steĆke na poŠTanske marke
Zahvaljujem Glasu na lucidnosti i riziku (jer filatelija nije tiražna tema) kada je odlučio da štampa tekstove iz Beča o austrijskoj pošti. Ja skupljam razglednice a pasionirani sam filatelistai enigmatičar od svoje sedme godine (sad mi je 27) i mogu reći da mi je A. Mičeta razjasnila neke važne stvari.
Zanima me gdje mogu dobiti originale maraka koje su štampane u Glasu, i da li ste u rukama imali te marke, da li su dakle štampali kopije kopija ili kopije originala?!
Neke stvari želim samo da dopunim (pošto mi je A. Mičeta otvorila put do Sekelja koji je ovu oblast iscrpno obradio). Navodim jedan Sekeljev pasus koj mi se čini značajnim za opšte poznavanje sociologije ove teme...
“Osoblje koje je radilo u poštanskoj i telegrafskoj službi moglo bi se svrstati u tri kategorije; vojne osobe, austrougarski civilni poštanski činovnici i civilno osoblje koje je pripadalo domaćem stanovništvu.
U poštansko-telegrafsku službu raspoređivani su vojnici poslije završene vojne obuke, a koji su prije toga bili na obuci u Austriji ili Ugarskoj za samostalno vođenje ove službe. Na rad u B&H dolazili su činovnici iz cijele Monarhije, koji su se dobrovoljno obvezali na trogodišnji rad. Poštanski službenici morali su nositi uniformu, a izvan službe mogli su nositi civilno odijelo. Žene nisu bile obavezne nositi uniformu.
NJemački jezik bio je službeni jezik vlade, državne uprave, pošte i telegrafa i željezničkog prometa. Bio je to jezik trgovine, industrije, hotela i poduzetnika. Zemaljska vlada pokušavala je svojim propisima i naredbama, ovisno o političkim prilikama u zemlji, regulirati pitanje jezika i pisma, pa je to jedno vrijeme bio hrvatski, zemaljski, pa bosanski i napokon srpskohrvatski jezik.
U školama je bila priznata ravnopravnost oba pisma; ćirilice i latinice. Službeni njemački jezik stvarao je velike teškoće domaćim korisnicima poštanskih usluga.
Početkom okupacije bilo je propisano da adrese na svim poštanskim pošiljkama moraju biti jasno njemačkim ili latinskim slovima napisane.
Godine 1906. objavljena je naredba da se adrese mogu pisati ćirilicom. Malo je bilo službenika koji su poznavali hrvatski ili srpski jezik i oba pisma, pa je često dolazilo do raznih nesporazuma i reklamacija“.
Dalje, kad je već o filateliji riječ, predlažem da je malo približimo turizmu, i da napravimo matrice jedne serije maraka koje bi bile posvećene stećcima.
Posebno izdvajam one koji su upitni i nerazjašnjeni kao što je ovaj na mojoj fotografiji (lijevo je čovjek sa krstom u ruci, a desno žena sa rozetom u ruci?!). Šta ovaj prikaz predstavlja nigdje nisam našao objašnjenje, iako ovaj komad kamena proučavam godinama, upravo od onog dana kad sam ga našao u Glasu (uz intervju sa istoričarem R. Pekićem).
Mislim da bi veći interes za stećke pobudio i veći nteres za Hercegovinu jer su stećci samostalan i autohton evro-fenomen, o kome samo mi znamo ponešto (mada tu niko nema pravo da se razmeće).
Likovni tretman stećaka, do litografske ploče, veoma je jednostavan, tako da to ne bi iziskivalo velika sredstva.
Čudi me da tu temu niko do danas nije podrobnije izstražio i prezentirao i u nekim drugim, a ne samo U filatelističkim serijama, mada nazirem odgovor i pretpostavljam zašto je to tako. Stećci se još uvijek svojataju, posmatraju se kroz prizmu nacionalne isključivosti, mada je jasno da kod stećaka ima dosta nerazjašnjenih, rubnih fenomena, o kojima se pisalo u našoj nauci.
Stećci su danas interesantni i za arheo-enigmatičare, jer pojedini prizori niti su razjašnjeni niti se oko razjašnjenja angažuju ni brojni ljudi, a sve manje i naučne institucije.
Atrofija i u filateliji i u nauci potpuno je paralelna, i sve je u dubogom snu.
Pišem ovo ne bi li bar nekog probudio i POBUDIO na ovoj, za mene izuzetno interesantnoj i izazovnoj temi.
I. RATKOVIĆ