KO JE BLIŽI EVROPI - PJEŠACI ILI VOZAČI
svakodnevni testovi na zebri
Pješaci mogu u Evropu, vozači ne! Taj zaključak izveo sam na trebinjskim ulicama na kojima, evo decenijiama, traje kontinuirana agresija četverotočkaša na dvonožna bića.
Oni koji ne voze kola nisu ravnopravni građani, ili, po mjerilima vozača, nisu - dovoljno građani.
Pješaci su proskribovani, poniženi, i, nema sumnje, njihov životni prostor se sužava (ništa čudno za grad čijom glavnom ulicom prolazi magistralni put). Ništa čudno za grad čije urbane svetinje svakodnevno razmrdavaju autobusi i šleperi?!
Ništa čudno, a opet se čudim otkud gospodi za volanom toliko drskosti, toliko bijesa, i, naravno, toliko ludosti, da prosto nasrću na pješake?!
Opisaću samo dva tipična prizora sa trebinjskih ulica (da ne zloupotrebljavam vaše strpljenje)...
Građanin prilazi zebri, nedostaje mu još korak, ali, na pedeset metara, istoj zebri primiče se auto (zbog lakšeg razumjevanja zamislite nešto tamno i bijesno). Taman kad, procjenjujući daljinu, građanin odluči da krene, da učini još jedan korak do zebre, računajući da onaj ludak u tamnom limu ima dovoljno vremena da zakoči - da mu se to zaista ne bi desilo - vozač počinje da “blica“. NJegova procjena je, pretpostavljam (valjda je tako u većini slučajeva), da je građaninu lakše napraviti korak nazad, nego njemu zzaustaviti tonu-dvije gvožđa. Uz sve ostalo, to mu se čini rentabilnije. Kočenje je skupo, a korak nazad ništa ne košta.
Naravno, tako se i dešava, pješak vidi da mu se blica i bježi sa pješačkog prelaza, vraća se na trotoar da “furija“ prođe....
To se događa svakog dana, na stotine mjesta po gradu. To se događa i pred policijom. Nisam čuo, a možda se i varam, da je neko kažnjen za ovakav stil vožnje, odnosno za uklanjanje pješaka sa pješačkih prelaza uz pomoć prijetećih svjetlosnih i drugih signala.
Slično se događa i u jednoj drugoj prilici, doduše uz nešto više rizika, i, naravno, uz nemjerljivo veću paniku na pješakovoj strani.
Pješak je, dakle, dobro osmotrio prelaz, negdje u daljini, možda na stotinjak metara vidio je auto, i, pošto je procijenio da ima dovoljno vremena, kreće da pređe zebru. Prešao je već pola, ili dvije trećine zebre, međutim, preračunao se, nije pretpostavio da auto u gradu juri brzinom kao da je na magistrali, i jedan trenutak je u dilemi. jednom bi nogom naprijed, drugom nazad. U trenutku kad donosi odluku da ipak nastavi, građaninov račun je slijedeći: vjerovatno me neće sustići ako ubrzam, ima još dovoljno vremena, mogu da hodam normalno, ili (pošto mu auto raste u vidnom polju)... ko zna, možda budala stavi nogu na gas, možda me pomete s ulice?!
S druge strane, mislim da vozač računa ovako: mogu proći, putanje nam se poklapaju, ali šta ako onaj slijepac na pješačkom prelazu zbog nečeg samo malo zastane - gotovo je, on pod točkove, ja u zatvor!?
U toj prilici, vozač se opredjeljuje za jednu od dvije varijante: ili da svira ne smanjujući glas, ili da blicne i doda gas (o mogućnosti da zakoži i ne misli, mada, još uvijek, to bi bilo najsigurnije). Ono sa blicanjem vjerovato smatra najefikansijim i najjeftinijim. Kad blicne, pješak redovno poskoči i u jednom ili dva skoka ukloni se s asfalta, a ako još čuje buku koju je proizvela noga na papučici gasa, sve to desi se mnogo brže. Zato tako i uradi. Pješak pobjegne, a auto promakne...
Pješacima se sve ovo događa svaki dan, i zato, ako se ikad učlanim u neku političku partiju, a o tome ozbiljno ramišljam, to će uglavnom biti zato što se na ulicama svog rođenog grada osjećam jadno i poniženo, i to do maksimuma.
Sav moj rad u toj partiji, danas mi se tako čini, bio bi usmjeren protiv nekulturniih, podivljalih, bjesomučnih siledžija naoružanim volanima.
Mislim uglavnom na one kojima, očito ni policija ne može ništa, na one pred kojim se i ljudima u plavoj uniformi tresu gaće, ali i na mnoge druge koji su već naučili sve ono što treba da zna svako ko živi od našeg straha...
S. RATKOVIĆ
DAVNO PROČITANO POLICIJSKE CAKE
Ponašanje policije u saobraćaju moralo bi da bude za primjer. Svako policijsko auto na ulici, pa i na pješačkom prelazu trebalo bi da bude pokrteno sredstvo očigledne nastave.
U zadnjih desetak dana, testirao sam i sebe i njih.
Stao sam na ivicu pješačkog prelaza i gledao šta će uraditi koji vozač? Za pola sata niko mi nije stao.
Prvi koji je zakočio i rukom mi dao znak da pređem (jer moj prelazak preko zebre zaista je u njegovoj vlasti) bio je Crnogorac a drugi Dubrovčanin.
Nijedan Trebinjac nije mi zaustavio. Među tim nijednim bila su i dva policajca za volanom službenih kola. Ni oni nisu našli razloga da se zaustave građaninu koji pokazuje više nego očitu namjeru da, preko pješačkog prelaza, pređe na drugu stranu ulice?!
SLIJEDEĆE se dogodilo u Bileći. U pet ujutru policajac zaustavlja jednog Trebinjca, koji vozi četiri dame u kolima.
- Kud si krenuo, rođak!? - pita ga blagonaklono, prijateljski, pomalo šeretski.
Vozač prihvata šalu i kaže...
- Da se malo provozamo.
Na to policajac saginje glavu, i kad je vidio da su u kolima nalaze četiri dame (možda su to za njega i “ženturače“, uspravio se i službeno pozdravio...)
- Dobro je, nema lica, sretan put.
Sve je prividno u redu, međutim, ovaj dijalog upućuje na problematičan opšti edukativni nivo ljudi u plavom, ali i njihovu sklonost da se stvari rješavaju jaranski (Kud si krenuo, rođak?), i u domenu sasvim površnih obaveza i kompetencija (žene, dakle, nisu “lica“, žene su nešto što on službeno izuzima, nešto što ni stručno ni teorijski u njegovom slučaju nije dovoljno ni poznato ni proučeno).
Koliko i kako smo zaštićeni?! Ja znam da policija ne može mnogo (mada, oni koji ne mogu, trebalo bi da platu zarađuju na nekom drugom poslu, prema svojim radnim sposobnostima i moralnim kapacitetima), ali sve to oko policije kod nas je duga debata.
Policija nema pravo da se “vadi“, nema pravo na opravdanja, međutim, kako je u nas prevršilo, kako smo mi oguglali, a oni se ne povlače, sve ispada neka uzaludna teorija.
Da li sam sasvim u pravu?
Predlažem građanima da pogledaju, da malo bolje osmotre kako policajci hodaju ulicama. Da li je to hod mladih, agilnih ljudi koji zaista nešto rade, ili je to hod ljudi koji se dosađuju, ljudi koji boga mole da ne nađu posla, ljudi koji gledaju kako da što prije uniformu okače o čiviluk i krenu kući.
Čast izuzecima, kojih valjda ima, mada ih ja ne poznam, međutim, većina i svojim sporim hodom, svojim lijeniim geguckanjem (smišljenim tako da se za što više vremena pređe što manje puta), pa i svojim ukupnim ponašanjem (posebno kad naoružani sjede u kafani i nešto pijuckaju) građanima “telefonira“ da oni nisu tu da o njima brinu, da ih eventualno zaštite, nego da zarade platu sa što manje truda, a o riziku da ne govorimo?!
Ovo pišem zato što već ne znam koliko sam puta vidio da policajac ne reaguje na auto koje je kao puščano tane profijukalo pored njega?!
Znam da će mi urednik “Glasa“ ovaj dio izbaciti, to su mi uradili i u dnevnim novinama, ali lakše mi je, poštovani gospodine, kad to napišem, pa ti sad misli, a policiji se izvinjavam jer nisu samo oni podobni za ovakve priče. Ima i mnogo drugih profesija koji otvoreno simuliraju svoj posao, ali, eto, sad govorimo o bezbijednosti...
TREĆA POLICIJSKA CAKA vezana je za način postavljanja ili za izbor kontrolne tačke, odnosno za manir da se kontrola shvata i praktikuje kao zasjeda.
Patrola, dakle, nađe mjesto gdje svaki vozač pravi grešku, recimo na tzv. “otvorenoj krivini“ sa dobrom preglednošću, kada svi koji nisu baš juče položili, malo sijeku liniju, da bi lagodnije i bezbjednije, ne smanjujući gas, savladali krivinu. Nije bitno što se tu nesreća nikad nije desila, bitno je da se tu uvijek i svakom može naplatiti kazna.
U jednoj takvoj benignoj situaciji ljudi plaćaju kazne, naravno, potpuno uvjereni da ih država na taj način “dere“ i puni svoje budžete, jer, da se zaista ljudi u plavom bave zaštitom svih učesnika u saobraćaju bili bi pred crnim tačkama, na mjestima gdje se najviše strada, a ne na mjestima gdje se najviše griješi?!