Tema broja/Glasa Trebinja <963>  <8. SEPTEMBAR> 2007.

da li je hercegovina na putu da dobije svoju veliku feŠtu

sva hercegovina - u brataČki lug

NEOBIČAN RAZLOG DA SE POSJETI OLIMPIJSKO NEVESINJE: “Odlazimo jer nigdje u Hercegovini nema prave fešte. Običnim danima oko sebe možeš čuti samo kukanje. Kako bilo da bilo, u Nevesinju, na Olimpijadi, bar su svi veseli, i možeš prošpartat Bratačkim lugom deset puta, a da ne naiđeš na namrgođenog čovjeka. Eto zbog toga je Nevesinje terapija, i bilo bi najbolje da se za Olimpijadu na ovo fino polje sjati cijela Hercegovina, Istočna obavezno, a Zapadna ako joj je volja, bila bi dobrodošla, to ćeš čut bar od svakog drugog Nevesinjca“, kažu Gale i Ljubiša...

Istočna Hercegovina nema ni jednog velikog sajma. Nema ni velikog narodnog zbora, ni mega derneka. Mislimo na one na koje se dolazi masovno, iz susjednh opština i susjednih država.

Ipak, postoje dva događaja koja slute na dobro: Bilećka somovijada i Nevesinjska olimpijada sa tradicionalnim konjskim trkama.

Na Bilećko jezero, makar i u siboličnom broju, dolaze ribolovci iz Crne Gore, a na Nevesinjsku olimpijadu Bosanci, Crnogorci, Srbijanci, Lale, ali, uglavnom - kao takmičari...

- Na Somovijadu ni Trebinjci ne dolaze u najjačem sastavu - razgovaramo na splavu Apolon sa učesnicima Somovijade, koji su pomalo razočarani što se nije prijavilo više ekipa - i šta onda možeš očekivati od drugih. I mi sami više smo se naučili da sve gledamo crno. Iz Hercegovine godinama putuju uglavnom crne slike. Ako se ovako nastavi, doće vrijeme da ćemo i na svadbama kukati!?

Bilećko jezero je, očito, problem sam za sebe. Oni koji ga eksploatišu ne mogu mu udahnuti ni duh ni dušu. Ono što se otima tom hladnom stanju, uglavnom se tiče dva sportsko-ribolovna društva koja su slična kao jaje jajetu samo u jednom - oba imaju plitke kase.

Otud, i na vodi se pomalo gunđa, ali potiho, niko ne bi da mu se spominje ime.

- Stvari odavno idu nekontrolisano, kao da je jezero mrtva stvar. Recimo, niko nikada nije pitao zašto je sunčica ubačena u jezero, ko je to htio, kome je trebalo, ko je odgovoran? Ta riba uništava ikru, za nju je jezero veliki akvarijum. Evo, već nekolike godine nema šarana kao što ih je bilo.

Na Somovijadi se pomalo “puva“ i na soma. I njega je neko ubacio iz sasvim nejasnih razloga?! Som tamani velike količine druge ribe. Da ga nema, Somovijada bi se zvala drukčije, ali bilo bi više ribe, mada, ruku na srce, ni danas stanje nije kritično, ribe ima, i to 10-15 vrsta.

Nismo mudrovali, pratili smo takmičenje iz čamca Milutina Manovića, međutim, i kasnije vraćali smo se pitanju kako kontrolisati ovako mlade i nestabilne eko-sisteme, kako ih učiniti otpornijim na agresije raznih vrsta?

Dok se ta pitanja ne riješe, Somovijada dođe nešto kao najbolja moguća zabava. Za sada, samo na regionalnom nivou. Održavaju je, naravno, sponzori, jer, samo po sebi, ovdje ništa ne bi moglo da se desi iako bilećki entuzijasti - kapa dolje! - čine sve da Somovijada neke stvari pomjeri sa mrtve tačke.

Na jezeru su, kažu, sad četiri ribnjaka. Ispod Vidikovca se nasipa plaža. Kultivisano je nešto i oko splava Apolon. Uz nekolike kućice na vodi, to je sve?!

LJudi su uvjereni da postoje rješenja da se obale humanizuju, da se smanji ili potpuno ukine ona mrtva barijera koju čini zona najnižeg i najvišeg vodostaja.

- Ako to naši stručnjaci ne znaju, neka pogledaju šta se radi u svijetu. Neko je to sigurno već riješio. Ako se sve gleda samo iz Hercegovine, onda, jasno, nema rješenja i sve izgleda nemoguće.

Još nigdje nisam pročitao procjenu koliko je u Bilećkom jezeru ribe? Nije poznato ni koliki je njegov biološki kapacitet (kad su u pitanju postojeće vrste), međutim, činjenica je da mnogi Bilećani i Trebinjci preživljavaju na račun i uz pomoć jezera.

Otud, to što se traži malo više reda i malo više brige od strane državnih organa, djeluje i kao molba i kao upozorenje, jer, nekada, sigurno - ljudi kao da vide budućnost - “Bilećko jezero će biti pitko i na obalu, po ribu, ljudi će ići sa sigurnošću s kojom danas ulaze u samousluge ili ribarnice“.

Kad će to vrijeme stići?

- Kad narod prestane misliti jednom glavom?!

Nismo ulazili u finija tumačenja ovakvih izjava, ali, osjećaj da u kolektivnom posjedu imamo “polje koga ne treba navodnjavati“ među onima koji zu vezani za Bilećko jezero stalno izaziva nove misli, replike, i jedak humor...

U Nevesinju, u organizacionom smislu, sve djeluje ozbiljnije. Ozbiljnost ulijeva uglavnom velika masa i veliki prostor. Naravno, i osjećaj da se tog dana na Bratačkom lugu potroši fina svotica iz plitkog narodnog d`epa. O programu da ne govorimo, on je tradicionalan, i, imamo utisak, posljednjih godina mnogo se ne mijenja.

Ono što je interesantno, jeste neka osobita privlačna snaga Olimpijade u Nevesinju.

Npr, pobjednik u bacanju kamena s ramena bio je Kemal Mešić iz Rogatice (15,03 m), inače reprezentativac BiH u bacanju kugle i diska, koji se u Nevesinju našao gotovo slučajno, mimo svakog plana. Naišao i svratio. Svratio i oprobao. Oprobao i popeo sa na pobjedničko postolje.

Naravno, u režiji slučaja desilo se još nešto. Prošlogodišnji pobjednik je zakasnio. Nije se na vrijeme prijavio, iako je izašao na biljeg, pravila su bila neumoljiva, morao se povući. 

U Nevesinju još jedno je sigurno. Grad diše s Olimpijadom. Takmičenje u navlačenju klipa i potezanju konopa stvar je viteškog ali i nekog drugog prestiža, koga nije baš lako rastumačiti. I ove godine, kada su najteži i najsnažniji Nevesinjci pobijedili, sve se diglo na noge. Ove godine poražen je prvak Srbije, ekipa D`ini Trans iz Prigrevice.

Inače, istog dana svetkovina (Sv. Preobraženje) bila je u Trebinju, a dva narodna skupa iste večeri održana su u Bileći i u LJubinju. Tako, na nekoliko mjesta, svetkovala je cijela Istočna Hercegovina.

Umjesto komentara, citiram LJubišu i Galeta, Trebinjce koji svake godine istog datuma odlaze u Bratački lug...

- Odlazimo jer nigdje u Hercegovini nema prave fešte. Običnim danima oko sebe možeš čuti samo kukanje. Kako bilo da bilo, u Nevesinju, na Olimpijadi, bar su svi veseli, i možeš prošpartat Bratačkim lugom deset puta, a da ne naiđeš na namrgođenog čovjeka. Eto zbog toga je Nevesinje terapija, i bilo bi najbolje da se za Olimpijadu na ovo fino polje sjati cijela Hercegovina, Istočna obavezno, a Zapadna ako joj je volja, bila bi dobrodošla, to ćeš čut bar od svakog drugog Nevesinjca...

N.M.

MOŽE LI NEVESINJE POSTATI GUČA

Može li Nevesinje postati Guča?! - pitali smo one koji su se takmičili, doduše nenametljivo bez velikih ambicija da dobijemo “duboke“ odgovore. Prenosimo vam one najinteresantnije...

- Nema u nas ljudi za veliki vašar. U Istočnoj Hercegovini niko ne može napraviti veliku gužvu.

- Kako da postane Guča, kad u svakom srbijanskom selu ima više muzičara nego u cijeloj Istočnoj Hercegovini?!

- Sva Hercegovina da ode u Guču, ne bi se primijetilo, a da Guča dođe u Hercegovinu, gosti bi ostali gladni a i žedni. U Hercegovini nema sela u kome narod za vikend može pojesti vola?! Tako je stanje, pa sad ti misli!?

- Možda bi to što pitate moglo da sve predamo u ruke Amerikancima?

- Može, i biće, kad Mostar postane Beograd, Trebinje - Čačak, a Bratački lug - Bačka!

dva zoranova rekorda

Ove godine na Nevesinjskoj olimpijadi bljesnuo je i Zoran Šuković iz Gacka. Oborio je dva rekorda. Prvo u skoku u dalj smjesta (3,23 m), a zatim u skoku u vis (takođe, smjesta) 1,48 m.

Ova druga disciplina izazvala je veliku pažnju. Djeluje nevjerovatno da se neko iz svojih stopa, bez milimetra zaleta može vinuti toliko visoko.

Ovaj rezultat ističemo zato što Zoran nije nikakav sportista, nikakvim se sportom ne bavi aktivno, čak ni amaterski. Vježba pomalo za sebe, rekreativno, onoliko koliko mu je dovoljno. Završio je srednju tehničku školu, i sada u Gacku čeka posao?!.

Da je na vrijeme počeo sa atletikom - gdje bi bio danas?!

Ovo pitanje postavljalo se i uz druge takmičare čiji je talenat, u Hercegovini, ostao zapreten ili nedorečen?!

vitez prvog reda

Čovjek na fotografiji zove se Danilo Mrković. Nadimak mu je Papa. Ne znam zašto. Godište je 1950, nije, dakle, baš u cvijetu mladosti.

Nije više ni neki atleta, nije ni imao namjeru da se takmiči na Nevesinjskoj olimpijadi. Nije, iako se takmičio ranije. Njegovo je prošlo, bar kad je sport u pitanju.

Međutim, desilo se nešto nepredvidljivo.

Kada je spiker obznanio da započinje jedno od najatraktivnijih takmičenja Nevesinjske olimpijade, penjanje uz klizavi, olojeni stub visok kao jarbol povećeg jedrenjaka, javio se samo Radomir Andrić, legenda u toj disciplini, u tom trenutku, nepobjediv na Bratačkom lugu. 

Kada je Andrić prišao stubu, sudije su mu rekle da je on jedini takmičar. Nema konkurenta?! Dakle, za koliko god se vremena popenje i dohvati vrh stuba, on je pobjednik.

To, očito, ni Andriću nije bilo milo.

- Onda, kad već nema nikoga, ni ja ne moram da žurim, polako ću gore! - rekao je pomalo tužno.

- Nećeš sam, penjem se i ja! - mučnu tišinu prekinuo je 57-godišnji Papa.

Izgledom i godinama, bar za moje oči, nije bio čovjek za taj zadatak. Međutim, loše sam ga procijenio. Pokazalo se da Papa ima snagu koju svačije oko ne može otkriti, a i plemenitost dostojnu viteza.

Počeo je da se penje. Već ne trećem-četvrtom metru izgledalo je da nema nikakvog izgleda da dođe do vrha, ali tu krizu nekako je savladao i nastavio. Do vrha, zastajao je još nekoliko puta. Izgledalo je da će jednostavno sustati i skliznuti na zemlju. Međutim, kad je rukom dohvatio vrh, dobio je nešto više od aplauza.

Kasnije, nakon proglašenja pobjednika, Radomir je Papi predao prvu nagradu (pršut). Razlog je prost. Bez Pape, njegova pobjeda bila bi bez sjaja. Ovako, zasijala su oba...

BUĆKA kao gitara
 

Ranko Bokić (1961., na fotografiji - desno) ribolovom se bavi otkako je iz Sarajeva doselio u Bileću (1997). Po zanimanju je elektroničar ali je često na vodi. Kaže da mu je ribolov samo relaksacija. Ništa više.

- Lovim samo na bućku. Rapalom se ne bavim. Imam ih puno, ali vjerujem samo u bućku.

Ranko je čuven bućkaroš, neki misle da ima neku posebnu, čarobnu bućku?!

- Kod bućke nema tajne. To je jedan naizgled prost potez jednom jednostavnom drvenom alatkom. Bućka pravi prodoran zvuk koji iritira soma. On dolazi i brani svoju teritoriju. Odnosno napada plijen koga ja postavim ispod bućke.

Da li se Rankova bućka u nečem razlikuje od drugih?
-  Ja svoju bućku nudim svakom da je proba, i da napravi sebi istu, prema mojoj. Neki uzimaju, neki ne. U pitanju je samo trening i samo upornost. Naučiti bućkati je isto kao naučiti svirati instrument. Na primjer gitaru. Treba biti strašno uporan i tvrdoglav.