tPočetna

 

OTVORENA LINIJA - DIJALOG S DIJASPOROM
- Intervju - Meho Baraković, književnik
 

JA SAM LITERARNI DISIDENT

Ranijih godina dolazio si u Trebinje, ali nakratko. Ove godine ostaješ nešto duže?!

- Ovo je sad prvi put da dođem na 7 do 10 dana. Došao sam jer su se stekli uslovi po nekom mom osjećanju stvari, mislim na  to da se čovjek može osjećati komotan u svom gradu. Pošto sam emotivno vezan zagrad, moram  reći dolazim i zbog raznih detalja u gradu... Kad sam prošli put bio, onaj pogled  sa terase hotela Leotar prema Starom gradu, taj odsjaj kuća u vodi, to  je ono što mene kao pisca vraća u djetinjstvo, u gimnazijske dane itd. Iako sam rođen u Banja Luci, ja sebe smatram Trebinjcem. U Trebinju sam završio školu, a poslije   sam bio na pedagoškoj      akademiji  u Dubrovniku. Međutim, sve  to vrijeme, ja sam  se  osjećao jako, jako trebinjski i to se vidi u mojim tekstovima, u mojim knjigama...

Tvoj dolazak unekoliko je i poslovan?!

- Da, u Tešnju štampam svoju novu knjigu, sedamnaestu po redu. Dok grafičari gore rade (knjigu štampam u biH jer je to ovdje puno jeftinije nego u Švedskoj), ja sam u Trebinju. Drago mi je što sam vidio puno dragih ljudi, obnovio sam neka svoja sjećanja, emocije... Inače, emEmocije mi puno znače, od emocija, čini mi se, i živim.

Od tvojih 17 knjiga, koliko je nastalo u Trebinju?

- Većina, mada, od tih 17 knjiga, nema niti jedne koja je isključivo trebinjska, ali u svim tim knjigama ima neka nota trebinjskog. Na žalost, još nisam napravio knjigu motivski isključivo vezanu za Trebinje i za atmosferu grada.

Posljednja knjiga iz trebinjskih dana je ona iz 1989. godina, kada smo Radoslav Milošević, Cico Arnautović i ja objavili jednu zajedničku knjigu - Skrovište za nesanicu.

Od tada, preko raznih medija, čuo sam za niz tvojih novih knjiga, prvo u Crnoj Gori...

- Da, ja sam u rasponu od dvije godine (1993-1995) bio sam  u mjestu Plav (Crna Gora). Zahvaljujući razumijevanju   velikog broja ljudi (iako su bila jako, jako teška vremena) objavio sam u Crnoj Gori pet zbirki pjesama... Između Plava i zaborava, Plavska zvijer, Legitimacija raseljenog lica, Homo balcanicus, i Okupljanje sebe...

Znači, punog književnog kofera prešao si granicu ondašnje Jugoslavije?!

- Da, četiri mjeseca prije Dejtonskog sporazuma ja sam izašao iz Crne Gore i došao u Švedsku, u jedno malo mjesto, Bolnes, otprilike kapaciteta kao Trebinje. Tu sam živio 8-9 godina, a prije tri godine sam preselio u Geteborg.

Koje si knjige objavio kasnije, u Švedskoj?

- Prvo, tri zbirke pjesama na švedskom jeziku. Jedna je prevod, Legitimacija raseljenog lica. Ta je knjiga dosta lična. Insistirao sam da je objavim na  švedskom. Poslije, objavio sam još dvije zbirke na švedskom, jasno riječ je o prevodima. Kasnije, objavio sam jednu zbirku    pjesama  o Mostaru. Ima   jako dugačak naslov koji mi se čini dosta poetičnim Nikada nećeš razumjeti zašto sam zaljubljen u Mostar. Iza toga, slijedila je jedna dvojezična knjiga. To sam uradio 2005. godine. Zbirka se zove Štokholm iznutra i drug epjesme. Nikada nisam živio u Štokholmu ali sam imao neke prijatelje, pa kad bi išao ovamo, za Bosnu, za Trebinje, za Dubrovnik, boravio bih   po mjesec dana u Štokholmu. Na lijevoj strani je tekst na bosanskom,  a  paralelno  na drugoj strani - na švedskom. To je sve u istom nivou, tako da je ta knjiga bila dosta zahtjevna. Prije desetak godina primljen sam u društvo švedskih književnika, a  dvije  godine ranije obnovio   sam   i članstvo u društvu pisaca BiH jer BiH smatram svojom matičnom zemljom. U Švedsku sam došao u jedno ružno životno doba, došao sam sa 50 godina. Tada čovjek nije ni mlad ni star. Tada je trebalo, ili intenzivno učiti švedski jezik, što   ja nisam mogao, jer mi je trebala jaka koncentracija itd. Izabrao sam   drugu varijantu, učio sam švedski  jezik onoliko koliko mi je potrebno da mi u životu ne treba tumač, ali kad je u pitanju   literatura, i danas moram koristiti  usluge prevodilaca. Mislim da čovjek ima samo jedan jezik, to je taj maternji, on se govori iz srca svim svojim bićem, a sve  ostalo je naučeno.

Uz sve to, odnedavno se javljaš u Glasu, a ranije u Mostu, u kome si pisao o trebinjskoj književnoj sceni...

- U Mostu sarađujem odavno. Glavni i odgovorni urednik Alija Kebo je moj dugogodišnji  prijatelj. I u Švedskoj postoji nekoliko  listova na bosanskom jeziku s kojima sam sarađivao. Mi Trebinjci smo imali i svoje novine - Izvore, međutim, došlo je do njihovog gašenja. Razlog je u tome što ljudi nisu imali   dovoljno sluha i razumijevanja da ga podrže, iako je,  u totalu, taj list tretirao problematiku Trebinja.

Sve u svemu, kao pisac, kako si prihvaćem u Švedskoj?

- Evo jednog primjera... U Bolnesu sam dosegao jedan plafon. Trebalo je da krenem negdje dalje. Godine 1999. u novinama sam pročitao jedan anonimni konkurs za poeziju. Prijavio sam se, konkurisao, i u konkurenciji 235  autora, dobio sam prvu  nagradu za poeziju  i to je u tom malom gradu bila senzacija. Novine su počele   da pišu o meni, ljudi su me naprosto okupirali. Dobio sam i nešto malo novca. To me ojačalo u uvjerenju da zanat kojim se bavim vrijedi i na nekom drugom mjestu, da dakle, i u Švedskoj mogu egzistirati kao pisac. To mi je bilo veoma  važno uporište, jer nekoliko  puta pokušavao sam da kažem sebi: e dosta si pisao,  više  ne treba da pišeš. To je, očito, jače od čovjeka, ja svakodnevno sve  oko sebe literarno promišljam, čak i rečenice u običnom dijalogu.

Kad uzmeš olovku, jesi li u Trebinju ili u Geteborgu?

- To je teško  reći... Ja Švedsku doživljavam kao jednu vrlo hladnu zemlju. Tamo se živi normalno.  Niko nema previše, ali niko nema ni malo. Svi  imaju dovoljno. U Švedskoj ne funkcioniše emocija, ljudi tamo nisu upućeni jedni na druge kao mi ovamo. LJudi se druže   slijedeći svoje interese. Šved vas poštuje ako od     jedne krune   možete napraviti     dvije, ako ne možete, on traži drugoga. Petak veče, subota i nedelja je vrijeme kad Šveđani misle samo o sebi. Ako vi kod njega imate sastanak u to vrijeme, znači   da ste kod njega već stekli neki status jer on za vas   odvaja svoje dragocjeno vrijeme. To je tamo velika stvar. Ali je i prava, prava rijetkost   jer oni sve obavljaju u petak naveče. Petak im je ključni dan. Tada se i pije, tada se banči. Sve to da bi se u subotu i nedelju odmaralo, i da bi se  u ponedeljak opet bilo u funkciji.  LJudi tamo stalno žive sa kalkulacijom, stalno sa  olovkom u ruci...  Jedan primjer... Ako naš čovjek pije lozu, pije je stalno dok je u društvu, pije je cijeli dan, drži se toga, a Šveđanin pokušava što jeftinije da prođe. Zato, popije kući, pa onda u kafani samo jednu čašu. Naruči tri pića i to saspe  u veliku čašu, i to je nekakva gromovača, koja čovjeka otkine. Šved zna da ne smije izaći pijan na ulicu. U jednom džepu ima novac za tu gromovaču a u drugom za taksi. Čim to popije, on zove taksi i time se sve završava.  Nema razgovora uz piće, ne pije se s merakom. Mada zna i da budalesa. U Trebinju, čovjek uzme pivo i ode u NJC. Pivo  ga naravno čeka  na stolu. Ili, ako si izašao iz kafane da nešto obaviš, pivo te tri sata čeka. U Švedskoj nije tako, naravno, kad su u pitanju ljudi koji malo više konzumiraju alkohol. Vratiš se iz NJC-a, nema pića. neko ga je popio. Uopšte nije pitao čije je. Zato takvi ljudi tamo sa flašom piva idu u toalet. Meni je to bilo nepojmljivo.  

U kakvom je stanju tvoj emocionalni ratni  “arhiv“,  koliko te prožimaj događaji  iz devedesetih...

- Ja pravim neku  knjigu o tome. Prema onom što se meni dogodilo danas  imam   neki odnos... To  se  dogodilo iz ne znam koji razloga, i zato ne potežem   nikada    pitanje odgovornosti. Mene to ne zanima, jer   sebe  doživljavam literarnim  disidentom. Nikada nikog nisam udario, nikoga fizički povrijedio.

Napravio sam pjesmu koja je bila problematična, pjesmu zbog koje   sam preživio neke grube stvari. I danas, kad tu pjesmu analiziram,  ne vidiim da sam uradio    nešto što bi nekoga  poimenično, ili na neki drugi način - moglo da vrijeđa.  Pjesma  jeste smutljiva ali je odraz vremena u kome sam živio. Nisam mogao da pojmim da 150 mojih sugrađana stoji pred fotografskom radnjom i čeka fotografije   da   se naprave pasoši?! Ja tom pjesmom  nikog   nisam ni mogao povrijediti, nikog fizički ugroziti, mada  je poslije i toga bilo, naravno... U cjelini, ja ne obraćam  pažnju na to. Mislim   da imam dovoljo širine u sebi i da me život naučio da se čovjek mora izdići iznad situacije. Sve to što mi se dogodilo  ne smatram nekim ekstra-zlom, jednostavno je takav bio sklop stvari...

Danas, kakvi su tvoji planovi... da li ćeš još živjeti u Švedskoj, razmišljaš li o povratku na  svoj književni i životni početak?

- Na nivou Švedske vodi se jedna akcija da se ljudima koji su u penziji omogući da Švedsku penziju prenesu u BiH. Mi bi na taj način gore oslobodili stanove,  socijalno osiguranje itd.

Ja računam na tu mogućnost. Ne možda da se vratim definitivno i trajno, jer su mi gore djeca, nego da dolazim na par mjeseci, da se tu osjećam komodno...

Privlači   me ovo nebo hercegovačko, blizina mora. Osim toga, ja sam Trebinje oduvijek doživljavao kao jedno bajkovito mjesto. Od hercegovačkih gradova tako sam vidio Stolac i Počitelj, u Bosni - Tešanj i Travnik.

Sve su mi to pomalo mitska mjesta. Osim toga, kad  sam ja ovdje funkcionisao, bile su tri  vrlo značajne kulturne manifestacije. Festival dramskih amatera Jugoslavije, Večeri  poezije i Salon umjetničke fotografije jedno vrijeme.

N. MARIĆ

BEZ NAOČALA...
- Znam, mnogi me teško prepoznaju bez naočala. Poznato je to bilo, ja sam nosio naočale veoma jake dioptrije. Moji su se krajem drugog svjetskog rata vratili iz Banja Luke u Trebinje, jer je izašla neka rezolucija da se svak mora vratiti na svoje. Otac mi je bio mašinovođa, čitavog života vozio je ćira. Probleme s vidom imao sam od malena. Sve je to posljedica jednog šarlaha. U Švedskoj sam obavio operaciju očiju, napravili su mi korekciju vida, očistili mrlje. Sad, kad sam na ulici, ne nosim naočale, ali kad pišem ili radim, moram da ih nosim, jer imam dioptriju koja je nepopravljivo velika...

ALKOHOL IZA REŠETAKA
- Kad sam došao u Švedsku, iznenadio me jedan detalj... Recimo, banka je normalna zgrada, nema rešetaka na prozorima, ali tamo gdje se kupuje alkohol, tu su ogromne rešetke?! Tako je isto sa pušenjem. U Švedskoj su cigarete skupe, ali se puši slobodno. Djeca puše pred nastavnikom. Niko na to ne obraća pažnju. Ti odgovaraš sam za svoje zdravlje. Mi smo se nekad u gimnaziji krili u NJC da bi pušili, oni ne?!

ALKOHOL IZA REŠETAKA

- Prvu zbirku pjesama, danas mislim, objavio sam vrlo kasno. Bile su večeri poezije, Izet Sarajlić je uzeo moj rukopis i odnio ga u Sarajevo. Preko telefona mi kaže: Molim te, samo promijeni naslov. Sve je OK samo nije naslov, a meni više stalo do naslova, nego do cijele knjige. Zato sam mu rekao: Kiko, slušaj, možeš smanjiti knjigu, neka bude deset stranica, samo mi ostavi naslov. A naslov je stravičan - Azil. Ja sam, eto, sam sebi odredio nekako putešestvije. Mislim da je to bila neka moja poetska slutnja?!