tPočetna

 

INTERVJU: pjesnik Đorđo Sladoje, dobitnik Dučićeve nagrade

BAŠTINIK NAŠE LIRSKE TRADICIJE

- MENI SU U NASLJEĐE I NA ČUVANJE DATI SRPSKA TRADICIJA, KULTURA I DUHOVNOST, ČIJE SU KLJUČNE TAČKE KOSOVO, PRAVOSLAVNO SVETOSAVLJE, VUKOVSKI JEZIK I DESETERAC - KAŽE PJESNIK, KOJI JE ZA NAJNOVIJU ZBIRKU PJESAMA "MALA VASKRSENJA",PORED DUČIĆEVE, DOBIO I NAGRADE "JELENA BALŠIĆ" U CRNOJ GORI I "ŽIČKA HRISOVULJA"

U SRBIJI.

Sa hercegovačkim pjesnikom Đorđom Sladojem, koji živi i stvara u Vojvodini, autorom desetak knjiga poezije i dobitnikom brojnih priznanja, drugovali smo u Trebinju, gdje je pjesnik primio Dučićevu nagradu za 2007. godinu i zasuo grad podno Leotara svojim lirskim rukovetima stihova.

Rekao je tada "da se nagrade dijele kao medalje u ratu, pa da svak uzme svoju, sumnjam bi li se zaletio na tako visoku nagradu, ali je drugo pitanje - jesam li je zaslužio ili nisam".

Od 1975. godine, redala su se brojna priznanja, od nagrade "Grad pisaca" u Herceg Novom, Zmajeve nagrade Matice Srpske, "Kočićevog pera" - nagrade Srpske akademija nauke i umjetnosti i fondacije Branko Ćopić, do "Kondira Kosovke devojke", "Skender Kulenović", nagrade "Risto Ratković", "Pečata varoši sremskokarlovačke", "Krune despota Stefana Lazareviæa"...

Raduju li se pisci priznanjima i nagradama, pogotovu ako se zna da je vaša najnovija zbirka poezije "Mala vaskrsenja", pored Dučićeve, dobila još dvije ugledne književne nagrade?

- Da se ne lažemo, drago vam je  kad vas neko samo potapše po ramenu, a čitav život je ustrojen po principu nagrade i kazne. Neki kažu da ima previše nagrada. To su oni koji, ili nisu dobili nijednu, ili smatraju da ima premalo kazni za pisce. Nisam siguran šta je za pisce, kao veliku djecu, djelotvornije - nagrada ili kazna?

Ali, kako smo svi, na ovaj ili onaj način dovoljno kažnjeni, sigurno je da svaka nagrada, svaki podstrek, svaka podrška - dobro dođe. Mislim da su književne nagrade nešto i lijepo i korisno i za knjigu i za njenog autora.

   Za ovih 30-ak godina dobio sam niz  značajnih i manje značajnih i  najprestižnijih nagrada, a ove godine, po onom da "ima vrijeme i kad se sije i kad se žanje", ove godine sam primio tri zaista ugledna književna priznanja. Najprije nagradu "Jelena Balšić",koju je ustanovila Mitropolija Crnogorsko-primorska u čast i slavu kćeri Lazareve, a koju sam primio iz ruku mitropolita Amfilohija na jezeru Beška u Skadarskom jezeru. Pored toga, na Preobraženje Gospodnje sam primio "Žičku hrisovulju" u našoj "crkvi nad crkvama", koja slavi osam vijekova postojanja, a "Žiča je najveća srpska priča".

I najzad, iz zavičaja, iz Herecgovine, a davno je rečeno da je najteže biti prorok na svojoj postojbini, stigao je poziv da primim Dučićevu nagradu, koja ima posebnu težinu i poseban značaj, jer je nagrada koja nosi ime Jovana Dučića, a Dučić je za sve pisce, koji stvaraju na srpskom  jeziku -mjera i uzor i ideal. Značaj jednoj nagradi daju i ime i žiri, ali i oni koji su je već dobili, a među dobitnicima Dučićeve nagrade su Matija Bećković, Stevan Raičković, Miodrag Pavlović, Ljubomir Simović, Rajko Petrov Nogo, Milosav Tešić, Slobodan Rakitić, dakle sam vrh srpskog pjesništva.

Djetinjstvo i zavičaj su česte teme vašeg pjesništva, uz golgotu i stradanje našeg naroda. I vi se često vraćate rodnoj Klinji i Zagorju, onom epskom trouglu između Kalinovika, Nevesinja i Gacka, a u životu ste selili i seljakali i kako jednom rekoste - dogurali do kanala Dunav-Tisa-Dunav i nema se kud dalje. Ima li kraja ovim našim seobama?

- Nisam znao da ću se i ja na tako surov način uplesti u našu vječnu priču o seobama, kao sudbinskom biljegu srpskog naroda. Da li je simbolika ili slučajnost, tek, nakon Sarajeva i Vrbasa, ja sam ovih dana preselio u Novi Sad, kad tamo - ulica nosi ime Simeona Piščevića, po čijim memoarima je Miloš Crnjanski pisao "Seobe"...

A često vraćanje zavičaju je neminovno, jer je davno rečeno da se može pisati samo o onome što nas je proželo, kao prašina rudarska pluća. Slike iz djetinjstva često vas zaskoče, iako za poeziju koju ja pišem, to nije presudno. Meni je najvažnije da se sačuva čistota i intenzitet dječijeg doživljaja, bez obzira o čemu čovjek pisao. A u pjesmama nastojim da njegujem i jedan humor, bez koga se u Hercegovini ne bi moglo živo ostati, pa me neki od kritičara nazvao "satirični tumač izvrnute zbilje". A Hercegovinu sam prošao, što uživo, a što u snu, u priči, u nekom magnovenju. Ovo je kao čudna biblijska zemlja, koja se nikada do kraja ne može obići, ni ispričati.

Književni kritičari govore o vama kao o najistrajnijem glasu stražilovske linije u srpskoj poeziji. Govori se da ste prepoznali i u stih utkali  svoje epske pretke i svoj duhovni rodoslov. Je li poezija na umoru, ili će i dalje ostati glas vječno budnog pjesnika i savjest čovječanstva?

- Gomile knjiga su napisane kako je pjesnički ritual ispražnjen i obesmišljen, da je poezija, na izdisaju, samo što nije. Ipak, poezija je malo čudo koje traje, baš kao i moja Hercegovina. Poezija je jedna od iskonskih potreba čovjeka - da se na taj način obraća i sebi i svijetu, bez obzira koliko ona može promijeniti svijet.

Bez te fine iluzije, da se pjesmom može spasiti vlastita duša i još poneka, niko ne bi uzimao pero i hartiju. Iako u šali kažem kako radim zaludan posao, poezija je duhovna potreba i nikad neće nestati ljudi koji pišu stihove i drugi koji će željeti da ih čuju.

Sa druge strane, pošto se ostvaruje u jeziku, poezija i književnost su važni vezivni elementi nacioanlne kulture, pogotovu kod malih  naroda. Pogledajte Hercegovce, koliko će njih iz pričanja odjednom da pređe u desetarc, koliko citata NJegoša i narodne poezije ovdje moæete naći u svakodnevnom razgovoru i govoru.

I zato će, i pored svega, poezija pretrajati, ostati, kao glas čovjeka, glas radosti, glas postojanja i glas užasa od tog posotojanja, i krik i kliktaj istovremeno. To je božiji dar, kao što je crkva božije mjesto na zemlji.

Što se mog "epskog temelja" tiče, ni ja se ne bih protivio da sam u svom književnom rodoslovu naišao na Šekspira ili Puškina, ali meni su na čuvanje i u nasleđe dati srpska tradicija i kultura, čije su ključne tačke - Kosovo i pravslavno svetosavlje, i vukovski jezik i desetarc i ja toj tradiciji pripadam. Doduše, ja sam najmanje pjesama napisao u desetercu, jer sam prvenstveno lirski pjesnik, ali desetarc je  evropska mjera, koju je Evropa 19. vijeka upoznala i visoko cijenila, to je "kalup naše osjećajnosti" i zvučni trag u vremenu, i jedan od znakova po kojima se prepoznajemo kao narod.

I na kraju, nakon  zbirke "Mala vaskrsenja", šta sada radi "tvorac mali najbliži božestvu"?

- Dobio sam poziv Srpske književne zadruge, gdje sam objavio najveći broj svojih knjiga, da spremim novu knjigu za 100-to jubilarno kolo, koje će, akobogda, biti objavljeno naredne godine, to su one čuvene plave korice. To me posebno raduje, jer kad bih ponavljao institucije i neka srpska znamenja do kojih mi je posebno stalo, među prvima to bi bila Srpska književna zadruga.

                                                                      M. Beštić

Knjige pjesama

Sladoje je objavio devet knjiga poezije i tri zbirke izabranih pjesama, od "Dnevnika nesanice" (1976), "Velikog posta"(1984) i "Svakodnevnog utornika"(1989),a slijedile su "Trepetnik", "Plač Svetog Save", "Petozarni mučenici","Daleko je Hilandar", "Ogledalce srpsko" do "Malih vaskrsenja" (2006),u izdanju Zavoda za ud`benike Istočno Sarajevo.

Pored toga, autor je i tri knjige izabranih pjesama: "Dani lijevljani", "čuvarkuæa" i "Duša sa sedam kora". Do 1992.godine je živio u Sarajevu, a posljednjih 15 godina živi i stvara u Vrbasu.