Branko Deretić, učenik 2. razreda Gimnazije dobro se posljednjih
mjeseci zabavljao. I ne samo to...Kreativci
JAVA LJETA 2007
Branko Deretić, učenik 2. razreda Gimnazije dobro se posljednjih
mjeseci zabavljao. I ne samo to...
- Šest godina amaterski se bavim glumom. Igrao u Maloj princezi, Vlasti, i sad u Snu ivanjske noći. To je posebno zanimljivo jer u toj predstavi ja sam jedini Trebinjac. Svi drugi, osim Mostaraca, su držvljani drugih zemalja...Kanada, Koreja, Kina....
Kako se na sceni okupilo tako mnogo raznih ljudi?
- Cilj projekta je bio da se okupe mladi raznih nacija i religija. Među sedamdeset raznih nacija i vjera ja sam bio jedini Srbin pravoslavac. Bilo je muslimana, katalika, protestanata, ateista, budista, nekih novih bogumila itd..
Ko je vodio projekat?
- Prof. Endrenj Garod iz USA. Pomagao mu je Sead Đulić iz Tetra mladih Mostar. Bilo je puno velikih imena iz drugih zemalja, mislim na profesore, glumce, reditelje.
Kako ste komunicirali?
- Samo na engleskom.
Koliko ste dobro govorili engleski?
- Toliko da smo se mogli sporazumjeti.
Koliko je u predstavi bilo glumaca?
- Oko četrdeset.
Koga si ti igrao?
- Igrao sam jendu od glavnih uloga, to je Pak, energični vilenjak koji pravi zaplete i rasplete.
Kako si ti ušao u taj projekat?
- U Trebinju je bila audicija. I prošao sam, na vlastito iznenađenje.
Nastavak? Da li će biti joćć takvih predstava?
- Iskreno se nadam da hoće. Obećali su da hoće. Imam osigurano mjesto bez audicije.
Reakcije u Trebinju?
- Predstava je izvedenna u dvorištu Muzeja Hercegovine. Bilo je super posjećena, iako je bilo hladno.
Na kom si jeziku govorio?
- Na maternjem. To je i bio cilj.
A drugi glumci?
- Kako ko, neko na engleskom, neko na bošnjačkom, svak svojim jezikom.
Nije nastala vavilonska pometnja?
- Nije. Bilo je teško, ali nije.
Kako ste reagovali na replike recimo na kineskom jeizku?
- Prvih mjesec dana bilo je užasno teško. Ali, polako, ide. Naučiš koju će zadnju riječ reći, i onda kreneš sa svojom replikom.
Djeluje li to pomalo mehanički...
- Možda malo da.
Postiže li se željeni dramski efekat?
- Naravno. Predstavu su gledali mnogi i oni koji su kompetentni, svi su bili zadovoljni.
Gdje ste sve igrali?
- Trebinje, Mostar, Jajce, Nikšić, Stolac, Laktaši...
Da li je igdje publika napuštala dvoranau?
- Pošto predstava traje dva i po sata, ima pauza, ljudi se malo odmore. Neki bi i otišli na pauzi, ali većina bi ipak ostala do kraja.
Zašto je predstava bila toliko duga?
- To nije bila klasična predstava. Tu je čak bilo i modernog baleta, i plesa. Bio je živi orkestar na sceni, pjevačica. Bilo je fragmenata za relaksaciju publike.
Na čemu je reditelj posebno insiistirao?
- Najviše na pokretu. Pokret kao govor. Lice, faca, mimika, govor tijela...
Je li pozorište samo tvoj hobi?
- Nadam se da će to biti i moja profesija.
Da li se već pripremaš, prijemni ispiti na akademijama su rigorozni?
- Da, i ova predstava jedan je dio priprema.
Št at einteresuje osim pozorišta?
- Volim da pišem poeziju. Nemam još zbirku, ali nastupao sam na promocijama knjiga. Vodio sam program i čitao neke svoje pjesme. Osim toga, bavim se manekenstvom. To je način da zaradim nešto novaca.
Koliko si zadovoljan trebinjskom kulturnom scenomm?
- Veoma malo, nisam uopšte. Nemamo ni jednu pravu, profesionalnu školu umjetnosti. Sve ovo što imamo su napuvani baloni. Nemamo od koga učiti. Sve moramo sami. inače, kulturnih scena, u fizičkom smislu, zahvaljujući Dučiću, ima dovoljno?
Imaš li svoje istomišljenike, svoj tim?
- Imam svoju grupu. Imam svoje prijatelje. Svi smo slični. Živimo u istom svijetu. Često se družimo.
- Koliko si vezan za ostale stvari, recimo za kompjuter?
- Vrlo malo. Moja mama radi na kompjuterima, stalno mi je PC bio u kući. Ipak koristim ga kad mi je portreban, nisam ovisnik o kompjuteru. Ne volim ni fudbal, iako mi je brat fudbaler...
T.K.