PRIČE S ASFALTA
NAŠA
DJECA U TUĐIM TIMOVIMA
Da li grad koji pravi “igrače“ za druge timove, uskoro mora ostati i bez “igrača“ i bez “publike“?!
Sin moga komšije “voda patke ukrug“, a kćerka, koja je završila gimnaziju, radi kao konobarica na crno. Komšija, njihov otac, iako nije sa Zubaca bavi se poljoprivredom: na specifičan i intenzivan način. Mrkvu koju nosi na pijacu pere u mješalici. Naravno, osim vode, u onu retortu u kojoj je stvrdnuti cement, sipa i deterdžent.
Ja imam dvoje djece na fakultetu. Oboje studiraju na Palama. Nisam sretan zbog toga. Volio bih da su na Kembridžu, ali, tako je kako je. Kažem dvoje, ali što se tiče mog džepa, oni su jedno. Šaljem para za jedno, pa oni dijele.
Prva je otišla ćerka. Uvijek je bila odličan đak. Sin nije, vazda mu je škola išla teško, ali u trećem razredu srednje škole se probudio, i četvrti završio s vrlodobrim.
Za mene je to bilo čudo, iako sam računao da neće na fakultet. Nikad mi nije govorio o tome. I ja ću “vodati patke ukrug“, često bi se našalio. Nije to možda ni bila šala, mislim da je nekoliko puta i krenuo u taj posao.
Kad mi je rekao da je predao dokumenta na Pale, podamnom se zemlja otvorila.
- Kako, sine, nemamo ni prebijene, znaš da i crno ispod nokta šaljemo Milici? - zakukala je žena.
- Dogovorio sam se ja već s njom. U stvari, ona mi je predložila. Ono crno ispod nokta podijelićemo na dva dijela.
Tako je, eto, već dvije godine.
Kad ih pitam kako gore žive, kako se snalaze, odgovaraju isto...
- Kad jedemo ne učimo, a kad učimo - ne jedemo.
To je neka njihova provala, ne znam kako je nastala i šta baš znači.
Nisam dakle očajan, svi smo se navikli na ovu situaciju. I jedno i drugo, dolaze mi jednom godišnje, ali uvijek iznenada, ne kao drugi studenti (mislim da Milica nešto radi, a da je Milan nekad zamjenjuje, uglavnom imaju neku kombinaciju, ne rekoh da su dobri studenti, ni jednu godinu nisu ponavljali).
Žena kaže dobro je dok studiraju, dobro zato što ipak dolaze, kad završe nećeš ih viđati...
Eto ta njena rečenica, natjerala me da vam pišem.
Da li je moguće da nam se djeca neće vratiti?! Pitam, iako priželjkujem da se ne vrate. To je bolno, ali ne mogu lagati u našim novinama koje su već o ovome pisale prije godinu dana, ako se ne varam..
Dok moj komšija pere mrkvu u svojoj “mašini za pranje“, pokušao sam da saznam koliko se studenata vraća u svoj rodni grad, u svoj dom, svojoj porodici, svojim najmilijim?!
Moja procjena je bila više nego sumorna. Od stotinu - nekolicina. Nešto između 5 i 10 posto. Čak možda ni toliko!?
Raspitivao sam se i tražio službene podatke, ali nisam ih našao. Sumnjam da ih i jedna institucija može dati. Ne prvenstveno zato što naše tržište rada nije regulisano kako bi trebalo.
Zato, razgovarao sam sa prijateljima. Jedan od njih, koji inače važi kao dobar poznavalac lokalnih prilika, rekao mi je slijedeće...
- Vraćaju se samo oni koji zaglave na fakultetu. Oni kojima škola krene ukrivo. To svak zna, to će ti svak reći.
Znaš li neke od njih, možeš li nabrojati bar petoricu od tih kojima je škola pobjegla pa su aterirali u Trebinje?
- Ne znam baš mogu li nabrojati petoricu, ali tri bi mogao, doduše, u posljednjih nekoliko godina...
A oni koji završe, gdje odlaze?
- Nigdje, i dalje, malo ih ide preko granice. Traže posla tamo gdje su studirali. Sad se sve izbistrilo, sad više nikom ne pada na pamet da se vrati odakle je krenuo...
Pitam ga šta se to izbistrilo?
- Situacija uopšte.
Tražio sam da bude precizniji.
- Pa, vraćaju se samo oni kojima je posao u Trebinju obezbijeđen, a tih je malo, možda pet na stotinu?! Međutim, ima i jedna druga grupa, to su oni koji su, uglavnom kroz političke partije, stekli pozicije prije nego što su završili škole, i sad pokušavaju da negdje nekako zakače diplome. Uz njih, vrati se i poneko s diplomom koja nikom nije trebala, pa već kad dangubi, bolje mu je, a i jeftinije, da je u Trebinju.
Sve u svemu, Trebinje svake godine, po mojim pretpostavkama, napusti oko 150 maturanata. Ne vjerujem da se od tih 150 vrati - desetoro!?
Volio bih da se varam, ali, ako je moja pretpostavka tačna, ili, ako sam bar blizu istine, neko treba da alarmira i vlasti i građane. Grad od koga bježe mladi, treba dobro da se pretrese. Grad koji pravi “igrače“ za druge “timove“, uskoro će ostati i bez “publike“. Volio bih da pretjerujem, ali svim svojim bićem osjećam da je stanje alarmantno.
Jasno, sve nije baš ovako, ništa u životu ne može se iskazati samo ciframa, uz to, dešava se da život uvijek nekako pobijedi, da se uvijek nađu neka rješenja (pa u tom smislu jedva čekam da zagrme mašine i u Gacku i u Trebinju, kako je najavljeno), ali ipak zebem od onog najtamnijeg scenarija koji se odvija, koji je odavno na sceni.
Zebem jer smo se nekako svi prilagodili svemu. Ja, na primjer, ne zamjeram mom komšiji što pere mrkvu u mješalici za beton, ne zamjeram ni njegovom 36-godišnjem sinu koji “voda patke ukrug“ (mada ne znam šta to znači, pretpostavljam da se radi o pranju novca što je za mene potpuna nepoznanica), ne zamjeram nikom, jer se ljudi snalaze kako znaju i umiju, ali ne bih volio da u tim poslovima sutra vidim svoju djecu. Ne bi volio da ispane da su uzalud studirali, da su uzalud dijelili ono crno ispod nokta.
Da ne dužim, a mnogo toga bi imao da kažem, nego predlažem da Glas malo bolje istraži ovu temu, da porazgovara sa studentima, da ih pita šta oni misle o svemu?!
Mislim da bi dobro bilo da opština dođe do podataka koliko se studenata vraća u Trebinje? Bolje je činjenice znati tačno, nego nagađati?!
V.G.
NELJUDI KOJI IZLAZE U SUSRET LJUDIMA
Dogodilo se ove godine... Jedan Trebinjac, koji je upravo završio ekonomiju u Beogradu, javio se na konkurs u neku beogradsku banku.
Primio ga neki službenik, pogledao njegova dokumenta, rekao da je sve u redu, i da će o rezultatima konkursa biti obaviješten u zakonomskom roku.
Naš ti Trebinjac htio da ode korak dalje pa upitao koliko se kandidata javilo za konkurs, i kakve su mu šanse?!
- Šanse?! To ne zavisi od nas, nego od vas?!
- Kako? - iznenadio se Trebinjac.
- Pa tako, vi sami odlučujete da li ćete biti primljeni.
Našem ekonomisti dugo je trebalo da se opasulji.
- Kako ja sam, pa ja sam se samo javio na konkurs, valjda imate neku komisiju.
- Imamo, ali, opet vam kažem, odluka je na vama.
Malo pomalo, gospodin sa druge strane stola otvoreno mu je rekao.
- Položite 5.000 eura i primljeni ste.
- Ali, kako, da imam toliko para, ne bih kod vas tražio posao.
- Ni to nije problem, pozajmite od oca.
- Otkud, kad nema banke!?
- Možda, ali u našoj banci ni to nije problem.
- Kako nije!?
- Neka vaš otac dođe i mi ćemo mu rado dati kredit od 5.000 eura. Mi smo tu da pomažemo ljudima. Naša poslovna politika je da izlazimo u susret svim građanima. Vaš otac ne bi smio biti izuzetak.
Tako se i dogodilo.
Otac nije bio niti je postao izuzetak.
Digao je kredit i zaposlio sina.