Onaj ko je ranije čuo za umjetnicu i radove Ksenije Kantoci,
radovao se njenoj izložbi u Muzeju Hercegovine, a oni koji su se prvi put
susreli sa njenim djelom bili su nanovo oduševljeni.MUZEJ HERCEGOVINE - IZLOŽBA
CRTEŽA I VAJARSKIH RADOVA KSENIJE KANTOCI
ČUDESNI SPOJ ČOVJEKA I KAMENA
Onaj ko je ranije čuo za umjetnicu i radove Ksenije Kantoci,
radovao se njenoj izložbi u Muzeju Hercegovine, a oni koji su se prvi put
susreli sa njenim djelom bili su nanovo oduševljeni.
U susret stote godišnjice rođenja ove poznate evropske umjetnice koja je živjela i radila u Zagrebu, a rodila se i dio djetinjstva provela u Trebinju, krajem prošlog mjeseca, odnosno, na katolički praznik Svetog Mihovila Arkanđela, zaštitnika Trebinjsko - mrkanske biskupije, otvorena je izložba crteža i vajarskih radova ove umjetnice.
Da je izložba, upriličena povodom pedest pet godina rada Muzeja Hercegovine i proslave Miholjdana u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, koja predstavlja slikarkin opus od 1954. do 1984. i pruža jasnu sliku njene umjetnosti, bila jedinstven kulturni događaj za Trebinje, potvrdio je, otvarajući je, i predsjednik SO Trebinje Nikola Sekulović.
Ističući da nije lako komentarisati ova djela, on je dodao i to da je evidentno da način na koji se u Trebinju prezentuju njena djela jasno govori o našem jedinstvenom kulturnom i duhovnom prostoru koji se ovako najbolje čuva.
“Radovi Ksenije Kantoci stvorili su neraskidivi i čudesni spoj između čovjeka i kamena sa koga je ponikla i koga je, iako malena, u srcu u svijet ponijela”, rekao je Sekulović, istakavši zahvalnost svima onima koji su pomogli da se u Trebinju vidi jedinstven i bogat vajarski i likovni opus Kantocijeve iz fundusa zbirke umjetničkih radova Galerija prijateljstva Biskupije Mostarsko - duvanjske u Mostaru.
Direktor Muzeja Hercegovine Veseljka Salatić je mišljenja da se Ksenija na ovaj način vratila u rodni grad, da, kako kaže u katalogu štampanom ovim povodom, slikama i skulpturama donese svoju senzibilnost, nježnost, prozračnost, kao i smisao za red i harmoniju.
Salatićeva smatra da umjetnik sanja da unese plemenitost u čovjekovo djelovanje, tamo gdje je bila patnja katarzu, a ljubav u ljudske domove.
O tom djelu i razvojnom putu, odnosno, bogatom umjetničkom opusu Ksenije Kantoci, od oko 600 djela, od kojih se oko 300 čuva u Galeriji prijateljstva, nadahnuto je govorila Biserka Rauter Plančić, viši kustos Galerije Klovićevi dvori iz Zagreba, istakavši odmah na početku da je Katocijeva u svojim skulpturama i crtežima proniknula pravu prirodu božijih stvorenja, muškaraca, žena, djece, životinja, drveća, kamena, zemlje.
Podsjetivši na njenu biografiju, prvu izložbu 1940. u Zagrebu, pa sve do njenih posljednjih radova, Rauter Plančić je istakla uvjerenje da je Kantocijeva stvarala bez oscilacija, bez eksperimetisanja sa fazama ili ciklusima, spontana, uvijek usredotočenija “na značenje i razloge kipa, nego na njegove estetske ili prostorne komponente”.
Ona smatra da je po ekskluzivnosti vajarskog opusa, i to po oblikovnom i sadržajnom smislu, te po sabranosti i po ustrajnosti kojom je njegovala autentično vajarske kvalitet oblika i materija, djelo Ksenije Kantoci jedinstveno i da je u u samom vrhu evropske skulpture dvadesetog vijeka.
“Wezino nastojanje da udahne život u svaku poru materije i dojmljivu jednostavnost kojom uspijeva dočarati senzibilni odnos majke i djeteta, ili tankoćutne niti obiteljskog zajedništva, želja da kreativnim činom, skulpturom, reljefom ili crtežom, iskaže zahvalnost vjernika za iskupiteljske muke raspetoga i, na posljetku, nadahnuto tumačenje mitoloških tema i predočavanje alegorijskih sadržaja, jedinstveni su u vremenu i prostoru naše kulture”, istakla je Rauter Plančić.
Ona je dodala da je dio vajarkinog opusa koji je bio izložen u Trebinju pružio jasnu sliku njenih umjetničkih nastojanja i čini jednu od mogućih antologija njezina stvaralaštva, a da je nadahnuća crpila iz krševitog podneblja opore prirode dalmatinske Zagore, kraja po mnogo čemu sličnog trebinjskom kraju iz kojeg je potekla, iako iz njega, budući da ga je napustila sa nepune tri godine, nije mogla ponijeti mnogo sjećanja.
O religioznoj dimenziji djela vajarke Ksenije Kantoci, što očituje i samu njenu religioznost, govorio je biskup Mostarsko - duvanjski i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanski, monsinjor Ratko Perić, jer je izložba djela Ksenije Kantoci upriličena zahvaljujući saradnji Muzeja Hercegovine sa Trebinjsko-mrkanskom i Mostarsko - duvanjskom biskupijom, pa je i katalog izložbe izadao Župni ured u Trebinju i Muzej Hercegovine.
Monsinjor Perić je istakao da je njena patnja i gubitak dragih osoba još u ranoj mladosti uticala na njenu umjetnost, koja je, kako kaže, puna nedovršenih akata, skiciranih portreta, naznačenih glava, otkinutih ruku ili ugrađenih likova u hrastovinu i papir života.
“Nigdje savršenstva, nigdje dovršenosti, sve same naznake, nacrti, skice, idejni planovi i snovi. Puno više naslućaji nego ostvaraji”, kazao je monsinjor Perić.
Prema njegovom mišljenju, nadomjestak tog porodičnog života, prevashodno uloge majke u kojoj se nikada nije ostvarila, jer sa svojim suprugom nije imala djece, pružila joj je umjetnost.
“Nisu Kseniju u životu pratila njezina radosna djeca, ali jesu njezina divna djela. Ksenija je naša Veronika koja je u rubac svoje ženske ljubavi i mudrosti kršćanskom vjerom i umjetničkim djelom utisnula sliku Krista patnika, najljepšu kako je znala”, dodao je na kraju svog izlaganja moinsinjor Perić.
Svečanosti u trebinjskom Muzeju prisustvovali su, između ostalih, i don Ante Luburić, župnik i dekan trebinjski, sa sveštenstvom Katoličke crkve, predstavnici javnog i kulturnog života grada, a u muzičkom dijelu programa nastupila je mlada gitaristkinja iz Trebinja Anastasija Bakmaz...
V.D.