tPočetna

 

SEDMA KNJIGA LJUBIŠE ANĐELIĆA

ODA RODNOM GRADU

U posljednjih mjesec dana gradom je kružila priča, kao da je jedva čekala da se prevali preko usana, kao da je, kako rekoše novinari Radio Trebinja, bila pripremljena i samo čekala da se prospe u rečenici - LJuba napiso novu knjigu.

”Uljuljkuje me, odagnala mi je ružne misli ovih dana kada se mome gradu zadaju nove rane novim eksplozijama i izlivima neke surovosti za koju nisam znala da se može ispoljiti”, reče mi jedna naša sugrađanka prije nekoliko dana.

A samo nekoliko dana prije onog nemilog događaja eksplozije kojom je udareno na kuću Ćurića koja je uveliko bila napravljena u onim starim vremenima o kojima LJubiša piše, u Muzeju Hercegovine je promovisana knjiga koja govori o nekom starom, pitomom, gotovo zaboravljenom Trebinju, o kome mlađi sa nevjericom slušaju kao da je u pitanju naučna fantastika, a stariji naši sugrađani ga se sjećaju sa sjetom u očima.

Za sedam godina sedam knjiga, o prvim vaterpolistima na Trebišnjici, o prvim ljubavima kraj starih mostova i zdanja kojih više nema, starim izletištima, vozovima, kafanama, svratištima, koji žive samo još u ponekoj davno ispričanoj priči, a koje se u LJubišinim knjigama ponovo prisjećamo.

“Pa jeste, sedam godina i sedam knjiga, sedam puta sjedam u Muzeju Hercegovine za sto na kome se nalazi moja nova knjiga i za kojim su moji dragi prijatelji, isto onako dobri kao i ona publika ispred mene. Novinar Milivoje Beštić mi predviđa još tri, mada prosto sumnjam, iako volim pisati. A kada završim jednu knjigu, kao sada Slatku nostalgiju, sve mislim više neću pisati, ali me opet nešto vuče sjećanju i onome što najviše i najbolje znam i volim raditi, a to je pisanje”, kaže ovaj trebinjski novinar i publicista.

Kaže da između dvije knjige ne može ni mjesec dana bez pisaljke, jer je Trebinje takav grad, a čitaoci, šali se, čim izađe jedna knjiga, već dozivaju čak i sa druge strane ulice - Ljuba, kad će druga?

Oni koji su daleko od zavičaja, odnosno, većina njih, kažu da ih tamo jedino drže trebinjski sajtovi i novine iz domovine da ne prepuknu od tuge, a da im Ljubišine knjige dođu ko infuzija bolesniku.

“Jedan komentar naše nekadašnje sugrađanke koja živi u Švedskoj možda je na mene ostavio i najviši utisak, jer mi je iskreno rekla da je u čitanju osjetila toplinu hercegovačkog kamena i miris Trebišnjice, a ako sam ovom knjigom zaista ostavio i djelić takvog utiska, onda sam presrećan”, kaže  Ljubiša Anđelić, koji u posljednje vrijeme vodi i neku svoju ličnu statistiku, koja kaže da su knjige pročitali nekoliko hiljada Trebinjaca, onih koji žive u svome gradu i van njega, što mu daje, kako kaže, i snagu i inspiraciju da nastavi.

U predgovoru knjige je, po njemu, rečeno gotovo sve, a naslov koji je spontano odredio i glavnu temu, potekao je upravo od čežnje naših ljudi za zavičajem, koji, kako dodaje, kad god ih upita šta im nedostaje u daljini, uvijek, ko iz topa, kažu - smokve.

“Zanimljivo da sam i ja, dok sam bio na studijama, ili negdje daleko od kuće, uvijek poželio smokava, da mi prijatelji koji žive na raznim strnama svijeta i sebi mogu priuštiti sve, kažu da tamo ostanu željni smokava, a kada se njih u Trebinju najedu, napuni im se i srce. Eto, naizgled neugledne, na kvrgavom drvetu, a koliko za srce prirastu, da im čovjek i pjesme piše, a ne jednu priču”, osmjehuje se ponovo Ljubiša.

Ovog vitalnog Trebinjca koji, kako reče, u svojim knjigama priča o sebi i gradu oko sebe, svakodnevo srećemo u šetnjama gradom, traži nove inspiracije, oživljava u mašti stara mjesta koja su odavno zanovljena, traži, kako reče u predgovoru Olgica Cice, nove rukoveti “mirisnog domaćeg cvijeća koje je davno izniklo, procvjetalo, uvelo, ali i ponovo zamirisalo”.

“Probam baš tako, da u sjećanjim oživim i ovjekovječim neka stara vremena, neke stare predjele, neke stare mirise koje, čini mi se, evo sada mogu prepoznati. Tako i u Slatkoj nostalgiji. U osamnaest priča sam htio da oživim moj Krš, moju Bilećku ulicu, dio Starog grada, gdje sam najviši dio svoga života proveo i odakle su mi se zauvijek urezale neke uspomene, neke rečenice po kojima su ti naši nekadašnji sugrađani ostali prepoznatljivi, poput Đulse koja kaže - Kad se moj čojek razboli, onda ti ja ne znam šta ću nemu, pa ti ja nemu suvam kompot od drenina. E, kad to nemu kažem umjesto njemu, i drenina umjesto drenjina, onda svi stari Trebinjci znaju da je u pitanju Đulsa. To je naša “slatka nostalgija” koju samo mi Trebinjci prepoznajemo”.

Nakon pri;a o Trebišnjici, ljubavi sa Trebišnjice, sportova sa ove rijeke, LJubiša prelazi na grad, otvarajući, kako kaže, svojim knjigama sve jedna po jedna vrata, pa čak i ona između Trebinja i Dubrovnika koja se nekada, sa sjetom se toga sjećaju mnogi Trebinjci, nisu ni zatvrala. Kod njega su, kao nekad, širom otvorene konobe u Mlinima, Srebrenom, Kuparima, iz kojih se sada seli u stare kafane i kafed`inice nekadašnjeg Trebinja.

Tako mu, dodaje on, nadolaze misli, pa su ovoga puta u Slatkoj nostalgiji mjesto našli i obućari, i trgovci, kafed`ije, vojnici, oficiri, ljubavi, ratovi i mirovi, gradski oriđinali.

“O Acu Grofu koji je još uvijek, hvala Bogu, živ i zdrav i koji mi uvijek na promocije dolazi, rekao sam u knjizi uglavnom sve, jer, takvog čovjeka, koji će sigurno ostati zapamćen u analima Akademije likovnih umjetnosti kao prvi model, nisam mogao izostaviti, tim prije što ga uvijek srećem, razgovaran sa njim i koji je jako zanimljiv čovjek”, kaže Ljubiša o jednom od svojih i gradskih oriđinala.

A šta će se nalaziti, kako mu novinar Milivoje Beštić predviđa, u osmoj, devetoj i zasigurno desetoj njegovoj knjizi, pa možda još i kojoj više, to ni on sa sigurnošću ne zna.

Kaže sa osmijehom da je tek izašla sedma, da još nije prošao onaj mjesec dana o kome je na početku pričao i da nema novih priča. Ko zna, možda je zaista tako, a možda i nije.

Ljubitelji njegovih priča, naročito oni koji su ostali željni zavičaja, kažu da im ne smeta da ponovo čitaju “Vaterpolo na Trebišnjici”, “Ugašeni kandelaber”, “Vojnike bele lađe”, “Skalinima u san”, “Plavu čarolija” i “Margaretine želje”...

V.D.

LJUBIŠA ANĐELIĆ

ANIKINA LJUBAV

Kada se topovi više oglašavaju od ljudi, događaji su upečatljiviji. Ostaju u svijesti kao neki zaglušujući eho. A kada se u ratu dogodi ljubav, reklo bi se, ima veći, romantični prizvuk!

Neobična ratna  ljubav zbila se u Trebinju  u proljeće 1942. godine. NJeni akteri bili su Trebinjka Anika V., tada učenica osmog razreda gimnazije i italijanski kapetan, doktor Serđo Rozolini iz Verone.

Rozolini  je u Trebinje ušao sa regularnim jedinicama, poslije "bersaljera" na motorima, na čijim su šljemovima lepršale crne peruške. Kapetan je došao u grad u društvu prijatelja, muzičara, poručnika Maria Roka iz Padove. Bili su to tek završeni studenti: jedan medicine, drugi muzičke akademije. Nisu bili regrutovani  svojom voljom. Još manje orni da ratuju u tuđoj zemlji. U ophođenju    sa mještanima bili   su gotovo srdačni!

Serđo je bio vitak, srednjeg rasta, smeđe boje kose, pravilnih crta lica, otmjenih pokreta. Uvijek sa osmijehom na licu. Kao ljekar pomagao je vojnicima. Nerijetko i Trebinjcima, ako bi zatražili njegovu pomoć. Imao je tada dvadeset sedam godina. Najljepše doba da se prepusti čarima života. Rijetko je ulazio u kafane. Gledali bi oficire kako u nekom lokalu temperamentno raspravljaju. Pričaju sa dosta gestova. Kako to znaju ljudi sa Apeninskog poluostrva.

Jedan slučaj iz doktorove prakse ostaviće i te kakav trag u njegovom  životu. U kući ugledne udovice Marice V., razboljela se jedna od tri njene već odrasle kćerke, prava ljepotica, srednja po godinama, Anika. Kada je njena majka poslala po doktora Levija, nije ga bilo u bolnici podno Krša. Nisu ga našli ni u stanu u kući preko puta suda. Udovica je čula da u vojnoj italijanskoj bolnici u Sjevernom logoru ordinira doktor Rozolini. Obratila se kćerkama Danici i Jeleni riječima:

"Šta mislite da pozovemo kapetana Serđa, da pregleda Aniku? Baš me briga što  će o tome pričati komšije.  Zdravlje  naše Anike je u pitanju!" Kada su se sa prijedlogom majke složile njene kćeri, sa liječničkom torbom u njihovu kuću prvi put je ušao Rozolini.

Poslije nekoliko posjeta i pregleda, izmeću plavokose gimnazijalke i oficira iz Verone, kao vulkanska erupcija buknula je ljubav. Ona, za koju neki znaju kazati da brzo počne a kratko traje! Izlazeći iz Maricine kuće, poslije  jedne  posjete, uzbuđen, kapetan  je dobacio svome drugu poručniku: "Ce bella Anika. Signorina  vero  angelo!" (Kako je lijepa Anika. Gospođica  je pravi anćeo!).

Redale su se posjete. U predvečerje doktor bi sjedio uz Aniku. Roko uz klavir pjevao kancone sa juga Italije. Aniki je bilo bolje. Prolazila je teška upala pluća. Sa dolaskom ljeta sve je više izlazila iz kuće. Viđali su Serđa  i Aniku u šetnji obalom Trebišnjice. Često i u lađi. Po gradu se šaputalo o njihovoj vezi. Jedni    su to druženje odobravali. Drugi djevojci zamjerali   vezu sa okupatorskim oficirom.

Pod kraj jeseni, ratni ljubavnici su se na kratko rastali. Rozolini je otišao na odsustvo u Italiju. Anika ga je sa nestrpljenjem čekala. Kada se vratio, svi su nekako živnuli. Bilo je poklona za Maricu i njene kćerke. Anika je dobila zlatni lančić sa krstom, dar Serđove majke. Dok je nakit stavljao oko vrata djevojke, oficir je uz poljubac šaputao:

"Mia cara Anika, ti amo molto!" (Moja draga Anika, mnogo te volim!).

Dani rata su dolazili i prolazili. Tekli sa više i manje uzbućenja. LJubav dvoje mladih je cvjetala. U kući Marice V., obavljena je i vjeridba. Rozolini je darovao svoju buduću ženu prstenom. Taj događaj proslavljen je svečano uz šampanjac, tortu i sjetne akorde sa klavira.

Radost vjerenika, a i njihovih bližnjih, nije dugo potrajala. Gradom se pronijela vijest da je Italija kapitulirala. Da Nijemci razoružavaju Italijane. One koji neće da se sa njima dalje bore, odvode  u zarobljeništvo. Među takvima bili su Rozolini i Roko.

Iza žice Južnog logora, Anika je vidjela Serđa. Vidio je i on nju. Italijan je prišao ogradi i vjerenici obećao da će se jednog dana vratiti. Odvesti je u   Italiju i vjenčati. Tako su se rastali.

Poslije tih događaja, u Anikinoj kući zavladala je neka zloslutna tišina. Za ukućane, tekli su dani bez veselja. Sve je obuzela neka strepnja. A kada se pred oslobođenje po gradu čulo da će partizani kazniti sve one djevojke koje su se družile sa okupatorskim vojnicima, strah je kulminirao. Do tada uvijek prisebnu Maricu uhvatila je panika. Aniku je na brzinu opremila. Iako putovanje nije bilo sigurno, poslala je vozom u Beograd kod rođaka. Željela je da se njena kćerka u velikom gradu skloni dok u Trebinju splasne euforija pobjednika. Na nesreću, negdje kroz Bosnu, voz u kojem je bila Anika, a bilo je i njemačkih vojnika, napali su saveznički avioni. Bilo je dosta mrtvih i povrijećenih. Anika je smrtno stradala. Majka  i  sestre nikada nisu doznale gdje je sahranjena.

Rozolini je preživio rat. Iz zarobljeništva se vratio u Veronu. Slao je pisma u Trebinje. Odgovorili su mu da Anike više nema. Da je na putu tragično završila. Doktor je javljao da ga je smrt voljene osobe duboko potresla.  Da Aniku i dane provedene sa njom u Trebinju nikada neće zaboraviti. A onda, jednog dana, kada ni Marice među živima više nije bilo, Danica i Jelena dobile su pismo iz Verone. Rozolini je javljao da se oženio. Da očekuje dijete. Ako bude kćerka, daće joj ime Anika. Želi, kako u pismu kaže, da ga podsjeća na djevojku sa kojom je proveo najljepše dane u vihoru rata. Daleko od svoje zemlje.

(iz knjige Slatka nostalgija, Trebinje 2007.)