Tema broja/Glasa Trebinja
<961> - <30. JUN> 2007.

 

Rade Aleksić, otac našeg sugrađanina Srđana Aleksića, kojem je posthumno dodijeljeno najveće priznanje Helsinškog komiteta BIH - Povelja za ljudska prava...
 

PONOSAN SAM ŠTO JE MOJ

SRĐAN POSTAO SIMBOL DOBROTE
 

Svaki put kada se priča o Srđanu, ja ga ponovo sahranjujem kao prvog dana, prije 14 i po godina, ali sam svaki put ponosan na Srđana. Ne što je to moj sin - poginulo je Srđana i Srđana, ali ponosan sam što se stvara jedan simbol dobrote, blagosti u ljudskoj duši, stvara se lik koji ulijeva vjeru u čovjeka i daje mu nadu da se može živjeti u miru, bratstvu, slozi, razumijevanju, toleranciji, i eto, taj lik, narod hoće da nazove Srđan", priča sa suzama u očima u našoj redakciji Rade Aleksić.

Kaže, i na dodjeli povelje u Sarajevu, kada je pogledao u članove Helsinškog komiteta, brojne novinare, rodbinu i prijatelje, u svakom njihovom srcu vidio je jedan djelić Srđana: "To je sreća za mene, da vidim dobrotu u ljudima, koja je spas za čovječanstvo."

Sjednica Helsinškog komiteta je, nakon prikazivanja dokumentarnog filma "Srđo" autora Sanje Dragičević i uručenja povelje, prekinuta. Emocije su bile jače.

MOJE DIJETE JE ODGAJANO DA U SVAKOM VIDI ČOVJEKA

 Poput najveće dragocjenosti Rade drži povelju u rukama. I jednu od njemu najdražih Srđanovih fotografija. Nemojte da je zagubite, moli. Na slici Srđan prepun života, sa blagim osmijehom.

"Ne treba zaboraviti da je Srđana dosta bilo. I mladih i starih, koji ratno ludilo nisu željeli i nisu htjeli, ali neke moćne sile su to i željele i htjele i gurnule nas u propast, pa danas ispaštamo, i svim silama se trudimo da uspostavimo jedan miran, pristojan i lijep život sa svim bivšim stanovnicima Jugoslavije. I    moj Srđan je otišao u rat ne zato što je htio. Svi ističu da je spasio muslimana Alena, ili, kako se sad zove, Bošnjaka. Ali, moje dijete je odgajano da u svakom čovjeku vidi samo čovjeka, da ga razlikuje samo po poštenju,  po   dobroti, po  znanju...

Otkud i danas, kao i tog kobnog januarskog dana, ratne 1993. godine, toliko ljudskosti u njemu, tolerancije, povjerenja u ljude, praštanja?

"Moje držanje potiče iz mojih korijena. Nisam ja to stvorio, već generacije prije mene. Samo ću nešto pomenuti - kad se završio Drugi svjetski rat, i kad je moja porodica došla u Trebinje, moj đed Vaso je okupio porodicu i rekao: "Đeco moja, rat je prošao, bilo je što je bilo, nemojte slučajno od danas da bilo čija majka pusti suzu zbog bilo kojeg mog djeteta. To je, jednostavno, nešto što se nastavlja preko mog oca, evo i Srđana."

U vremenu kada je sve manje ljubavi, dobrote među ljudima, Radove riječi zvuče gotovo nestvarno, kao sa neke druge planete. Herojski,   poput nemjerljive humanosti   njegovog sina koji je za drugog dao nadragocjenije što je imao -vlastiti život.

FONTANA KAO SIMBOL ŽIVOTA KOJI POBJEĐUJE SMRT

Priznaje da ga je potreslo do suza, u srce zabada pokrenuta inicijativa da se Srđanu, u njegovom rodnom Trebinju podigne dostojno spomen-obilježje.

"Želio bih da se napravi fontana, jedan izvor, kao simbol života koji pobjeđuje smrt, pored koga bi, negdje, na nekom kamenu, sjedio Srđo, onako, sa blagim osmijehom, kao da želi da zagrli i pozdravi svakoga ko  tuda prođe." Posljednje riječi jedva izgovara. Iz ranjenog srca težak uzdah.

"Potrebno je  i Trebinju takvo nešto, da se izdigne kao grad   dobrih, finih ljudi. Diveći se radu našeg vajara Milivoja Bokića, razmišljao sam i prije ove inicijative o tome   da  lično napravim fontanu pored  njegove galerije. Da se sjedinimo sa našim hercegovačkim kamenom, da Trebinju damo obilježje Hercegovine. Sad, kada se ova moja ideja proširila, bilo bi lijepo da se neuređeni dio, sa desne strane do Kamenog mosta spoji sa Bokićevom galerijom, da se napravi jedan park, u koji bi ljudi rado svratili i gdje bi se našlo dostojno mjesto za simbol koji bi se zvao Srđan. To je moj neki unutrašnji osjećaj, a mislim da će  odgovorni  i nadležni u opštini to poštovati, s   obzirom  da u duši nosim malo više Srđana nego ostali."

SRĐANOVOM OCU - TREBINJE

 Svakodnevno mu stižu pisma, pjesme o Srđanu, sa najkraćom, svima razumljivom adresom: "Srđanovom ocu, Trebinje", dobija telefonske pozive od Amerike, Kaira, Švedske, Pariza do Srbije, Hrvatske, svih bivših jugoslovenskih republika. Srđan je, jednostavno, obišao planetu.

"Ipak, najviše me uzbuđuju susreti sa ljudima, koji žele sa mnom da se vide, rukuju. Osjećam tada tugu u njihovim očima, ali i ponos što su u Srđanu našli čovjeka, nešto sa čime i oni mogu da se poistovjete, što žele da i oni to budu, a stariji - da njihova djeca budu tako plemenita. Jer, svako ko iole ima duše i razumijevanja, zna da dobrota može da nam donese blagostanje."

Napominje da i Alen, koga je spasio njegov Srđan, najmanje jednom godišnje dođe iz Švedske, u kojoj živi  sa svojom porodicom. "Drago mi kad ga vidim, njegovu djecu... Pomislim, to su moja djeca, i to je moj Srđan."

Rastajemo se od oca heroja naših dana  uz  riječi koje duboko ostaju urezane u našim mislima:

  "Znate, ja sam ipak nekako sretan    u svojoj fizičkoj nesreći, kada mi, recimo, jedna studentkinja Trebinjka kaže: "Vi ste, čika Rade, učinili da mi Trebinjci svuda idemo uzdignute glave."

Ljudskost ne poznaje granice. Satkana od ljubavi za drugog, praštanja i razumijevanja - ne razlikuje rase ni nacije,  i zato  je   njena uzvišenost  nemjerljiva, a pokretačka snaga nezaustavljiva, bez obzira na neumitan protok vremena. Opet su zajedno Srđan i Rade. U srcima svih nas u kojima je iznova zaiskrio Čovjek.  

Vlatka Musić

Dr Dobroslav Ćuk,
načelnik Opštine Trebinje:

SPOMENIK TUGE I OPOMENE

Opština Trebinje i svi njeni građani su ponosni na Srđana Aleksića i njegovo časno djelo. Žalimo što inicijativa oko dostojnog obilježavanja njegovog imena i djela nije krenula iz naše opštine, ali, nakon filma Sanje Dragičević, ganut pravičnom pričom o ovom herojskom podvigu i nakon inicijative iz Helsinškog komiteta, dao sam punu podršku i u ime opštine Trebinje i lično kada je u pitanju izgradnja spomen-obilježja u Trebinju, koje će nositi ime ovog časnog mladića, koji je dao život braneći svog komšiju Bošnjaka.

Ovim se pokazuje da Trebinje nije grad u kome žive neki divlji ljudi, u kome je jezgro nacionalizma  i sve ono što normalnim ljudima nije blisko, kakvim su ga ranije kvalifikovali. U Trebinju ne živi samo jedan Srđan, ima mnogo ljudi koji su učinili takva časna djela, ali, koji, na njihovu sređu, nisu završili tragično poput Srđana. Za naše časne  sugrađane, koji su dali živote u proteklom otadžbinskom     ratu biće izgrađen spomenik u centru grada, to će biti i Srđanov spomenik, ali se, naravno, zalažemo za podizanje posebnog spomen-obilježja Srđanu Aleksiću, uz pružanje svake vrste pomoći u ingerenciji naše opštine.

Savjet ministara BIH je donio odluku o finansijskoj podršci izgradnji tog spomenika, a i mnogi pojedinci, ustanove, imaju želju da pomognu. Predstoje aktivnosti za iznalaženje idejnog rješenja i najbolje lokacije za neku vrstu fontane, spomenik tuge i opomene gdje će se okupljati mladi, da se nadahnu i oplemene na mjestu koje nosi ime časnog mladića, sportiste.

Nisam čuo da sličnih primjera ima u drugim mjestima BIH, moguće da ih je bilo, ali, u svakom slučaju, mi smo na njegovo djelo ponosni i želimo svijetu da kažemo da je ovaj grad pun Srđana i da ćemo na takav način njegovati naš odnos prema susjedima i prema cijelom civilizovanom svijetu.

PISMA

"Ne, ne srdi se više// ne strepi, već spavaj...Djelo je tvoje krik svjetlosti// u bezumlju mrtve noći... piše u pjesmi Mirze Šehića iz Finske.

Srđan Kostić, Pariz: "Vaš Srđan je više od heroja, on je legenda o kojoj će generacije pričati. Da je bilo više ljudi, kao što je bio on, i kao što ste vi, nikada se taj suludi rat ne bi ni dogodio... Dok vam ovo sve pišem, suza suzu ne stiže, kao da i one nešto žele da vam napišu, da vam kažu. Budite sigurni da vaš sin živi u svima nama koji imamo srce, koji imamo dušu.

Ljubica Vlajić, Beograd: "Spavaj, Srđo, Trebinje te čuva i nikad te zaboraviti neće. Sjećaće se tebe do veka, dok protiče Trebišnjica reka..."

Danijela, prof. književnosti iz Pirota: "Dragi čika Rade, gledajući emisiju o vašem Srđu, koju sam, inače, preplakala, bila sam zadivljena vašom sposobnošću praštanja. Za mene ste vi i vaš sin ne ljudi nego LJUDINE. Našu dvomesečnu bebu znaćemo kako da vaspitamo ja i njen otac."

Svetislav Zimonjić, Novi Beograd: " Osjećam potrebu da se sagnem i poklonim Srđinoj humanosti i dobroti, njegovom hrabrom činu... Zahvalio bih se i tebi, Rade,  na riječima i porukama koje smo čuli, jer si uspio da se izdigneš iznad svoje tuge i budeš veliki i razuman čovjek, kao što je bio tvoj sin Srđo."

Esad Didik, Glavatičevo kod Konjica: "Plemenitost Srđanova i vaša ima neprocjenjivi značaj za ovaj napaćeni narod i ona je prosto svjetlost koja sija u ovoj našoj tami."

ULICA SRĐANA ALEKSIĆA U NOVOM SADU

"Mislimo da Srđanov čin čojstva odbrane   pripadnika druge nacije zaslužuje pažnju, da je to čin velike hrabrosti i da bi to bio dobar simbol za Novi Sad kao multietnički grad", kaže kopredsjednik Igmanske inicijative i direktor Centra za regionalizam u Novom Sadu o pokretanju inicijative da se jedna ulica u ovom gradu nazove imenom Srđana Aleksića.

LAUREATI

Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava prvi put je dodijeljena 1998.godine, a laureati su bili: banjalučki biskup Franjo Komarica, i troje federalnih ombudsmena: Vera Jovanović, Branka Raguz i Esad Muhibić.

Godine 2001. dobitnik ovog priznanja je Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzle, a tri godine kasnije povelja je pripala Fadilu Banjanoviću. 

Predsjednik SO Trebinje Nikola Sekulović, u ime opštine Trebinje, prilikom uručenju Povelje

u Sarajevu:

SAČUVAO JE OBRAZ ČOVJEKU

Trebinje na isti, dostojanstven i primjeren način treba da se oduži Srđanu, kao što mu se odužio Helsinški komitet BIH. Vrijeme je najbolji sudija i u ratnoj tragediji pokazali smo da imamo ljude, da postoji druga strana medalje, da Trebinje nije onakvo kakvim su ga predstavljali. Bilo je u našem gradu još brojnih primjera čovječnosti, ali je ovaj drastičan, jer je Srđan dao život za drugoga. Njegov plemeniti podvig nam pokazuje da uvijek pojedinci vuku društvo naprijed. Zato, s ponosom i u znak zahvalnosti, moramo da izgradimo dostojno spomen-obilježje za Srđana, kako bismo svijetu poslali univerzalnu poruku - poruku zahvalnosti onome koji je svojim herojskim gestom sačuvao obraz Čovjeku.