IZLOŽBA SLIKA LJUBOMIRA MILOJEVIĆA
LIKOVNI ISTRAŽITELJ HERCEGOVINE
U okviru obilježavanja Preobraženjskih svečanosti, kada se slavila
krsna slava naše opštine i njenog Sabornog hrama i 55 godišnjice od osnivanja
Muzeja Hercegovine u Trebinju, u ovoj kulturnoj ustanovi je otvorena izložba
poznatog trebinjskog slikara LJubomira Milojevića, pod nazivom “Sjećanja”, koja,
u stvari, predstavlja impresije o kršu.
“Istraživačka priroda tjerala ga je da stalno slika, da isporobava nove tehnike, kombinuje ih i uvijek nas, kao i ovoga puta, time prijatno iznenađuje”, istakla je, pored ostalog, direktor Muzeja Hercegovine Veseljka Salatić, otvarajući Milojevićevu izložbu.
Prema njenim riječima, akvareli ovog trebinjskog slikara, po kojima je i najprepoznatljiviji, predstavljaju kamenitu i sunčanu Hercegovinu, čija poetska likovna vizija dočarava nešto novo, uvijek neka nova, svježa poimanja o bojama, figuraciji, ljepoti oblika i prostora.
Podsjećajući da se u likovnom žiovtu Milojević javlja 1955. godine, u umjetničkom paviljonu “Sedam mladih” u Sarajevu, od kada je prisutan na mnogim značajnim likovnim manifestacijama bivše Jugoslavije, a da je u istoj ovoj instituciji, odnosno, tadašnjem Zavičajnom Muzeju, 1963. prvi put samostalno izlagao, Salatićeva je istakla da je od tada do danas imao tridesetak samostalnih izložbi po svim krajevima bivše Jugoslavije, a da je od 1995. sve prisutniji i na međunarodnim likovnim manifestacijama.
Ona je kazala da je u pitanju umjetnik sa više značajnih nagrada, te da se na svakom od njegovih predstavljanja, osim autentičnog, samo njemu svojstvenog rukopisa, evidentna i istraživačka nota, u kojoj se staro prepliće sa novim, jedna tehnika sa drugom.
“Slikanje je za njega življenje, istraživanje, radoznalost, a svaka slika je nešto novo, novi doživljaj, pa makar to bilo viđenje, sjećanje ili vizija. O njegovim je akvarelima mnogo pisano, a njegov razvojni put slikara išao je uzlazno, tako da je tananom profinjenošću doveo svoj stvaralački izraz do čistih emocija, vezanih za Hercegovinu, svoj kameni zavičaj, što je njegova nepresušna tema.
Slikar taj hercegovački kameni motiv pretače u poetsku viziju i pri tom ga daje u mnogoobrojnim varijacijama akvarelskih boja, dok svijetom simbola i znakova dočarava narativnost i esteticizam pejsaža sivog kamena, suptilne i harmonizirane tonske vrijednosti, koje su slikane široko i neposredno, prefinjenim tonskim rješenjima sa mnogo likvnih detalja i simbola”, istakla je Salatićeva.
Ona je pojasnila da Milojević pastel “nesputanim načinom kombinuje sa akvarelom, da bi dobio površinsku strukturu, živu i zanimljivu i rustične, mekane prelaze, povezujući razigrane forme kompozicije kamenog pjesaža, u kojima se boje zažare i zgušnjavaju, a slikar svoju percepciju pretvara u jači doživljaj i sugestivnu formu kamenih oblika”.
Iako vječiti zaljubljenik u rodnu Hercegovinu, kojoj se uvijek nanovo vraća, LJubomir Milojević je, nakon izložbe, potvrdio da njegov likovni rad podrazumijeva uvijek nove uglove gledanja i istraživanja u tehnici, pa je i ovoga puta kombinovao pastel i akvarel, koji su dosta nauobičajeni.
“S obzirom na zrnastu i grubu strukturi akvarel papira, pastelna tehnika mu nije odgovarajuća, ali, budući da se tehnike mogu kombinovati, zaintrigiralo me je da ostvarim takvu jednu kombinaciju pastela i akvarela, tako da je na ovaj način jedna tehnika nadopunila drugu, ne samo što je to stvorilo idealana vizuelni efekat, nego je doprinijelo i mojem uobičajenom nastojanju da se dođe do novog i neuobičajenog likovnog rješenja sa akvarelom.
Sa druge strane, to nije samo nastojanje da se bude nov, nego me je i sama tehnika zaintrigirala zbog uspješnosti rješenja partija koje su me odvukle u tom pravcu”, objasnio je Milojević.
IzloŽba LJubomira Milojevića, kako je navedeno i u njegovom katalogu za ovu priliku, ima zadaću da budi u gledaocima neku jaču vezanost za Hercegovinu koja je, iako posna, čak surova i divlja, u suštini divna, duševno raspjevana, u bojama, bogata ljepotom kamena i okupana suncem.
Autor je u svemu tome, reklo bi se, izuzetno uspio, jer su to posvjedočili svi oni zadivljeni pogledi Hercegovaca koji su ostali ushićeni pred njegovim slikama izloženim u Muzeju...
V.D.
KLUB PRIJATELJA UMJETNOSTI ATANASIJE POPOVIĆ
IZLOŽBA PREDRAGA MUCOVIĆA
Iako je svima onima koji poznaju fotografa Predraga Mucovića
zvučalo pomalo čudno da, poslije dvadeset godina bavljenja fotografijom, sada
izlaže po prvi put, njegova prva samosatalna izložba otovrena je, zaista, tek
nedavno u Klubu prijatelja umjetnoti “Atanasije Popović” u našem gradu.
Ovaj fotograf, koji je “zanat pekao” kod starih majstora u nekadašnjem Foto kino klubu Trebinje, ali, svakako, i u Fotografskoj radnji “Foto Rekord”, u kojoj je zaposlen, a koja ima višedecenijsku tradiciju i nema Trebinjca da se u njoj nije slikao, skromno kaže da izložbu treba zaslužiti i da ni ovu ne bi radio, da nije bilo nagovora njegovih prijatelja.
Fotografijom se počeo baviti sedamdesetih godina, “zaražen” najprije, kako kaže, školskim foto klubom, da bi potkraj sedamdestih počeo da dolazi u Foto kino klub, gdje je, uz rođake Zorana i Sloba, te Zorana Tadića, čika Pera Nikolića, Esada Arnautovića, pokojne Danila Sikimića, Iliju Gluhajića i mnoge druge kojih u trenutku, kako kaže, ne može da se sjeti, nastavio da se intenzivnije bavi ovim poslom.
“Iz hobija je sve nekako preraslo u životno opredjeljenje, kada sam počeo raditi najprije za novine i časopise, a onda u fotografskoj radnji “Foto rekord” kojima zaista dugujem mnogo i u kojoj radim nekih trinaest, četrnaest godina.
Završio sam i Višu tehnološku školu u Banjaluci, smjer fotografija, tako da danas, osim što radim te neke komecijalne stvari koje podrazumijevaju rad u radnji i novinsku fotografiju, gdje mogu da kažem da gotovo nema poznatije novine u bivšoj Jugoslaviji u kojoj nisam objavio bar jednu sliku, radim i za svoju dušu.
Tako sam i ovu prvu izložbu, spajajući ugodno sa korisnim, radeći komercijalne slike, napravio čitav serijal slika sa nedavnog Festivala festivala koji odavno pratim i koji me uvijek iznova oduševljava u tolikoj mjeri da sam imao želju da iz jedne vrste umjetnosti pokušam napraviti drugu”, priča Mucović.
Da jedna vrsta umjetnosti može rađati drugu primijetio je, otvarajući Mucovićevu izložbu pod nazivom “Festivalci”, i načelnik opštine Trebinje Dobroslav Ćuk, ističući da su u pitanju izuzetne umjetničke fotografije, specifičnog senzibiliteta, te da je “umjetnost teatra inspirisala fotografa koji je izložbu posvetio amaterima na daskama koje život znače”.
On je dodao da Mucovićeve fotografije dokazuju da umjetnost ne prestaje, već se množi i preobražava u srcima i dušama publike.
Umjetnost se, međutim, preobražava i u novim tehnikama, jer je i cijela ova izložba urađena, a na taj način rade uglavnom i svi članovi Foto kino kluba u Trebinju, digitalnim aparatima, u digitalnoj obradi fotografija.
“To, ipak, ne znači da je ovo moj novi stil, jer radim i analognim i digitalnim aparatom, ali, se u digitalnoj tehnici brže radi, vidiš odmah rezultat rada.
Ipak,, ja pripadam onoj generaciji koja je učila raditi na analognim foto - aparatima, provodeći dosta vremena u laboratorijama, razvijajući filmove. Danas se sve više to gubi, ta draž rađanja fotografije, u tacnama, kako smo je mi zvali. Toga mi je žao”, kaže Peđa.
Tada, kada su se fotografije, kako kaže, rađale u tacni, uz filmove, razvijače, fiksire, sazrijevala je u njemu ideja za izložbom, ali je došao rat, a nakon njega i jedna faza u kojoj je ta ideja mirovala, da bi, osnivanjem Foto-kino kluba u Trebinju, sve počelo ponovo da se osmišlja.
Doduše, prvobitna ideja je bila da se napravi presjek njegovog dosadašnjeg rada, za šta je potrebno mnogo više novca, naročito kada je izrada fotografija sa analognih tehnologija u pitanju, a onda su “Festivalci” gotovo iznenada “iskrsli”, jer su njegove kolege primijetile da u ovom serijalu ima mnoštvo izuzetnih slika.
“Tačno je da je potrebna inicijativa i to uvijek dolazi od mladih ljudi, a, s obzirom da su mnogi u Klubu mlađi od mene, red je bio i da me pokrenu”, šali se on, dodavši da su mlađi inicirali i učešće na takmičenjima, od kojih izdvaja ona novija, pohvale u Tuzli i Zenici na Danima fotografije BiH.
Nagrade mu, kaže, nisu ni bitne, ali učešća jesu, naročito kada postoji mogućnost fizičkog prisustva na tim izložbama, jer se uvijek vidi i nauči nešto novo, uvijek se sretnu neki novi, zanimljivi ljudi, razmijene iskustva i upoznaju neki novi trendovi.
Zbog tih novih trendova, koje po pravilu prati mladi svijet, Foto-kino klub Trebinje je, tvrdi to i Mucović, na izuzetnom nivou.
“Postoji tu mnogo talenata, mnogo mladih ljudi kojima je dovoljna inspiracija to što su mladi. Ipak, od nas oko 25, trideset do četrdeset posto će za godinu, dvije otići na fakultete, zbog čega moramo primati nove članove, zanavljati Klub. Kada to kažem, mislim, naravno, da su otvorena vrata i mlađim i starijim, i onim koji znaju nešto o fotografiji i onim koji to žele naučiti, jer, mi smo i do sada držali kurseve, počev od toga kako se drži aparat, pa do nekakvog kadriranja, ekspozicije, blende, izlaska na terene i slično”, kaže na kraju Mucović.
Rezultat rada sa mladim članovima Foto kino kluba Trebinje mogao se vidjeti i na njihovoj nedavnoj izložbi, trećoj otkako postoje, a čiji je kvalitet, u odnosu na prvu, očigledan. Najmlađi među njima je Peđin sin Vladimir, koji, sve su prilike, ide tatinim stopama...
V.D.