tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

HERCEGOVINA U INTERESNOJ SFERI AUSTRIJE KRAJEM 19. VIJEKA

Pod budnim okom uhoda

Krajem 18. vijeka (1788.) Austriji su zatrebali podaci o Hercegovini. Za uslugu, obratila se  Dubrovačkkoj vladi. Obavještajni odjel tražio je konkretne odgovore na niz pitanja. Dubrovački obavještajci došli su u Trebinje u zabilježili slijedeće...

1. Pisma koja će se slati iz Crne Gore mogu se uputiti na Joka Katića (borac protiv Turaka, ubili ga Francuzi), koji će ih moći poslati Ivu Desinu iz Vitaljine, s tim da ih ovaj odnese u Dubrovnik onome, koji ih očekuje. Iz Dubrovnika nije moguće slati pisma kopnenim putem u Hrvatsku, jer bi kuriri trebali prolaziti ili kroz Tursku, ili kroz mletački teritorij, što se nije do sada nikada prakticiralo, te bi se i pisma i glasnici izlagali najvećoj opasnosti. Ipak, moglo bi se mjesto toga slati pisma morskim putem brzom lađom i u potpunoj sigurnosti u Rijeku na adresu gosp. Antuna Vita Barčića, s time, da ih on preda onoj osobi na Rijeci, koju odrede gg. kapetani Vukasović i Pernet. Ta bi se osoba pobrinula, da ih sigurno uruči u Hrvatskoj. Na povratku, pisma će iz rijeke krenuti brzom lađom i istim putem, a Desin će ih moći dostaviti Katiću it.d.

2. Crna Gora nema trgovačkih odnosa ni s Dubrovnikom, ni s Bečom; prema tome ne mogu se izdati mjenice. Kad bi netko odavle (iz Dubrovnika) poslao osobama, koje se nalaze u Crnoj Gori bilo koju svotu, stvar bi i te kako postala javna i poznata Turcima i drugim strancima, koji budno njuškaju, i onda bi ovaj kraj bio za čas uništen od Turaka. Jednakoj bi opasnosti bio izložen novac, koji bi iz Beča bio upućen ovamo, i odovud poslan za Crnu Goru. Predlažemo da bi bilo dobro kako bi se izbjegle sve ove opasnosti, slati potreban novac iz Austrijskog primorja brodom i po sigurnim osobama u luke na mletačkom ili turskom teritoriju, kao što se sada postupa pri iskrcavanju municije. Čim bi se sa lađe javilo o dolasku i označilo luku, trebalo bi poslati sigurne osobe po novac, da ga preuzmu i prenesu na odredište.

3. Dubrovnik već 400 godina otkad graniči s Turcima ni s kim ne ratuje, i stoga nema u njemu oružja na prodaju, a niti država ima oružja, koje bi moglo nečemu služiti (precrtano: osim nešto malo starinskog). Uzaludno je o tome i misliti.

4. Vojvodstvu sv. Save nedostaju ove godine sve vrsti žitarica. Tamo vlada velika glad, možda veća od one, koju mi trpimo. Što se tiče stoke, u Vojvodstvu je ima malo, ali je dobavljaju iz Bosne i iz vrlo udaljenih pokrajina, kako to rade naši mesari. Ako bi se htjelo prebacivati žita u Hercegovinu, moglo bi se to samo morskim putem preko uzanog poluotoka, koji se pruža prema ušću Neretve. On se nalazi između mletačke i dubrovačke države a zove se rt Klek.

5. Vojvodstvo Sv. Save naseljeno je neprosvijećenim narodom i nije mnogo pogodno za trgovinu, pa ga stoga ne posjećuje naš obrazovani svijet, već sami mesari i seljaci, koji ne znaju davati točne izvještaje, i točni podaci se ne mogu stoga pribaviti u kratko vrijeme. Ipak se šalju one slučajne i neodređene vijesti, koje smo tu i tamo čuli od priprostih ljudi, koji su prolazili tom zemljom. Vojvodstvo bi moglo dati pod oružje oko 6 tisuća kršćana obaju crkava i 10 do 12 tisuća Turaka.

6. Kršćani u Vojvodstvu sigurno nemaju municije, a posjeduju vrlo malo oružja. Obično im u ratno doba Turci odnose oružje. Ovoga puta ne čuje se do sada da li su im ga oduzeli. Vjerovatno je, da bi se kršćani rado oslobodili otomanske tiranije, ali je nevjerovatno, da bi se imalo makli, dok su tu Turci, od kojih se mogu nadati svemu, i dok ih ne bi zaštitilo prisustvo nadmoćnih austrijskih oružanih snaga. Liferovati im oružje prije tog doba potajno i bilo kojim putem nemoguće je i opasno, jer bi na najmanji znak o tome bili svi poklani.

7. Hercegovački kršćani nemaju drugih konja osim onih koji služe za vuču, jer su svi ili ratari ili kirid`ije. Stoga nema izgleda, da bi se s takvim konjima i s tim brojem moglo opremiti konjaništvo.

8. O mjestima istočno od Trebinja malo se zna u Dubrovniku. O tome će moći dati pouzdanije podatke Crnogorci, njihovi susjedi. Trebinje može imati oko 5 do 6 tisuća duša muslimana i kršćana, uključivo i predgrađa; LJubinje ima oko 2 tisuće, Stolac 5 do 6 tisuća, Mostar barem 12 tisuća većinom Muslimana, koji su na glasu sa svoje hrabrosti i valjanosti. Blagaj broji oko 2 tisuće duša, Nevesinje oko 2 tisuće, o drugim selima ne može se ništa određenoga kazati, jer se o njima malo zna, pošto su podalje od puteva, i malo tko tamo zalazi.

9. Redovite straže u gradovima su veoma slabe, ali se saznaje, da se u ova vremena sva gradska vrata noću zatvaraju, a čuvaju ih dan i noć budne straže u jakosti 30 do 40 osoba na svaka vrata.

10. O utvrđenjima u gradovima Vojvodstva, artileriji, broju i kalibru topova ne mogu se dati detalji, jer se to nije nikada promatralo. Govore, da Trebinje ima toranj, koji Turci zovu kula; LJubinje je otvoreno mjesto, koje tu i tamo ima malene ostatke zidina, Stolac je otvoreno mjesto i leži pod brdom na kome je tvrđava s nekoliko kuća, u kojima stanuju Turci i sam kapetan Stoca. Tvrđava je sva okružena zidovima i bastionima izgrađenim po starinsku, a sa južne strane se srušio jedan dio zidova. Mostar je kasaba sa triju strana otvorena, a tek s četvrte zaštićena zidinama i starinskim tornjevima. O Blagaju i Nevesinju ne zna se ništa. U svim ovim gradovima ima po koji top, a vjeurje se, da su malobrojni. NJihov broj i kalibar je nepoznat, ali se misli, da su najvećim dijelom rasklopljeni.

11. Po onome što se čuje Turci su u stanju očaja i tvrdoglavosti i spremni su da stave sve na kocku.

12. Bilo bi nerazborito i nekorisno i pokušati saznati što se predlaže u točki 12.

13. Odnosi se na ono što se savjetuje u prvoj točki.

14. Što se tiče tumača postoje svega tri dragomana za turski jezik, koji su sada u službi, a njih se ne bi moglo upotrebiti, jer bi svatko saznao. Što se tiče ostalih jezika, ovdje postoji samo par nepismenih poznavalaca tih jezika, a albanski jezik je tako barbarski, da nema ni pisma.

15. Držimo, da će primjedba navedena u ovoj točki imati efekta istom, kad austrijsko oružje stekne u Vojvodstvu odlučnu nadmoć. Svaki pokušaj učinjen prije tog vremena bio bi ubitačan i razoran za sve one kršćane.

16. DropČeve zemljopisne karte Bosne tamo nema, karta zemlje sv. Save već je u rukama D`iva Karla Maskarića.

17. U KoloČepskom kanalu u ovoj državi nalaze se od mjesec dana dvije turske fregate, koje su se odvojile od eskadre, koja je otplovila iz Kotora za Levant. NJih su protivni vjetrovi donijeli u naše vode i nisu još krenule, ali izgleda da će otići, čim se vrijeme popravi. Na objema ima 300 ljudi, jedna ima oko 40 brončanih topova, a druga oko 20, od kojih je većina teškog kalibra.

18. Saznaje se ovdje, da su pred 20 i više dana trkali tatari po Hercegovini sa naredbom, da se maršira prema austrijskoj granici. Kako se čuje, malo koji musliman se odazvao. Opravdavaju se, da moraju čuvati vlastite domove, jer se boje upada Crnogoraca i Albanaca. Od jučer se saznaje iz turskih krugova, da je došlo naređenje, da se svaki treći naoruža i krene na austrijsku granicu. Do sada nema sigurnih vijesti, da bi se igdje u našoj blizini bio formirao ijedan veći odred vojske. Za sve ovo preporuča se najsavjesnija i nepovrediva šutnja, jer bi inače sve bilo upropašteno.

19. Ovdje ima veoma malo privatnih konja, koje kupujemo od Turaka. Turci su sada zauzeti ratom pa ne silaze na skelu (Ploče u Dubrovniku) i ne dovode konje."

Sve u svemu, podaci o Hercegovini su oskudni. Namjerno ili ne? Djeluje gotovo nevjerovatno da ondašnja dubrovačka policija zna tako malo o Hercegovini. Stiče se utisak da dubrovačka vlada nije imala namjeru da ubrzava događaje, ako već nije mogla da im promijeni smjer.

U svakom slučaju, ovdje je već riječ o aktivnostima s austrijske strane, koje će svoje finale doživjeti stotinjak godina kasnije, u drugoj polovini 19. vijeka.

opsada trebinja

Šta su radile uhode u vremenima sukoba?! Evo jednog primjera... Godine 1716. obnavlja se raniji savez izmeću Austrije i Mletaka. Očekujući nove, znatno jače napade, Osman-beg Resulbegović okružio je Trebinje nizom manjih garnizona - na Humu iznad Pridvoraca, na Zubcima, u Gomiljanima, na Drijenu, u Lugu, u Obiržu (!?), na Carini iznad Brgata...

Dok su Mlečani bazirani sa Crnogorcima na Zubcima, u Popovo upada hajduk Vule Novković. Prema dubrovačkim izvještajima, nije bilo sela u Popovu koje nije prišlo tim hajducima. Uz pomoć austrijskih trupa, Novaković je zauzeo Hutovo i meteriz u Zavali.

I pored novih intervencija sa turske strane, postepeno se ostvaruje mletački plan o okruženju Dubrovnika. U oktobru, na Mrcinama, Mlečani se sa hajducima spremaju za napad na Trebinje. Dubrovački uhoda Vlahuša Radonjić iz Vitaljine poslao je ovakav izvještaj knezu u Konavle: 

"Gospodine kneže, sadara avizavam vaše presvijetlo gospodstvo kako se diže sva milicija iz Novog za pasat put Trebinja. Zato sve na spravi i na preciso. Ne mogu znati da li će danas poći ili sutra... Bio sam u Novome... i razumio sam da je in secreto dohodila jedna spia u kavaljera Burovića, onovečer, jeda knez iz Ljubomira. Ma se ne zna na koju je svrhu dohodio".

Iako su uhode stalno najavljivale napad, i pored pokreta jedinica, konačan udar nije izveden. Poslije ovih lažnih manevara, iznenada, 24 novembra iz pravca Golubovog kamena i Drijena napadnuta je Carina i zauzeta bez značajnijeg otpora. "Ključ dubrovačke trgovine s Turcima" sada je bio u mletačkim rukama. Tih dana, prema dubrovačkim izvještajima, na Carini je bilo izmeću dvije i tri hiljade hajduka i regularnih mletačkih vojnika.

Dubrovačka vlada naredila je narodu da se ne smije opredjeljivati ni za hajduke ni za Turke. Istovremeno, od Janjeva prema Trebinju kretao se jedan austrijski odred. Napad su započele jedinice stacionirane na Zubcima.

Župski knez Sorgo poslao je slijedeći izvještaj u Dubrovnik: "Trebinje je odbacilo od svojih zidina vojsku, koja ga je podsjedala. Turci su izletjeli iz grada i napali hajduke, kojih je bilo pod gradom oko 500. U tome su pomogli i oni konjanici koje je poslao Sulejman-paša. Napadači su se povukli na svoje meterize na Zubcima".

Mletačke jedinice s Carine zauzele su niz sela, prešle preko Huma i stigle do Gomiljana, osvojivši i brdo Hum iznad Pridvoraca. Zajednička mletačko-austrijsko-hajdučka vojska opet se našla pred Trebinjem.

Navodno (dubrovački izvori), saveznici su imali oko 7.000 a Turci oko 1.000 vojnika. Zauzeti na drugim frontovima, Turci za ovaj dio ratišta nisu mogli odvojiti jače snage. I pored jake opsade, Dubrovački trgovci i mesari uspjeli su se probiti do grada.

Nije poznat ishod ovih borbi, jer se i naredne godine Trebinje nalazi u rukama Turaka, mećutim, odnosi izmeću njih i Dubrovčana nešto su hladniji. Razlog su mogle biti samo simpatije Dubrovnika prema saveznicima.

UHODE NA GRANICI

Godine 1736. Dubrovčani se žale turskim vlastima u Trebinju zato što panduri na granici ne dozvoljavaju dubrovačkim vojnicima da upadaju u Hercegovinu i prate kretanja crnogorkih četa. Ova praksa bila je evidentna. Osim toga, Dubrovčani su imali razvijenu špijunsku mrežu u Hercegovini. Špijuni su bili uglavnom Konavljani. Godine 1711. godine kao uhoda pominje se Raič iz Stravče i Vitomirović iz Mrcina, zatim Matko Milković i Vlahuša Radonjić iz Mrcina. Među uhodama javlja se i jedan "Vlah", poznat kao "pobratim Nikole Đurašića".

Godine 1793. u Mrcine su došli Rišnjani Jovo Crnjak i Filip Popović i rekli: "Dajte nam po kapu a mi ćemo vam javiti ako dođe vojska od Crne Gore na vas". Dnevnica uhode bila je dva grošeta.