pisma PRINCEZE ŽANE MERKUS iz hercegovinE (5)
H E R C E G O V K E
... U ustaničkim četama, osobito poslednjih godina, otkako su muškarci izginuli u velikom broju, žena ima među borcima i do trećinu. Mnoge od njih ubrajaju se među najbolje, izdržljive u podnošenju napora i hrabre pred neprijateljem. Imam pune sveske zabeležaka o tim heroinama, o kojima ću, kada budem u prilici, napisati knjigu. Toliko je primera ženskog junaštva i čovečnosti da se teško može zamisliti borba muškaraca bez njihovih žena. Ali njihovo učešće i doprinos ustanku ne ceni se po zasluzi i značaju. Borbena tradicija ovoga naroda nije se mogla negovati i održavati bez žene, one koja rađa i odgaja, one koja peva junačku uspavanku svome sinu, za koga zna kakva ga sudbina čeka, koja će ga štititi dok je nejačak, a pripomoći, ili stati s njim rame uz rame, u bojni red, kad tome dođe čas. Ako je igde bilo mitskih amazonki, evo ih ovde! Njihov život, s obzirom na izraženu osećajnost i nežnost, podložniji je stradanju od muškog. Gubici, smrti i nesreće žene svuda, pa i ovde, teže podnose. Samo ona koja rađa, pati i svojom utrobom za onim koga je rodila.
Takve su ove žene, Hercegovke i Crnogorke, čiji je, inače, društveni položaj u plemenskom društvu i u mirnim vremenima mučenički. Žena je ovde, po svom položaju, biće nižeg reda.
Opisaću njihov svakodnevni život u domu i plemenu. Njihova drama začinje se već časom rađanja. Kada se rodi muško dete, odjekuju brda od radosnog klicanja i pušaka oglasnica, od srećne časti i čestitanja svojte i surodice, koja donosi darove novorođenčetu. A kad se rodi žensko, zavlada neka seta u celoj porodici, kao da ovo donosi nesreću u kuću; sva čeljad je zabrinuta i obuzeta nekim čudnim stidom! Od rađanja do smrti ženskinje su manje vredna bića. Muškarac u porodici je božanstvo, malo, dvogodišnje, ili veliko, pedesetogodišnje; žene su mu opsluga, bilo da si mu majka, sestra ili baka. Muško, ma najmlađe, ima više prava no najstarije žensko. Ali začudo, te žene ne tišti takav njihov sudbinski udes. One nalaze svoju duševnu nasladu i spokoj u krilu svoje zdrave mnogobrojne porodice, za koju se bespogovorno žrtvuju. I što više dece imaju, osobito muške, tim više raste njihova snaga u naporima. One se, poput Homerovih Grkinja, hvale svojim sinovima, i najnesretnija je ona koja ih nema. Zašto jedan odnos prema muškoj a drugi prema ženskoj deci u porodici? Na to pitanje dugo nisam imala pravi odgovor dok nisam shvatila: od muških glava zavisi ovde opstanak.
Čim stupiš na prag i pozdraviš ukućane uobičajenim: "Pomozi vam bog!", sva kućna ženska čeljad, bez obzira na doba starosti, devojke, žene i pogrbljene starice bolesnih nogu, krenu ti u susret sa pognutom glavom odgovarajući: "Dobra ti sreća", pa te sve redom ljube u skut i u ruku, dok muški sede, pokazujući time svoje starešinstvo. Na javnom mestu, na pazaru ili kod crkve, o praznicima, ženskinje prilaze starijim muškarcima i ljube ih u ruku u polupovijenom položaju.
Žensko je prema muškome vrlo ljubazno, umiljato i nežno, da ih je u tom ophsfenju milina gledati kako u svojoj uzvišenoj nevinosti i ženskom stidu, pred muškima, pokazuje koliko je spremna da bude na usluzi i dobroti. Dok je govor muškaraca odsečan i silovit, govor ovih žena je mek, glas milozvučan, muzički veoma bogat, što im omogućava njihov melodični jezik; dok one govore, muškarci kao da zaboravljaju na svoj starešinski status pa se rado, na časak, prepušta-ju užicima, koje tako lepo izražavaju ova božija stvorenja. Ljube se čistom i uzvišenom ljubavlju, koja im daje snagu da podnose nečuvene nesreće i stradanja.
Meri, ponekad, dok ih posmatram, poželim da sam jedna od njih. Nigde žene nisu tako voljene kao ovde, mada to plaćaju besprimernom pokornošću i odanošću svojim muževima.
Njihove kuće, iako u svemu oskudne, čiste su, uredne, kao i čeljad, koja te svojim dočekom očarava, izmičući se pred tobom u stranu, u zakutke, gde čeka zapovesti svoga starešine. Kada se seda za trpezu i pred gosta iznese hrana, "ono što je Bog i sreća dala", za trpezu sedaju samo muške glave. Nijedno žensko, ma bila i starica od sto godina, neće sesti za trpezu ni za živu glavu, nego će, za sve vreme dok muški večeraju, ostati na nogama, pazeći treba li čime uslužiti muškarce. Tek pošto muškarci završe obed i ustanu od trpeze, žene pristupaju i poslužuju se onim što je ostalo.
Hercegovka ljubi svoj porod neizmerno, i od njega se nikad ne odvaja, noseći ga uza se kuda god poslom svojim ide. Ako pođe na izvor po vodu, u šumu po drvo, u mlin po brašno, ili na popas stoke, ona nosi na krkači, u kolevci, svoje nevinašce, uz drugi teret, bačvu s vodom, naramak drva, vreću s brašnom, tegleći to od obližnjeg gradića do svoga sela u planini. A kad dođe domu, prihvata se, bez predaha, drugih kućnih poslova; sprema hranu, muze stoku, plete, šije, veze, tka, bere useve, dok u neki noćni čas ne padne mrtva umorna na tvrdu postelju, obično na pod, po kome se, pred noć, prostire ražena slama ili rogozina. Odeću za sve ukućane same izrađuju; ništa se ne kupuje, jer za to nema novca. U tkanju, šivenju i ukrašavanju odeće one su nenadma-šne modiskinje. U nekom pariskom modnom salonu njihove rukotvorine osvojile bi i najotmenije Parižanke. Devojke se po nošnji razlikuju od žena po tome što kosu spliću u jednu pletenicu, koja kod nekih pada do pojasa, i pokrivaju je belom maramom, a žene svetlomo-drom. Opasuju se lepom vunenom tkanicom. Nose bele vezene košulje, a svrh njih kratke "dušanke" (nešto kao prsluk). Mesto ogrtača zimi nose žensku suknenu "struku" (komad deblje tkanine kojom se umotaju), sličnu muškoj. Na nogama nose opanke od neuštavljene kože. Ta obuća nije dugog veka i brzo se pocepa. Putovati po šiljatom kamenu, gde i nema pravog puta, po žlebovima od kopita i potkovica konjskih, tu ni najbolja obuća dugo ne traje, a lako propadaju i noge. A Hercegovka u toj obući gazi celog veka, noseći na leđima 30-40 kg težine, do nekog pazarnog mesta, gde je ponela svoju robu na pazar, pa se vraća vesela i srećna domu sa ono malo para što ih je dobila ili sa robom koju je kupila.
Na putu ove žene su slobodne, kao muški. Ne plaše se ni od čega, putuju bez straha, čak zamrknu na putu, gde ih noć uhvati. Najčešće putuju u grupi, ako idu nekuda dalje; ako je mesečina, putovaće po celu noć da bi što pre stigle; ako putuju sa stokom, predahnu sat-dva da se stoka odmori. Kako su mi govorili, nikada se nije desilo da ih neko napadne; ko bi se na to odlučio, ove amazonke bi ga lako savladale. Čuvaju se samo da ne naiđu na naoružane Turke.
Uzornog karaktera, ove žene plamte uzvišenim rodoljubljem i plemenitim požrtvovanjem za svoj rod i narod. Kad krene ustanak, sva se Hercegovina zatalasa, muško i žensko, malo i veliko, i svako tada zna šta mu je dužnost. Mlađe žene, ako je potreba, napuštaju dom i polaze u pomoć svojim muževima i braći, bilo da se bore, bilo da se staraju o njihovoj ishrani. Evo jednog primera kako one u poslednji čas pristižu da spasu svoje junake od gladi i propasti. Kad je Vukalović opsedao grad Klobuk, pa to potraja, ustanici ostadoše bez hrane, a oko njih kamen i pustinja. Svi ispraznili svoje torbice, a Turci se ne predaju. Povlačenja nema, Klobuk se mora osvojiti, ali gladnoga snaga ne drži. U takvom stanju, drugoga dana bez hrane, neko od boraca pogle-da prema Zupcima, i ugleda poveću grupu beljača. U prvi mah pomisliše: turska vojska! Ali kako su se "bele pojave" približavale, videše da su to zubačke devojke. Donosile su im hranu! Među tim ženama je bilo i ženske dece, koja na nejačkim plećima nosaše toliko hrane da sam u to, kao u čudo, gledala, i nekoliko već iznemoglih starijih žena, koje se svališe na zemlju sa svojim teretom, od umora.
Toliko puta sam videla kako te žene, savlađujući neprohodne predele, kuda niko osim divljih životinja ne prolazi, nose velike terete, hranu, preobuku, municiju i drugo.
One često uhode tursku vojsku, stavljajući tako glavu u torbu. Upoznala sam nekoliko takvih "specijalaca", kojima su vođe poveravale važne izviđačke zadatke.
Kada se ratuje i sela ostaju bez muške radne snage, tada žene obavljaju sve, rade bez odmora, dan i noć, kako bi mogle i sa vojskom stići. Pred bitku i posle bitke one se iskupe da se za vreme boja svojima u nevolji nađu. I same zahvaćene plamenom bitke, čuju se njihovi glasovi kako sokole borce. Ne bi se reklo da su to one iste žene koje posle bitke neutešno plaču i nariču za poginulima. One neće jauknuti dok ne vide mrtvu glavu; a dok su na junaku i najteže rane, one ga teše najlepšim rečima, prikrivajući svoj bol i strepnju za njegov život.
Čim se bitka prekine, Hercegovke lete, kao bez duše, na razbojište i po njemu traže ranjenike. Svaka uza se nosi tikvicu s vodom ili rakijom. Ako nađe borca u životu, ona mu najpre čestita: "Sretna ti rana!", pa tek onda mu pruža pomoć. Nađe li mrtva svog muža, ili brata, ili drugi svoj rod, ona, van sebe, pada po njemu, naričući nad njime da joj se tuga do neba čuje. Tek kad je neko digne sa mrtvoga, utiša se za časak i odvoji od njega, pogleda ukočenog i očajnog. Kad krenu da ga sahranjuju, ona mu skida kapu, prsluk, odlikovanja i drugu robu, te se uputi kući s tim stvarima, koje se čuvaju kao najveća svetinja.
Posle svake krvave bitke po brdima hercegovačkim razležu se tužbalice. One idu putem naričući iza glasa. Čim stignu do mesta, svi izlaze pred njih i prate ih do kuće poginulog. Tad se pred kuću iznose stolovi, po kojima tužbalice stavljaju one haljine koje su skinule sa mrtvoga, ili se prislone uza zid (jerusalimski Zid plača!). Oko stola i oko stvari prislonjenih uza zid okupi se rodbina i susedi, i nariče se. Oplakivanje mrtvoga, oličenog u odelu i stvarima koje su donete iz boja, traje deset dana, sve dok se ne obredi sva rodbina. Tuženje za mrtvim nastavlja se hodom tužbalica kroz rodbinu. Idući ćutke žene nose po neki komad odeće ili oružje mrtvoga okrenuto unatraške i nariču uz povremeni tužbalički refren: "Kuku meni odsad pa dovijeka...", na šta se iz kuće odgovara: "Lele, mene, brate, moj junače, moj sivi sokole..." U tim obrednim tužaljkama biva da se oni najbliži unakaze, žene izgrebu lice noktima i odsecaju kosu u znak žalosti. Oplakivanje uže rodbine traje mesecima, što srodnici čine i uz neki posao, dok negde putuju, tužnim glasovima, da ti se koža naježi, toliko je to tuženje sugestivno i potresno.
Ovo obredno oplakivanje mrtvoga, ovaj neobični kult, nije mi poznat kod drugih naroda. Tuženja ima, ali ovde je žalost, reklo bi se, neutešna. Za mrtvim se tuži veoma dugo, mesecima, opričavaju se njegova junačka i ljudska dela i vrline. Lepo je umreti u ovoj zemlji, gde te kolektivno tuženje uzdiže do heroja. Živi znaju da će i njima ovo počasno tuženje, kao u nekom čudnom slavljenju i posmrtnom veličanju, i njih jednoga dana ispratiti u večni pokoj. Kada se radi o čoveku zaslužnom za narod, o njemu se i pesme ispevaju. Kad god bih prisustvovala ovakvim zbivanjima, uvek mi se javljala misao i poređenje sa Gilgamešovim oplakivanjem Engidua. Ali ovde tu potresnu tužaljku, tu neprebolnu poetizovanu nesreću iskazuju žene. Izdajnici i grešnici nemaju čast da se za njima tuži. Oni se sahranjuju anonimno, bez tuženja, ili se to obavi skriveno, u krugu najbliže rodbine, da se ne čuje i ne vidi. Svi drugi odlaze sa ovog sveta sa posmrtnom slavom, ma bio i bez ikakvih značajnijih zasluga, već samo po tome što je nosio ime svoje porodice i plemena.
Priredio Desimir Milošević