Reportaza

POŽAR U SUSJEDSTVU - Dubrovnik u vatrenoj stihiji

VRIJEME ZA ODGOVORE

U ovom tekstu nemam namjeru da polemišem s onima koji ili sve znaju ili su sve vidjeli, kao što je, na primjer, Miše Miloslavić, županijski vatrogasni zapovjednik za koga je, može se zaključiti, opština Ravno - u Republici Srpskoj?! Neću se baviti ni izjavama tipa one čiji je autor Luka Korda (po kojoj je sve četnička ujdurma), jer požar je bio toliko strašan (i za Dubrovnik, i za Trebinje i za Ravno) da takvim grubim pikanterijama ovdje nema mjesta...

Interesantnije je ono što je ovih dana izjavljivao Antun Grčić, šef dubrovačke vatrogasne službe. On je, nema sumnje, imao mnogo razloga na ljutnju, i to ne samo zbog vatre. i mimo ove naše prekogranične politike.

Naime, u Zagrebu je neko na velikoj funkciji saopštio kako je one najteže noći na potezu Dubac-Brgat-Žarkovica-Zlatni Potok-magistralni put-Knežica-Šumet-Mokošica-Pobrežje bilo više od 500 vatrogasaca i 100 cisterni.

Antun je sigurno imao iskočit iz kože, jer, situacija je totalno bila drugačija: onda kad je bilo najteže - kad je vatrena neman osvijetlila dubrovačke mire - prema Grčićevim riječima, na terenu je bilo 17 cisterni i 102 vatrogasca...

- Napuhana brojka opravdanje je za veliku potrošnju sredstava, a malo dolazaka na intervencije na lokalnu razinu. NJima je bio cilj reći kako sve funkcionira, ali da smo imali i 50 cisterni, ljudi bi nas imali pravo pitati zašto nismo bolje reagirali... Kuća u Šumetu izgorjela je jer je naš vozač s cisternom ostao u vatri i jedva izvukao živu glavu... Mi smo na vrijeme poslali cisternu na tu kuću, ali u međuvremenu, na žalost, nismo imali zamjenu - kaže Antun Grčić.

Sve u svemu, iako su štete ogromne, dubrovački vatrogasci uspjeli su da, kako se obično kaže, prevaziđu sebe, jer su, uz brojne kuće, sačuvali vitalne gradske sisteme: vodovod, elektrodistribuciju, rezervoar goriva, plinsku stanicu, benzinsku stanicu u Komolcu, itd.

Vatrogasci su čak prelazili crtu dozvoljenog rizika, jasno, sa opremom kojom se nije ni moglo uraditi više...

- Sve smo to obranili sa šest cisterni. Radili smo i što nismo smjeli - trebalo je iskopčati struju, ali mi smo u dogovoru s Kriznim stožerom i gospodinom Benderom pod naponom gasili požar. Da su isključili struju, pumpe za vodu ostale bi bez napona i to bi bila katastrofa. Broj vatrogasaca na terenu netko svjesno udvostručuje. Primjerice, došlo je 50 ljudi iz drugih gradova. Dva puta se javljaju na požarište, a oni ih računaju kao 100 gasitelja! Od 17 cisterni na terenu, što je dokumentirano, njih deset može ponijeti samo dva do tri kubika vode. Četiri od tih 17 su došle iz drugih gradova, jedna je ostala u kvaru... Mokošica je ostala na pet cisterni. I onda netko kaže da je bilo 100 cisterni?! - Dubrovački vjesnik prenio je Grčićevu otvorenu rezignaciju koju je izazvao, kako rekosmo, neko odozgo.

Sve to znači, ako sam dobro sabrao podatke, Dubrovniku nije pomogao niko. Ni iz Hrvatske ni iz susjedstva (što samo izgleda logično, ako se ima u vidu da je citerni falilo i u Dalmaciji, i u Hercegovini i u Crnoj Gori).

Otud, u najmanju ruku, djeluje abnormalno da se, u jeku požara, umjesto insistiranja na hitnoj prekograničnoj komunikaciji na svim nivoima, započinje sa optuživanjem i medijskim podvalama.

Konačno, dosta je toga što se mora objasniti na domaćem terenu. Samo jedan primjer... Iako su dubrovački vatrogasci procijenili da će požar preći granicu na Brgatu i krenuti ka Golubovom kamenu, zatražili su dozvolu da intervenišu od nadležnih (ne znam kako se ta državna institucija zove), ali na taj zahtjev nije im stigao nikakav odgovor?! Da li je granica sama po sebi, bila problem ili je u svemu bilo i drugih kombinacija, teško da ćemo ikad saznati?

Nema sumnje, u lancu odlučivanja, neka karika je popustila. Iako su se dvije policije dogovorile da se komotno može prelaziti granica i intervenisati, dubrovački vatrogasci nisu dobili odgovor ili dozvolu od nadležne administrativne instance koja o tim stvarima odlučuje. Da je taj odgovor stigao, intervencija bi vjerovatno započela ranije, u prekograničnoj dubini, na području općine Ravno.

Kasnije, javila su se i nova pitanja. Posebno je izazvalo pažnju ono vezano za Bosanku (ko je zatvorio glavni ventil vodovoda?)

Neslužbeni izvor javio je Dubrovačkom vjesniku da je vodovod na Bosanki građen za potrebe gašenja šumskog požara, ali da nema hidranata na koje bi se mogli priključiti šmrkovi?!

Službeni odgovor nije stigao, ali zato oglasili su se političari, svaki na svoj način.

- Nitko od odgovornih za događaj na Bosanki - piše Dube Marjanović u Dubrovačkom vjesniku - do danas nije dao konkretan odgovor na pitanje što se ondje dogodilo. No, čini se kako 1991. služi kao opravdanje za sva poslijeratna (ne)djela. Isticanje te povijesne godine u kojoj su dubrovački branitelji svojim životima stali u obranu Grada i domovine ipak ne daje odgovor na pitanje tko je u Vodovodu odgovoran za zakopane i neispravne hidrante te zatvoreni glavni ventil na Bosanki u vrijeme požara. Odnosno, zna se tko je, ali nitko ne smije reći.

Naravno, o požarima raspravljalo se i na vanrednoj sjednici Poglavarstva DNŽ. Ovoj sjednici su prisustvovali i budući članovi radne grupe koja će uskoro napraviti Program mjera za uspostavu održivog sustava zaštite od požara pograničnih područja DNŽ.

Županijski vatrogasni zapovjednik Miše Miloslavić u jednom dijelu svog saopštenja čini mi se da nije bio dovoljno precizan. Naime on je rekao kako je ključnog dana razbuktavanja požara... po tvrdnjama naših vatrogasnih izvidnica, iza brda Malaštica, uz samu državnu granicu, primijećeno kretanje većeg broja civila te kako je očito netko pomogao brzom širenju požara prema Župi!

Kakav se zaključak može izvući iz ovih riječi?! Čime se tog dana bavio veći broj civila na granici? Da li su palili ili gasili? Ovako prosto pitanje ima smisla jer ono što su izvidnice vidjele još nisu potvrdili organi susjednih MUP-ova?!

Odmjeren i racionalan ton sjednici, na sreću, dao je dožupan Ivo Karamatić insistirajući na saradnji sa susjednim opšinama u BiH, posebno onima gdje je većinsko hrvatsko stanovništvo, ali i u Republici Srpskoj.

Od Vlade RH (Dubrovački vjesnik) zatražena je operacionalizacija Sporazuma s BiH o suradnji u ovakvim situacijama, podrška u finansiranju i izradi projektne dokumentacije, posebno u efikasnosti sistema Civilne zaštite i vatrogasne službe, kao i stalno lociranje dva kanadera u zračnoj luci Čilipi te osposobljavanje uzletišta u Pločama.

Da sve ovo sluti na jedan ozbiljniji pristup, svjedoči i činjenica da će se će se u županijskom bud`etu za 2008. godinu za sanaciju i uređenje pograničnih područja DNŽ osigurati milion kuna...

Na kraju, iako je požar razbuktao mržnju (uz veliki javni trud političkih mešetara), ima nade da bi vjetar mogao da dune i u drugom smjeru. To svjedoči i činjenica da su trebinjski vatrogasci, na primjer (da ne idemo dalje), gasili Ivanicu.

Možemo li, i mi gore i oni dole, u nekoj novoj situaciji, zamisliti hrvatske kanadere npr. iznad Lastve a trebinjske cisterne npr. u Mokošici, a da pritom ništa u nama ne bude ni uzburkano ni povrijeđeno?!

Ovo pitanje nije finale teksta koga čitate, nego logična posljedica minulih pokušaja (a nije ih bilo malo) da se normalno komunicira bar kad nam stihija zaprijeti, ako to već nije moguće u svakodnevnom životu - pri mnogo nižim i snošljivijim temperaturama?

N.M.