Musića, u boju je učestvovala i Markusova i istakla se kao odlični borac. O njoj Vrčević tada zapisa:
"Uz ovu četu i ženski junak pristade (ona Olendezica Ivana Markus) o kojoj sam ovamo govorio, koja je u mnogo bojeva u donjoj Hercegovini učestvovala na udivljenje vaskolikog naroda. Ona je u bojevima imala mušku ustašku nošnju i dva revolvera o gajtanima o grlu viseća, a vazda uzase nosila zamotaj krpa kojim bi privremeno zavijala rane pojedinim ranjenicima."
Ustanici nisu imali mnogo uspjeha u boju oko Ljubuškog a i pritješnjeni od turske vojske morali su preći na austrijski teritorij negdje kod Imotskog - Vinjana.
Hapšenje ustanika
Prilikom prelaska granice bili su uhapšeni a novosadski list "Zastava" je 2. marta 1876. godine objavio telegram iz Imotskog:
"Ustaški (ustanički, o.a.) četovoča LJubibratić, Holanđanka Markusova, dva Italijana i druga četiri na vjeru uhvaćeni na granici i zatvoreni." Ova dva Italijana su bili Garibaldijevi dobrovoljci koji su učestvovali u ustanku, pukovnik konte Facle, kapetan Cereti te vojvodin brat Tomo i rođak Vule LJubibratić.
Sam Vrčević o ovom dogačaju saznao je od svog prijatelja pa u Hronici kaže: "Kad je LJubibratić sa šestoricom bio na našoj granici blizu Imotskog, uhvatiše ga austrijski stražari. On i družina jahali su na konjima a za njima konji sa prtljagom. U varoši bijaše izbjeglo malo i veliko da susretne tu pratnju, tek kad je pristupila u varoš sa sviju strana narod je usklikom pozdravljao praćenike. Jovanki Markus koja se nađaše među uhvaćenim bi poklonjena lijepa kita cvijeća u usklik: Živjela ratoborna junačice!" Odvedeni su i zatvoreni u žandarmerijsku kasarnu u Imotskom. Markusovoj i oficirima, Italijanima, dati su pasoši da mogu napustiti Imotski a ostali su zadržani u zatvoru.
Vrčević nastavlja: "Poslije čulo se da je Ljubibratić i ova žena Olenezica, bio parobrodom poslan u Zadar."
Vidi se, takođe, da austrijske vlasti nisu trpjele Ljubibratića zbog njegovih veza s italijanskim revolucionarima pa je zato bio i uhapšen. Čini se da je neko unaprijed javio kako je i Markusova imala veze sa garibaldincima u Dubrovniku pa je i ona zbog toga vezana i zatvorena u Lincu na Dunavu.
Sa koliko je oduševljenja bila prihvaćena kao istinski borac, kao prijatelj potlačenog naroda, vidi se iz izvještaja koji je objavila "3astava" u Novom Sadu, aprila 1876. godine:
"3atočenica vinjanska pračena žandarmskom Austriom kroz Dalmaciju, a pozdravljena svud s usklicima i oduševljenjem tamošnjeg naroda, ponela je uvjerenje, da naš narod zna ceniti i poštovati njeno požrtvovanje i učestvovanje u borbi za srpsko oslobođenje. Osvjedočena raspoloženjem ratoborne struje, osjećala je živu radost na skoru borbu za oslobođenje vaskolikog srpskog naroda."
Doček i ovacije u Beogradu
Odmah nakon prelaska preko Dalmacije i zatvaranja, mlada junakinja Markusova se pojavila u Beogradu. O njenom dolasku u Beograd svakako se saznalo i ranije jer su mnogi htjeli da je vide i pozdrave, a tih dana mnoge ulice u Beogradu kroz koje je ona trebala proći bile su svečano ukrašene.
Svi beogradski listovi pisali su o ovoj hrabroj ženi s mnogo poštovanja i tražili su od građanstva da izađu na ulice i da time pokažu da umiju cijeniti žrtve ove mlade Holačanke za stvar srpskog oslobođenja.
Tako je "3astava" N. aprila 1876. godine o dočeku objavila: "Građanstvo naše, da bi pokazalo koliko ume ceniti žrtve što ih je učinila ova ženska, koja je kadra bila odreći se najsjajnijeg života došla ovamo da potpomaže stvar srpskog oslobođenja, priredilo je u čast ove plemenite Holanđanke bakljadu na prvi dan uskrsa. Bakljada je krenula u 8 sati uveče od gostionice "London" uz pratnju pevačkog društva, bande i grdne množine naroda. Pred kneževim dvorom zaustavila se dok je banda osvirala himnu i dalje preko Terazija, Gospodareve ulice i Varoš-kapije uputila se Starom zdanju, gdje je g-ca Jovanka Markus obitavala. NJena pojava na balkonu sa crnogorskom kapom na glavi izazvao je od prisustvujećeg naroda oduševljeno klicanje: "Živela!" nebrojeno puta, dok je banda svirala i pevačko društvo pevalo...."
Oduševljen ovim događajem, Đura Jakšić je ispjevao "Dobrodošlicu Jovanki Markusovoj: Devojka obična!
J o v a n k o naša, ne orleanska, Al' ona ista ... Anđeo čist....
Malo je stranaca koji su toplo i sa takvim oduševljenjem dočekani u Beogradu. Markusova je to vjerovatno i zaslužila jer boreći se zajedno sa ustanicima u više bojeva osjetila svu grubost, sve patnje i stradanja što donosi jedan ustanak.
Poslije nekoliko dana Markusova je napustila Beograd a njen dalji rad u Hercegovini veoma je nejasan i biće vjerovatno tema nekih istraživača u sačuvanim arhivskim fondovima iz tog perioda.
"Imala je srce od junaka"
Negdje šezdesetih godina prošlog vijeka A. Budimlića je prema uputstvu prof. Kapidžića put vodio u Hercegovinu, "tamo gdje su prije više od osam decenija dan i noć plamsale borbe uskoka protiv turskih vojnih jedinica: u Nevesinje, Kifino selo, Krekove, Ulog, Zovi do, Izgori, Muratovicu i druga mjesta razasuta po krševitom kraju Hercegovine".
Htio je da potpunije osvijetli lik strankinje Markusove, ako je moguće kroz kazivanje očevidaca. Pustimo ga da nastavi: "Magla polegla po Morinama, dremljivo šute gole poljane na kojima kao da žive duše nema. Stari Vukota, koji mi je pravio društvo, počeo je još u kolima svoja sjećanja:
- Eto baš ovdje u Kifinom selu održan je sastanak našijeh harambaša u ljeto sedamdesetpete. Bili su svi na broju osim Pera, koji je sa svojim uskocima bio otišao do Zovog dola, da tamo dočeka tursku vojsku. Baš kad su harambaše zasjedale, došla je ona na konju kao vila. Poslo ju je pokojni Pero da javi, da mu je potrebna pomoć.
Stari Vukota danas ima preko devedeset godina, ustanak je zapamtio kao dječak a ipak je za Holanđanku čuo.
- Kako da nisam čuo. Čulo je za nju i staro i mlado. Ima jedna pjesma koja se pominje: Imala je srce od junaka a bogatstva tri tovara blaga."
Šta je bilo sa njom? Gdje je otišla, gdje se nastanila? Ima li neko od njenih potomaka koji bi život ove žene mogao potpunije osvijetliti? Ko je ta tajanstvena žena, opet se vraćamo pitanjima sa početka!
B. Antelj