tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

naŠi krajevi na antiČkim mapama

DIOKLECIJANOV REBUS

Naša istorija je isječena, sva je u clipovima, stičete utisak da ništa nije bilo vrijedno trajanja, i da je samo po sebi, po nekoj unutrašnjoj nesavršenosti i samodestruktivnosti - propadalo.

To, i ove mape su dokaz, nije baš tako. Neko našu percepciju kontinuirano koriguje u negativističkom duhu. Zašto?

Šaljem vam ovaj fragment Tabule Peutingerijane zato što do sada u radovima koji su štampani kod nas nigdje nisam mogla da vidim detalje oko kojih su se vodile rasprave. Posjedujem cijelu mapu, međutim, ne vidim nikakvu mogućnost a ni razlog da se iz jednog dijela oštampa u Glasu, jer je, prosto rečeno, duga a tanka (obuhvata sve poznate teritorije od Evrope do Indije. Zato sam se opredijelila samo za dva fragmenta koji su odlična podloga za razumijevanje onog što je do sada napisano o tzv. ubikaciji Ad Ziziuma i Asama (Trebinja). Ovo podvlačim jer danas, bar u globalnoj mreži, među antičkim gradovima u Bosni, ne spominje se ništa istočno od Stoca. I pored onih poznatih nalaza u Paniku, i pored činjenice da je Ivo Bojanovski protumačio najvažnije činjenice vezane za ager Epidauruma (Cavtata), nema novih saznanja  niti o tome kako je ovamo tekla romanizacija, niti o tome koji su gradovi (naseobine) izgrađeni između mora i planinskog vijenca Prenj-Maglić.

- O Ako pođemo od konfiguracije terena u pojasu između Neretve i Trebišnjice - ovako je rezonovao Ivo Bojanovski -  onda najoptimalnije uvjete za komuniciranje na pravcu istok - zapad pruža sjeverni dio Hercegovine, koji je visokom planinskom barijerom (Hrgud, Sitnica, Viduša) odvojen od svog zaleđa. Južnom podgorinom toga lanca, kroz manja polja i dolove, otvara se prolaz uzdužnog smjera, kojim je išao i naš put. Sudeći po brojnim gradskim naseljima i utvrdama (oppida, castella) upravo na toj liniji, put je bio korišten od pradavnih, ilirskih i predilirskih vremena.

Rimljani su taj put adaptirali, proširili i izgradili (via munita) i takav ostavili u amanet kasnijim pokoljenjima. U srednjem i obalnom pojasu, primjećuje Bojanovski, nema tragova građene rimske ceste longitudinalnog smjera, a rijetka su i antička naselja, osim onih uz samu obalu (Lovorje i Slivno; Janjina; Ston, Slano i Šumet; Cavtat i Gruda itd.).

Logika je prosta. Zašto bi se svi ti gradovi povezivali putem kada se teret (računajući i vojnu opremu) i jeftinije i brže mogao prevesti lađama. Zato, primorska naselja bila su povezana morskim linijama dok su se, po pravilu, putevi gradili u unutrašnjosti, uz ostalo, i zato da bi se uspostavila kontrola nad teritorijama u dubini. Jasno, primorska naselja (ona veća i značajnija) bila su povezana sa kopnenim putevima, a u našem slučaju to je bio značajan tranzitni put Salna - Scodra (Solin-Skadar)...

Bojanovski je zaključio da su postojali lokalni, priključni putovi postavljeni okomito (ili dijagonalno) na magistralni, tranzitni put. U području između Neretve i Boke Kotorske bilo je više takvih komunikacija:

1) Narona - obala pri ušću Neretve;

2) Narona - Ston;

3) Gornji Gradac kod Qubinja (Pardua) - Ston (Stamnes?) preko Popova polja (preko Veličana - Hrasna - Trebimlje?);

4) Asamo? - Hum - Slano - Ston preko  Zavale

5) Mosko (Ad Zizio? - Ukšići) - Trebinje (Asamo?) - Epidauro (Cavtat) i dalje u Skadar

6) Riječani (Salthua) - Risan (Rhizinium), a dalje preko Kotora i Budve (Butua) na cestu uz more.

Osim ovih, postojali su tovarni (konjski) putevi čiji je karakter bio lokalni.

Bojanovski je zaključio da je  rimski saobraćajni sistem bio u osnovi drukčiji nego što je danas, podvlačeći “da uzdužni put i nije bio potreban, jer je naselja uz obalu povezivalo more, a također i navedeni priključni putovi. S druge strane, izgradnji takvog uzdužnog puta ispriječile su se geomorfološke prilike, konfiguracija i ispresijecanost kraškog i brdovitog, ekonomski slabo razvijenog terena”.

Uzdužni put nije građen ni u vremenu Dubrovačke Republike. Svi putevi Republike Sv. Vlaha vodili su od obale u kontinentalnu unutrašnjost. Bojanovski tvrdi da su ti putevi građeni po starim antičkim trasama koje su nastale u (interesantan izraz) “ilirsko pradoba“.

Uzdužni put (put obalnim pojasom), kako je poznato, prvi su izgradili  Francuzi početkom 19. vijeka.

- Prema tome - citiram Bojanovskog - ne postoji iole značajan znanstveni dokaz o obalskom putu longitudinalnog smjera u antici, na relaciji između Narone i Epidaura. Podvrgnuta kritici, po savremenoj metodologiji, takva se teza mora napustiti kao neosnovana na relevantnim dokazima. Time se, ujedno, otvara i mogućnost pravilnog rješenja problema prometne infrastrukture područja, a s tim i ubikacija Asama.

Ja naravno malo poznam istoriju tog perioda. Zato se potpuno oslanjam na Bojanovskog, uvjerena (ili prosto imam neku inuticiju) da se neki upiti i dileme iz antike prenose i u naše doba.

Danas, kad čitam tekstove o jadranskko-jonskoj cesti stalno mi je u glavi Tabule Peutingerijane i njeni komentari.

Dakle, uopšte, ma kako se islilo, pitanje je šta je optimalno u rješavanju komunikacionog rebusa ne jednoj ovako tvrdoj, ekstenzivnoj i političKi haotižNoj teritoriji?!

Poznato je da je romanizacija kontinetalnih Ilira tekla sporo. Da li je i to bio razlog da senat i rimski narod odluče da proces ubrzacju izgradnjom novih puteva?!

Tako, da li već u trećem vijeku imamo tiična rimska imena na ilirskoj podlozi u tom dijelu Ilirika (Zanatis iz Dobrićeva, Ziraeus, Plarens i Annaia iz Qubomira, Tattaris i Temus iz Fatnice).

- Prvi domoroci s rimskim građanskim pravom su - obavještava Bojanovski - rijetki Aelii (Dobnićevo) i Aurelii (Panik). Među doseljenicima su Italici, došli ovamo preko Salone, Narone i eventualno Epidaura, Mascelii, Minicii, Vesii, Vilii i drugi.

Mene prosto čudi kako nemamo više spomenika i arte fakata iz tog perioda, mada znam da je ponešto otkriveno i poslije Bojnovskog (npr. nadgrobnici u Gacku). Znam da nije bilo mnogo sistematskih istraživanja, karakterističnih za države koje vode aktivnu kulturnu politiku, tako da i onaj terminacijski natpis iz Kosijereva o popravci mosta na Trebišnjici i obnovi termina (pontem et terminos renovari iussit) potvrđuje činjenici da je antički period ovamo sadržajno bio mnogo bogatiji nego što svjedoče fakti i malobrojni naučni radovi.

Bojanovski pokušava da nekako ocrta jedan buran životni reljef...

- Na području presumptivnog agera Epidaura s vremenom se razvilo više naselja. Uz cestu Qubomir - Leusinium: Domaševo, Ukšići, Vrpolje i Cibrijan, pa Mosko, Skrobotno, Panik i Miruše, a uz cestu prema Epidauru: Police (Trebinje), Aleksina Međa, Bihovo, Čičevo (eventualno i Poljice), Dubljani, Hum, Fatnica i druga. Dodajmo ovom popisu i tragove naseobina na Arapušama u Lastvi, na Krstačama u Ušću, na Hanini na Arslanagaća Mostu, uz Trebišnjicu ispod srednjovjekovnog grada Mičevca i neka druga.

Naravno, ova lista je kasnije obogaćena, imamo u samom Dživaru dvije seoske vile sa postrojenjima za proizvodnju vina, ali tu je i, za naše prilike, antički monumentalan Panik...

- Istraživanja u Paniku, a također i ona u Ukšićima - zapazio je Bojanovski - ukazala su na visoki kulturni nivo područja (hipokausti, mozaici, fresko--slike na zidovima itd.), što je očito bio blagotvorni utjecaj matičnog Epidaura na svoje zaleđe. Na taj tehnički i kulturni utjecaj upozoravaju i miljokazi iz Lučkog dola u Lapji, južno od Trebinja, gdje su nađena i dva monumentalna miljokaza od bijelog mramoriziranog kamena... I nalazi u Mirušama, u aluvijalnoj ravnici uz Trebišnjicu, potopljenoj u akumulacionom jezeru, pokazuju visoki nivo napretka s nekoliko stočarskih i poljoprivrednih ekonomija (fundi). Navodno je još prije prvog svjetskog rata u Mirušama bilo nađeno nekoliko (rimskih?) natpisa, a spominje se i depo od nekoliko hiljada rimskih novčića, ali je sve to propalo

(Čudno je da ova saopštenja ne pobuđuju ljude na neke aktivnosti, čudno je da nadležna ministarstva ne reaguju na ovakva svjedočenja i upite uglednih naučnika. Odgovorna država morala bi krenuti u potragu za takvim blagom.)

Bojanovski je došao do zaključka da je zaleđe Epidaura (Cavtata) predstavljalo zonu intenzivne komunikacije.

Iako nema podataka da je zaleđe bilo pod nekim oblikom jurisdikcije Epidaura, neki konretniji odnos je postojao jer o tom odnosu izričito i nedvosmisleno govore putne trase.

- Mogao bi navesti - citiram Bojanovskog - tek jedan elemenat, ali čisto formalnog karaktera. Uz cestu od Epidaura do Zidiona, na nekoliko je mjesta nađeno je po više miljokaza u grupi, po tri pa i više. Isto se susreće i na komunikaciji Mosko - Panik - Crna Gora. Očito je da je te miljokze mogla postaviti samo jača upravna vlast, kao ona u Epidauru. Zato, gotovo sa sigurnošću bi se moglo tvrditi da je Klaudijev miljkaz u Lučkom dolu postavila cura viarum iz Epidaura. Međutim, ni ovaj kriterij ne može biti odlučan, zato što se i na cesti između Narone i Ad Zizia našlo po više miljokaza u grupi...

Da se epidauritanskog agera prostirao dalje u unutrašnjost, do planina koje Hercegovinu dijele od kon nentalnog dijela zemlje, ili, drugim riječima, o upravnom i teri rijalnom jedinstvu Epidaura i zaleđa, Bojanovski dokazuje i jednim kasnim podatkom, o odjek dubrovačke tradicije koja, ako i ne dokazuje, ono ipak snažno indicira na jedinstvo Epidaura i njegovog zaleđa. Iz nje se vidi da su Dubrovčani ager Epidaura smtrali svojim patrimonijem. Tako Veliko vijeće, dajući 1358. uputu svojim poklisarima za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I, insistira da od kralja traže "priznanje svoga starog prava na Cavtat, a ako ih kralj zapita, što je od starine pripadalo Cavtatu, imaju odgovoriti da su mu pripadali Konavle, Dračevica i Trebi nje".

Ovo uputstsvo za mene je fascinantno, ne zato što ukazuje na odrećene kulturne krugove i istorijske mehanizme koji se dotiču, taru, modifikuju, nego zato što čovjek na jedan novi način stiče svijest o kulturnim maticama na ovom području, ali i o dramatičnim diskontinitetima od kojih prosto boli glava.

U našem otkrivenom i neotkrivenom lapidarijumu imamo savršeno pismo staro dvije hiljade godina, jednu čistu latinsku kapitalu, a onda period nekakve arhaične polupismenosti, koji tek sa pojedinim natpisima od 10. vijeka naovamo svjedoči o intenziviranju kulturnih procesa, makar i u malim, jedva primjetnim skalama.

Naša istorija je isječena, sva je u clipovima, stičete utisak da ništa nije bilo vrijedno trajanja, i da je samo po sebi, po nekoj unutrašnjoj nesavršenosti i samodestruktivnosti - propadalo.

To, i ove mape su dokaz, nije baš tako. Neko našu percepciju kontinuirano koriguje u negativističkom duhu.

Ovaj dio svijeta ima jače kulturno-civilizacijske identitete. To što je vizuelno više ruševina nego skladnih i očuvanih spomenika bivših vremena govori o nečemu drugom (i o mnogo čemu drugom).

Meni zato izgleda sasvim prirodno da sve svoje svijetle kulturno civilizacijske tačke (vremena, periode, događaje) maksimalno rasvijetlimo i predstavimo.

To se ne radi ni voljom, ni invencijom, ni politikom, nego novcem. Sve druge koncepcije ili kampanje potpuno su uzaludne. važni ljudi konačno moraju da shvate da se države bolje brane kulturom, nego vojskom. Čak, ljudsko iskustvo pokazuje, da je kultura jača karta i tvrđi odbrambeni zid, nego puni trezori i još puniji ambari. Hoću reći, kad je u pitanju sistematizacija tih državnih pitanja, kultura je jača i samoodrživija karta i od ekonomije, ma koliko danas bilo teško u to povjerovati.

A da mi u svemu tome nismo praznik ruku, govore i ove drevne mape koje vam šaljem na uvid, uvjerena da sepo našim časopisima više neće štampati one jadne kopije na kojima se ne može razaznati ni gdje se u antici nalazio Rim?!

AUTOPUT UCRTAO DIOKLECIJAN

Ovo je jedna od mapa Dalmacije Dioklecijanovog vremena koja je očito posljedica raznih precrtavanja i kojekakvih rugih geo-istorijskih rezonovanj. Po svemu tome ne bi me mnogo zainteresovala, ali jeste po jednom detalju, koji na neki nažin i danas liči na uvod u budućnost.

Mada mapa nije nimalo u duhu rezonovanja Bojanovskog (ovdje je Epidaurum - Cavtat potpuno izolovan, nema nikakvog agera, nema puteva u zaleđe, tih puteva inaže nema na mapama, ali ima u životu, miljokazi leže u muzeju Hercegovine i na drugim mjestima). Ali, ne pišem to zbog toga. Ovo je moj mali prilog diskusiji kuda treba da prođe jadransko-Jonska cesta. Pogledajte putni luk od  Dalbantuma do Scodre?! Nije li to i danas, u fizičkom smislu jedini način da se savlada ova teritorija, ma kakvu tehniku i ma koliko novca imali. Jasno je kao dan da niti jedna tako gromadna magistrala ne može zahvatiti Boku Kotorsku (kad bi Crnogorci i dozvolili, to ne bi dozvolili savremena, ekološki mnogo senzibilnija Evropa nego ranije), i, kada je već tako, nema dileme ta cesta mora se kretati, evo, pogledajte na ovoj mapi - kako je taj rebus riješio rimski car Dioklecijan ili neki njegov sobraćajni inžinjer?!