NOVE KNJIGE
BORBA SVJETOVNJAKA ZA JAČI UTICAJ U VJERSKOM ŽIVOTU
B. Madžar, M. Papić: Politika i Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini 1878-1945, Banjaluka 2005.
U poplavi istoriografske literature, u kojoj se većinom nekritički i voluntaristički predstavlja naša prošlost, neočekivana pojava jednog djela dvojice već poodavno upokojenih naših zemljaka - dra Boža Madžara i Mitra Papića - predstavlja istinsko osvježenje. Sretnim slučajem u nesretnim okolnostima, spašeni su rukopisi dovršeni 1978. godine u okviru šireg projekta Istorijskog instituta u Sarajevu o vjerskim zajednicama. Neznano zbog čega, rukopisi su skrajnuti u ormar da se na njima skuplja prašina sve do 1992. godine, kad su izbavljeni iz ratnog požara. Akademici Milorad Ekmečić i Zdravko Antonić shvatili su vrijednost rukopisa i preporučili ih izdavaču Gradskom odboru SPKD "Prosvjeta" u Banjaluci, koji ih je objavio.
Dr Božo Madžar (1927-2000), dugogodišnji direktor Arhiva BiH i akribični istraživač života srpskog naroda pod austrougarskom okupacijom, proučio je u svojoj studiji burno vrijeme kroz koje je prošla Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini pod veoma snažnim pritiskom apsolutističke austrougarske vlasti. Poznati istoričar bosansko-hercegovačkog školstva i bogoslov Mitar Papić obradio je život Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini u doba Kraljevine Jugoslavije i njen pogrom u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
Na prvi pogled, uočava se različit metodološki pristup zadatoj tematici. Madžar gotovo sve svoje teze temelji na izvornoj arhivskoj građi i čitalac ima osjećaj da građa sama artikuliše tok kazivanja ne ostavljajući ni jedno pitanje otvorenim i nerazjašnjenim. Zapanjuje količina dokumenata sakupljena u arhivima Beča, Sarajeva, Sremskih Karlovaca i Beograda.
Naravno, autor nije sva ta dokumenta izučio pišući samo ovu studiju, nego su na njima dobrim dijelom temeljene i druge njegove knjige, naročito monumentalna monografija o borbi bosansko-hercegovačkih Srba za crkveno-školsu autonomiju. Papić, koji je, kao student Bogoslovije u Beogradu i profesor Bogoslovije u Sarajevu, proživio period o kojem piše, govori na osnovu ličnog iskustva i već objavljene literature, praveći pregledne sinteze o pojedinim pitanjima. Mnoštvo fusnota kod Madžara najčešće ukazuje na izvore podataka, dok su Papićeve rjeđe podnožne napomene obično opširnije i donose teže dostupne podatke o ličnostima i događajima već podobro zaboravljenim. Madžarev stil je strogo naučan, a Papićev ima odlike naučno-publicističkog načina kazivanja.
Uprkos tim metodološkim razlikama, knjiga ima dosta odlika koje tekstove dvojice, odnosno više autora oblikuju u jedinstveno djelo. Ta dva dijela ne samo da su tematski i hronološki povezana nego se i međusobno dopunjavaju osvjetljavajući osnovne karakteristike srpske vjerske zajednice u našoj regiji. To nisu mehanički spojene dvije studije, nego su redakcijskom obradom objedinjene u koherentnu cjelinu. Uz prigodan uvod urednika izdanja dra Đorđa Mikića, na kraju je dodat zajednički rezime, u kome je iscrpno prikazan sadržaj knjige. Kao i svako ozbiljno djelo, publikacija je snabdjevena naučnom aparaturom: mnoštvom fusnota, indeksom pominjanih ličnosti i ne ne baš potpunim zaključnim popisom citiranih izvora i literature. Autorstvo tih značajnih redakcijskih priloga, nažalost, nije označeno. Priređivači su, s pravom, u naslov knjige dodali determinantu politika jer se sav njen sadržaj pretače kroz političku prizmu raznih subjekata.
Objavljeni tekstovi su pisani u vrijeme totalitarne vlasti i po narudžbi državne ustanove, pa nisu smjeli divergirati od vladajuće ideologije. Međutim, naši autori, vični zamkama na koje su u tom pogledu nailazili, uspjeli su da sačuvaju svoj naučni dignitet, što je njihovim studijama omogućilo da ne izgube vrijednost i u bitno izmijenjenim prilikama. A možda se baš tu i krije razlog što ih naručilac nije objavio i pored njihove visoke naučne vrijednosti. Istina, Madžar je bio u povoljnijoj poziciji, jer je pisao o događajima sa dovoljne istorijske distance, što nije slučaj sa Papićem, za kojeg recenzenti i urednik pretpostavljaju da bi, da je u životu, neke stvari, vjerovatno, drukčije formulisao. A ono što nije mogao da napiše u datoj situaciji on je bar znao prećutati.
Ma koliko bile različite okolnosti u kojima je djelovala Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini pod tuđinskom i domaćom vlasti, ipak se zapaža jedna bitna karakteristika koja je kroz čitavo to vrijeme čini različitom od dijelova iste crkve u drugim našim krajevima, a to je nastojanje svjetovnjačkog elementa da obezbijedi veći uticaj u vjerskom životu. U doba austrougarske okupacije, svjetovnjaci, organizovani u crkveno-školske opštine, energično su se borili za crkveno-školsku autonomiju, koju su imali u tursko vrijeme. NJihova ranija prava da sami raspolažu crkvenim dobrima i postavljaju sveštenike i učitelje bila su u oštroj opreci sa politikom okupacione vlasti, koja je upravo tim polugama ostvarivala svoje političke ciljeve.
Raspoređujući značajna sredstva, prikupljena crkvenim prirezom, austrougarska vlast je privukla na svoju stranu crkvenu hijerarhiju, počev od vaseljenskog patrijarha i njegova sinoda, pa preko bosansko-hercegovačkih mitropolita do manjeg dijela sveštenika, tzv. činovnika mantijaša. Na taj način je sukob sa crkveno-školskim opštinama crno-žuta monarhija na međunarodnom planu predstavljala kao unutarkonfesijski. Pored prisvajanja prava postavljanja sveštenika i učitelja u srpskim školama, državna vlast je zavela strogu kontrolu i nad radom samih crkveno-školskih opština. Do kakvih je apsurdnih slučajeva dolazilo u tom konfliktu najbolje ilustuje mostarska situacija....
Kad je okupaciona vlast silom nametnula svog kandidata umjesto arhimandrita kog je izabrala Crkvena opština, mostarski Srbi su zaveli opšti bojkot vjerskih obreda, pa su se krštavali, sahranjivali i vjenčavali bez sveštenika. Taj sukob, u kome je aktivno učestvovao i sam austrijski car, ublažen je 1905. godine nagodbom o crkveno-školskoj autonomiji, kojom su svjetovnjaci dobili minimalna samoupravna prava.
Odmah nakon oslobođenja 1918. godine, svi relevantni vjerski činioci u Bosni i Hercegovini od arhijereja do svjetovnjaka svesrdno su podržali ujedinjenje sa ostalim dijelovima Srpske pravoslavne crkve u novoformiranoj državi. U novonastaloj situaciji, nije bilo više onog sukoba sa državnom vlašću kao u ranijem periodu, ali ipak su se bosansko-hercegovačke crkvene opštine protivile strogoj centralizaciji Crkve i ograničavanju prava laičkog faktora u vjerskom životu. Zalagale su se i za uvođenje narodnog jezika u liturgijsku upotrebu.
Uz osnovnu okosnicu izlaganja - sukob laičkog sa državno-arhijerejskim elementom - obrađeno je dosta zanimljivih događaja i ličnosti iz naše prošlosti. Najistaknutiji opozicioneri austrijskoj vlasti bili su mitropolit Sava Kosanović u prvo vrijeme, a kasnije Mostarac Vojislav Šola i Sarajlija Glišo Jeftanović. Naš zemljak mitropolit zahumsko-hercegovački Serafim Perović priklonio se okupacionoj vlasti u sukobu sa crkveno-školskim opštinama, a teolog dr Savo LJubibratić zalagao se, u doba Kraljevine Jugoslavije, za jači uticaj svjetovnjačkog faktora u vjerskoj zajednici. U svojim publikacijama naglašavao je da Ruska pravoslavna crkva ne bi doživjela onakav poraz u Oktobarskoj revoluciji da u njoj nije vladala samovolja crkvenih vrhova, koji su isključivali vjernike iz upravljanja.
U vrijeme kad je aktuelizovano vraćanje Srpskoj pravoslavnoj crkvi zgrade Sarajevske bogoslovije, u kojoj je smješten Ekonomski fakultet, zanimljiva je i predistorija tog zdanja. To je bila Srpska škola sve do njene zabrane početkom Prvog svjetskog rata, a u nju je 1917. godine preseljena Bogoslovija iz Rajlovca. Izgradnju i otvaranje Bogoslovije 1882. godine u Rajlovcu, na zemljištu i uz zalaganje mitropolita Kosanovića, okupaciona vlast je podržala materijalno i proceduralno iz više razloga. Osnovni je bio da se pravoslavni sveštenički kadar obrazuje pod njenom kontrolom, a ne u Srbiji ili Rusiji. Izolacijom učenika na seoskom imanju nastojalo se da se oni zaštite od gradskih uticaja nepoželjnih za vlast.
U knjizi o kojoj je riječ razjašnjena i jedna naša zagonetka. Naime, u nekim našim crkvama (npr. u Policama i na Aleksinoj Međi) i danas se nalaze divot-izdanja bogoslužbenih knjiga štampanih početkom 90-ih godina pretprošlog vijeka u Sarajevu. Da bi se spriječilo dobavljanje knjiga iz Rusije i Srbije, ministar Benjamin Kalaj nije žalio novca da se obezbijedi najmodernija tipografska oprema i najkvalitetniji papir kako bi se te knjige kvalitetom uspješno nosile sa nadaleko poznatim moskovskim izdanjima.
I objašnjenja velikog broja drugih pitanja iz naše kulturne prošlosti, nepoznatih savremenoj populaciji, naći će se u ovoj hvale vrijednoj publikaciji.
S. Pujić