tPočetna
 

KAKO ISKORISTITI ŠANSE U TURIZMU

u etnO-selima i stranci kupuju kuĆe

Pročitah prije neki dan da je stavljena matalna kapija na Pavlovu pećinu te da monahinje u Xivaru drže ključeve. E vijest hvale vrijedna. Eto prilike da Xivar dobije uskoro neko novo ruho, možda neko etno-selo ali pođimo redom...
U maju ove godine, po razgledanju Splita, rekoše mi iz lokalne agencije da idemo u Jurlijeve dvore u brda poviše Primoštena gdje će naš domaćin biti Fra Jozo i to sve besplatno. Svi se obradovasmo, džabe je...

I krenusmo.
Poslije sat vožnje, skrenusmo desno iza Primoštena uz brdo "nebu pod oblake". Put uzak asfaltiran kao da idemo gore prema Vukovićima i Bjelasnici. Jedva se probismo u jednoj krivini i stigosmo u selo. Na prvi pogled kao čardak ni na nebu ni na zemlji. 
Kamena pustinja u kamenjaru a sređeno do savršenstva.
Gdje imalo ima zemlje, tu je zasađena maslina, vinova loza ili neka voćka. Vidi se kako čovjek i priroda mogu i treba da žive zajedno. Je li mukotrpno jest ali selo živo...

I do‚čeka nas Fra Jozo kako i dolikuje, domaćinski i otvorena srca. U izbi mjesta za sve, na stolu sir, pršut, pogača, vino i rakija. Okolo alat i stvari iz prošlosti i za sadašnju upotrebu. Tu je komin, ognjište, tavan, izbe dva WC-a.
Sve staro ali istovremeno i novo. Renovirano. Stati i diviti se. Reče mi da želi da dokaže da se i ovdje može živjeti životom dostojnim čovjeka i da se ne treba masovno seliti. Dade mi i knjigu o ovome mikro kraju a ja ga samo zamolih za potpis i posvetu ćto on rado i učini.

A onda, u jednoj izbi u avliji, poče prodaja onoga što ljudi stvoriše: sir, šunka, vino, rakija, med, neke rukotvorine. Isprazniše "prodavnicu", pokupovaše sve. E tako se to radi i tako to "džabe" izgleda.
A meni pade na pamet Trebinje.
Pa on ovdje u blizini nema nikakvu istorijsku pećinu, sakralni objekat a evo turisti  dolaze. Mi imamo Pavlovu pećinu, Tvrdoš... pod nosem naših trebinjskih sela.
Kada bi se biralo najljepše kraško selo, siguran sam da bi pobijedile moje bobanske Rapti. Ali i ove Rapti poviše Trebinja imaju sve uslove da postanu etno-selo. 
I ne samo one. Još davno Franjo Josif nam napravi put koga treba presvući i Strač kasarnu sa nezaboravnim pogledom na grad i okolinu. To ljudi vole.
Prije nekoliko godina u španskoj Kataloniji vidjeh jedno selo. Tuga i nevolja. Kokošinjac visok pedo i po od nekakve mreže. Vidi se, ljudi žive teško ali selo puno. Cvjeta.
Ovdje u Grčkoj, u blizini poviše mora, ima jedno selo, Platamonas. Staro je pri vrhu brda, novo uz more. Jedno ljepše od drugoga. Ovo pri vrhu brda selo-muzej sa restoranima,  obnovljeno zadržavajući svoj spoljni izgled. Da se čovjek nagledati ne može. Čak i stranci kupuju kuće, kažu više u gornjem, nego u donjem selu uz obalu mora.

Nešto slično ovome svemu može uskoro biti u okolici Trebinja. Trebaju putevi ali mijenjati mentalitet i navike a to je najteže. Trebaju nam i table da se i stisnutih očiju vidi gdje je Pavlova pećina,Tvrdoš koji je, kako sam vidio, gotovo neprimjetan. Trebaju da rade semafori, jasni saobraćajni znaci, parkinzi za autobuse...
Čim prođe put za Novi, biće to neko novo Trebinje, da ne govorim kada i ako bude aerodrom i to turističko naselje. Ali vrijeme je novac i protiče munjevito, konkurencija je neumoljiva, mnogi to isto žele.
Znam da sam "jedna slamka među vihorove" ali ću probati da dam svoj skromni doprinos kao jedinka da turizam krene kako treba. Jer Trebinje i zemlja Hercegova vuče kao magnet, osjećam zov plave krivudave Trebišnjice, divna jutra s Leotara, hlad stoljetnih platana, pogled na grad sa Strača...

Neće mi smetati ni čak ako u gradu ne bude taj famozni javni WC,. srećom park je u blizini. . . . .

Leptokarija,
Vaso Bokun, turistički vodič