tPočetna

 

muŠki oktet hercegovaČke graČanice

KO JE DUŽAN DA ZATALASA

Prvi tenori: Dražen Čučković, Đoko Vuković, druge tenori: Dragan Anđić, Rajko Mitrović i Gordana Kovačina, baritoni: Savo Milošević i Vlado Gudelj, basovi Spasoje Gadža i Nano Miletić.

Miša Stanisavljevića u Muškom oktetu Hercegovačke Gračanice zovu Mišo, maestro, šef... On je ovdje sv odjednom. I svi ostali su sve odjednom, pošto Oktet nije profesionalni tim nego prosto: grupa ljudi koja voli muziku.

Miša, evidentno, ovaj posao ne umara, iako ga radi od šezdesetih godina prošlog vijeka...

- Kad sam se opredelio zamuziku, a imao sam sretnu okolnost da učim kod dobrih profesore koji su me vaspitali tako da svoju ulogu kao nastavnika shvatim i kao obavezu da na neki način pridobijam ljude. Prvo đake, pa onda sve ostale. Pošto sam nabro dosta godina, a želja mi je bila da kroz muziku  animiram ljude da se prijatno osećaju kad nešto ostvare, uz puno lijepih trenutaka, moram da izrazim jedno razočarenje kao prosvetni radnik koji je 40 godina radio u ovom gradu, razočarenje što nikad, ama baš nikad - a mislim da sam uložio mnogo vremena i truda - nisam naišao na razumevanje u onom smislu da se vlastitim snagama nešto da u ovom gradu, da se ne kupuju programi. To me i dan danas boli. Lako je   kupiti program iz Beograda i Banja Luke, ali prevashoni  zadatak je stvoriti nešto vlasitim snagama.

Mislite samo na pedagogiju, na kulturnu politiku ili na neki opšti cilj cijelog društva?

- Mislim na sve, ali to je prevashodni zadatak svih škola, pa onda sve to treba iz škola da se pretoči na grad. Sa nekim od ovih ljudi s kojima sada trenutno radim, radio sam i prije 30 godina, ali smo radili drugi program?! U slučaju ovog okteta sva je sreća da  imamo  par ljudi koji su entuzijasti, koje odvajaju dosta svoga vremena da uče duhovnu muziku po sluhu, pošto su svi oni amateri, i da nauče da, recimo, sat i po  četveroglasno pevaju. Nosi me to, kad nešto stvoriš, da vidiš da traje. Doživiš tako jedna prijatan trenutak, pa i to je veliko.

U duhovnoj muzici šta ste odabrali, koji način pojanja vam je najbliži?

- Srbija, i pravoslavlje na ovim prostorima, nije imalo nekih velikih kompozitora koji su ranije nešto uradili. Ovdje je bio veliki uticaj Vizantije, a zatim Rusije. Kad su se pojavili Kornelije Stanković, pa zatim Mokranjac, nastala je prva autentična duhovna muzika s ovih prosotora, sve ostalo bilo je uvozno. Mokranjac je prvi srpsko narodno pevanje uveo u liturgijsku, duhovnu muziku. Neki svoj šumadijski gen  vjerovatno je   nekako povezao sa tim novim izrazom. Ovamo, u Hercegovini, bio je veliki uticaj Dalmacije. Npr., Berdović je napisao liturgiju koja je oslonjena na dalmatinsko pevanje. Možda je to primerenije ovim prostorima nego ovo što ja radim, jer je ljudima bliže?!   Kad  treba neku kratku pjesmu otpevati, s ovim ljudima je to lakše uraditi nego, recimo, gangu.  Kad bi tu Berdovićevu liturgiju radio sa ovim sastavom, onda ona ne bi bila primerena ostaloj duhovnosti s obzirom da se radi o užem prostoru. Zato, mi smo napravili jednu kombinaciju - da kažemo - karlovačkog pojanja, preko Kornelija Stankovića i Mokranjca, i na kraju smo završili sa Rusima, jer jednostavno za ovakve sastave nema dovoljno literature. Tako smo rešenje kombinovali iz  tri muzička ambijenta, iz tri muzičke tradicije. Zapostavili smo grčku, jer vizantijsko pjevanje traži drugi pristup...

Pjevate li svake nedelje?

- Ne baš. Pevamo za svaki značajniji praznik. Žao mi je što nemamo malo više razumevanja  unutar grada, jer  ne radimo samo duhovnu muziku. Gajimo i razne oblike narodne pesme. Pošto ne mogu od sebe da pobegnem, preradio sam i to da bude višeglasno, pa nas to malo sve to vuče na horsko pevanje. Možda je na sve to uticao šumadijski melos, njegove kasnije obrade, pa mi i crnogorske pesme  danas pevamo na taj način - višeglasno.

Da li imate plan da se ”širite”?

- Muški  oktet Hercegovačke gračanice, može da bude mali kamerni hor. Kamo sreće da  bude  dupli oktet pa da možemo reći da je kamerni hor. Nemamo pevača, i to je problem.

U gradu je, to kažu i ljudi iz  vašeg okteta, manje  one  fine gradske pjesme?!

- Da. To je očito. Sve je to skopčano sa ekonomskom situacijom.  Kriza je velika, malo ko može i da se osmehne, kamoli da zapeva. Ali, ponavljam, kad bi bilo kontinuiteta, stvari bi krenule, jer osnove imamo. Imamo Muzičku školu već 50 godina, deca imaju obaveznu horsku muziku, ali kamo lepe sreće da ta deca nastave dalje   sa  muzikom, na primer da i u srednjoj školi imaju tako nešto?! To bi se razlilo na grad. Međutim, nema toga u Trebinju, druge sredine to nekako drugačije rešavaju, mi još nešto čekamo, ili je možda ovaj naš narod kratkog daha?  Hteli bi nešto nabrzinu, a u muzici se traži duže angažovanje. Iskustvo pokazuje, kad se nešto brzo stvori, brzo se i raspane.

Nadam se da neće biti takva sudbina i ovog Okteta?!

- Ovde imamo podršku. Kroz pevanje se najbolje molitva može doneti Bogu. Imamo  i  onaj  repertoar za opuštanje. Kamo sreća da nam kroz muziku sve lepo prođe u životu. I zato se nadam da će nam se mladi priključiti, nadam se ali i strepim...

M.N.

Vlado Gudelj je Trebinjac-povratnik. Pitali smo ga šta ga je vratilo iz Amerike.

Odgovor je bio kratak: porodica!.

Vlado je po zanimanju arhitekta, ima svoju agenciju, i, na Crkvini nam kaže da je uvijek bolje zapjevati, nego popiti bensedin...

- Tačno, muzika opušta, a  svakodnevni život je pun stresa. Jedno vrijeme naročito sam bio izložen stresu. Moj kolega Dragan Anđić je pjevao u horu, mi smo o tome razgovarali. Govorio sam mu o tome kako mi je potrebno negdje da se opustim. Dragan me, u stvari, doveo da pjevamo skupa. I danas, u svakom trenutku kad sam  pod nekom tenzijom ili stresom, ja počnem da pjevam, pjevam  i kući kad sam sam.

Dražen Čučković nostalgično govori o ranijim vremenima, kada nije bio problem doći do pjevača...

- Da, ranije, uopšte nije bio problem naći čovjeka koji će zapjevati, koji će se veseliti, radovati, koji će uživavti u muzici. Tada  je bilo više druženje, ljudi su išli pod prozore djevojkama i pjevali, a danas mi nismo u stanju da nađemo dva-tri  glasa. Ako bi se negdje i pojavio neki čovjek i počeo da pjeva sam ili sa družinom, gledali bi na njega čudno, jer danas je bilo koji oblik ispoljavanja osjećanja putem muzike neprimjeran, gotovo sulud...

- Mada, gdje god mi dođemo i zapjevamo, ljudi se skupe, ljudi vole pjesmu, ali problem je u nečem drugom. Postoji neki stid, strah, a ne animozitet. Zato prosto čovjek ne smije glas da pusti?! Ne smije jer se boji. Pretvorili smo se u društvo ruganja.

- Kad poslije probe izađemo, mi zapjevamo. Zapjevamo pred ljudima koji vole takvu pjesmu, ali ako zapjevamo bilo gdje drugo, djelujemo kao recidiv nekih prošlih vremena. Kad se zapjeva dalmatinska, mi smo ”latini”, kad se zapjeva starogradska opet smo nešta drugo. Ja nisam odgajan ni u duhu gusala ni u duhu nekih hojkačkih pjesama, odgajan sam na duhu dalmatinskih i starogradskih pjesama. Danas pjevamo duhovnu muziku, i za mene to je potpun sklad. Nije važno koja je i čija je muzika. Ja muziku osjećam srcem. Ako muzika ponese čovjeka, ako ga približi nekim ljepšim stvarima, Bogu, ljubavi, druženju, prijateljstvu, ako se pomaknemo za jedan korak naprijed, onda smo uspjeli. Muzika to čini, muzika u tome inače uspjeva.

Duhovni otac Okteta Hercegovačke Gračanice Stevan Kovačević, petogodišnjicu ove vokalne grupe pozdravio je kratkom besjedom o radosti, o potrebi da živimo jedan puniji život, i da budemo samouvjereniji i zadovoljniji sobom...

- Jeste, potrebno nam je malo više samouvjerenosti. Odnosno uvjerenosti u to da je Hristos vaskrsao, pobijedio smrt i darovao nam život vječni. Znači, mi imamo potencijal da budemo bogovi. Ako imamo takav potencijal, ako znamo šta je Hristos uradio poslije svog vaskrsenja, onda nema razloga za tugu.

Jerej Kovačević pomenuo je i riječi svetih otaca (“drži svoj um u hadu i ne očajavaj“), ističući da kada se na umu ima ono osnovno, a to je da smo grešni i da smo, hvala Bogu, svjesni svoga grijeha, onda nema razloga za očaj, jer i izlaze i odgovore imamo...

- Ne smijemo zaboraviti da je radost važan segment svog života. Ovdje se to osjeća. Blizu smo gradu, i ljudi ne mogu a da ne izađu na Crkvinu dođu, ne mogu a da ne vide, jer ljudi nisu imuni na ljepotu. Ovo je lijepa crkva, Bog je takvu dao i tako su se složile okolnosti...

- Oktet nije mogao nastati spontanije nego što je nastao - rekao nam je Kovačević - jer smo se svi poznavali ranije. Ja nisam ni na čemu insistirao, nismo govorili ni o načinu pojanja. Neko je rekao: Bog voli da mu se pjeva, da se uznosimo pjesmom. Mi smatramo i osjećamo da nas, na Svetoj Liturgiji, ovo pojanje uzvisuje ka Bogu...

Spasoje Gadža, u horovima i vokalnim grupama, već je decenijama...Danas, problem Okteta Hercegovačka Gračanica iskazuje i numerički...

- Nismo oktet jer nas nekad ima devet, a nekad šest. Broj se mijenja zato što su ljudi zauzeti raznim drugim stvarima, pa nekad ne dođu ni na probu, a ponekad ni na sam izvođenje.

U čemu je magnet (ili magija), šta Oktet okuplja?

- Mi svi volimo duhovnu muziku, volimo starogradske i dalmatinske pjesme. Oni koji dođu a nemaju ljubavi prema toj muzici, brzo otpadaju, tako da je kroz naš sastav prošlo dosta ljudi. Oni koji ostaju zadržavaju se na onim brojevima koje rekoh. To me ne veseli, ali tako je...

Spasoje nije vodio evidenciju o svojim javnim muzičkim nastupima...

- Nemam pojma koliko je bilo javnih nastupa. To teško da iko u Oktetu zna. Prvo sam pjevao u školskim horovima, a u gradskom horu 1966. ili 1967. godine...

Sve je išlo u talasima?

- Da, kao obično u Trebinju. Na početku veliki entuzijazam, euforija, a poslije dvije godine - apatija. Hor tako dvije godine traje, nailzi samo na aplauze, ali brzo se raspane.

Zašto?

- Oduvijek, to su bile greške određenih resora u Opštini. Greška je bila u tome što nas nisu podržavali, mi smo se bavili sami sobom u svakom pogledu. I onaj dio tehničkih priprema otpadao je na nas. Nismo imali potporu, nije nas niko gurao. Sva društva se tako raspadaju. Nema putovanja, druženja, zajedničkih izlazaka, tako da to sve brzo pređe u monotoniju. Dođeć u fazu da ideš na probe, a ispada da radiš uzaludnu stvar. A onda opet sve bikrenulo nabolje. Predsjednik društva uvijek bi bio s nama na probama, sjedao bi u ćoši i slušao, gledajući kako da nam u nečem pomogne.

Nema više ni onih spontanih nastupa, bez reflektora, pozornice i plakata?!

- Nema, ito nas ne raduje. Prije rata, na primjer, imali smo grupu ili klapu koja je pjevala sve do ovog rata, pjevala i u Trebinju i u Dubrovniku, pjevala svugdje gdje su je zvali, pjevala i na pozornicama i pod voltovima. Sve je to bilo van hora. Održvao nas je samo entuzijazam. Nismo imali nikakve organe ni upravu, ali ranije je uvijek bilo ljudi koji su nam, ovako ili onako, davali logističku podršku.

Vokalno Trebinje danas kao da je zamrlo?!

- Da, te spontane, kultivisane muzike nema. Mi smo valjda neki izuzetak. Nadam se, ne mogu drukčije, da je i to jedna mijena, da će naići novi talas...