tPočetna
 

NOVI PRIJEDLOG KAKO DA SE RIJEŠI
PROBLEM ZAŠTITE SPOMENIKA-GROBNICE

OTVORIMO GALERIJU ULIČNOG SLIKARSTVA

GRAĐANI PREDLAŽU - Moj prijedlog je da na Trgu u parku, kod Spomenika palim brocima NOR-a, ili na nekom drugom mjestu, otvorimo galeriju tzv. uličnog slikarstva. To bi mislim bio najpametniji odgovor na poruke koje godinama šalju alternativci iz tame gradskog parka.

Da li ste ikada razmišljali o tome zašto se ne šaraju ili na bilo kakav drugi način ne degradiraju grobovi  u gradskom groblju? Zašto se ne skidaju natpisi sa grobnih ploča, zašto se ploče ne lome, zašto se po grobovima ne ostavlja smeće i kojekakav drugi otpad?

Odgovor je prost. U tradiciji svih heregovačkih naroda je poštovanje groba i grobnog mjesta. Poštovanje groblja uopšte.

Ima, naravno, mnogo predanja koja upozoravaju da je veliki grijeh taknuti se groba. Bezbrojni su primjeri u istoriji ali i u narodnoj mašti  da je mnogim ljudima u životu nešto loše krenulo zato što su oskrnavli grob ili groblje.

Dešavalo   se da mnoge porodice ostanu bez muškog potomka, a neke su nestale zato što se navodno neko njihov ogriješio o groblje.

NaŠ narod, podjednako, ne dozvoljava skrnavljenje ni crkve ni groba. Ako  je suditi  po posljednjem ratu, veći grijeh je oskrnaviti grob nego crkvu ili neku drugu bogomolju. Jer, dešavalo se, u najezdi ratnog ludila i mržnje (koja se danas i javno tretira kao iracionalna), dešavalo se da se bogomolja sravni sa zemljom, a da se groblje ne takne.

Ako je već tako, zašto onda ljudi diraju najveći grob u Trebinju? U gradskom parku, u grobnici  pod Spomenikom palim borcima NOR-a sahranjen je jedan čitav grad. Uz borce su i raznorazne žrtve fašističkog terora, hiljade ljudskih skeleta, hiljade starih priča, jedno cijelo vrijeme pod bijelim hercegovačkim pločama?!

Da li je razlog ovakvog vandalizma (izraz preuzet iz prethodnih tekstova na ovu temu, moje gledište, vidjećete, u nečem se razlikuje), to što ovaj spomenik ne štiti nikakav aktivan kult? To je teško reći, ali u tome je, u tehničkom smislu, jedina razlika između ovog i drugih grobova.

Naime,  oni  grobovi   u groblju obilaze se više puta godišnje. NJih štiti  i   javni, tradicionalni kult vezan za pojedine datume, ali i poštovanje i specifična briga svake porodice.

Veliku  grobnicu  u parku niko ne štiti. Nema ni kulta. Samo borci, njihovi potomci i poštovaoci jednom godišnje polože vijence, i onda sve opet ide po svome.

Prije nekog vremena grobnica je temeljito obnovljena, očišćena, umivena. Par  mjeseci sve je izgledalo u redu, međutim, evo, opet je sve krenulo je po starom.

Međutim, i o onom starom danas može drugačije da se misli. Možda sve te poruke na bijelom kamenu imaju jedan drugi smisao? Možda ih do danas nikada nismo sasvim iščitali, niti razmislili o onom što tamo piše.

Sklon sam da Spomenik posmatram kao mjesro nestandardnog, alternativnog komuniciranja. Nedavno, na spomeniku pričitao sam seriju poruka ispisanih flomasterom (nisu dugo trajale, izbrisala ih je kiša). Isto rukom, dakle, bilo je ispisano niz zahtjeva za slobodom, niz poruka iz kojih se lako može zaključiti da pisac prihvata kulturu zapada (u najboljem smislu, u njenom liberarnom duhu), ali među te silne poruke već poznatog modernističkog dizajna, utisnuo je i nekoliko mučnih i surovih balkanizama, u kojima se, kao u nekom strašnom stripu, javlja onaj istorijski nož koji je, eto još uvijek, za mnoge, najefikasnije sredstvo rješavanja ovdašnjih konflikta.

Otkud u jednom tekstu, u jednoj glavi takav dijapazon u reagovanju i razmišljanju, niti pokušavam nit mogu objasniti. Ali, baš ta nemogućnost, natjerala me da se malo ozbiljnije pozabavim spomenikom...

Uprostio sam problem i rekao sebi - s tim objektom imamo problem zato što je mrtav (ako se izuzme to što je postao je crtaća tabla jedne alternativne škole). Kad bi ga učinili živim, vjerovatno bi rješenje nekako iskrslo.

Tako se i desilo.

Svoja dalja razmišljanja dajem u formi prijedloga...

Predlažem, dakle, da izvedemo jedan javni projekat, da svake godine na spomenik-grobnicu u parku Opština iznese velike prazne table sa podlogom pogodnom za slikanje tzv. murala, ali i drugih formi, da se tu par dana javno crta i piše, i to potpuno slobodno, bez ikakvih ograničenja, a da se onda sve te slike smjeste na drugo mjesto - u Galeriju uličnog slikarstva za koju bi se u gradu moglo naći mjesta. (Čak postoji mogućnost da se ta galerija, kao jedna aktivna kulturna radionica napravi u samoj blizini ili u kompleksu Spomenika, na Trgu u Parku, u blizini je i Likovna akademija i Dom kulture...)

Ta galerija - pošto ništa slično ne postoji na našim, a mislim ni na širim prostorima - bila bi naš džoker, jaka karta. Trebinju bi donijela jedan novi kvalitet u opštoj a posebno u turističkoj promociji. Ovaj prijedlog smatram sasvim zrelim, o njemu sam razgovarao sa ljudima od kulture i svi su me podržali.

Zato, dajem ga čitaocima i predstavnicima vlasti na razmatranje.

P.S.

Trebam li na kraju dodati da bi o spomeniku-grobnici, nakon jednog ovakvog poteza brinuli, zaposleni u galeriji, pa i izlagači, dakle slikari i drugi kreativci a ne komunalci?!

I.MEDAN

Foto - Rea Mucović

U ČEMU JE KVAKA - Svojom bjelinom, spomenik je i ranije asocirao na hartiju. Međutim, u minulim decenijama, različiti skupovi, politički i drugi na njemu su bili češći, tako da je, po logici stvari, bio više poštovan i bolje održavan. No i ranije, ponekad bi se desilo da se na spomeniku neko počne izražavati.

Spomenik je, dakle, i ranije, bio alternativna tabla po kojoj se smjelo pisati ono što hoćeš, a ne ono što u školi profesori traže od tebe (doduše, malo sitnijim slovima).