tPočetna
NI VINO NI VODA
Žute Željezne Tikve
Kakve su šanse da se preživi u Trebinju, i pod uslovom da nemate problema sa zdravljem? Pitanje djeluje paradoksalno, ako se ima utisak da je kontinuirano sve u najboljem redu, i da nam se dešavaju samo dobre stvari.
Ako pažljivo slušate, ako ste dobro informisani, unekoliko sve djeluje i ekskluzivno.
Mi smo zaista sretan grad!
Da ne lažem, odmah ću dokazati.
Jedan loš grad, to teorijama najnovijih katastrofičara, odavno bi otišao u vazduh, Trebinje ne, neće. Nit može, nit hoće da se preda lošoj sudbini.
Vi možda imate dobrih primjera, ali ja imam svoj, pošto stanujem u centru i sve što se događa vidim kao na dlanu...
Idem redom...
Čujem nešto vani prducka (neka slaba mašina razdire se, diže veliku dreku). Izađem na balkon, kad ono neki stari tamić (boja plave na sve strane opukle barke koja nije farbana od Karađorđevića).
Na prikolici, učini mi se tikve. Lijepo velim, neko goni hranu krmadi, ali vraga. Nisu tikve, nego žute metalne boce.
Plinske.
Naravno, ne bojim se za boce, strah me tamića, strah me da se ne saspe na glavnoj ulizi, da mu se točkovi ne razlete preko mosta po Policama, pa da onda, ko za ping-pong lopticama, moramo moramo za onim plinskim bocama po gradu..
Sad ispada da sam opsjednut eksplozivnim sredstvima?! Nisam, ni u ratu nikad nisam silazio u podrum. Sve što je s neba padalo dočekao sam u fotelji, uz kamilizu u ratnu cigaretu marke vek.
Geleri su mi probili samo staklo na špaizu. Kao i u prethodnom životu, zapao me uglavnom neki sitnež.
Ali, to sad nema veze.
S prozora posmatram tzv. transport i bilježim u notes.
Cifre posljednjih godina stalno rastu.
To se odnosi samo na:
1. Cisterne za koje se zna da je u njima nafta, a talangaraju našom glavnom ulicom, i ne samo da je glavna njego je i Kraljeva, dakle - asfalt stopostotno posvećen NJegovom Veličanstvu.
2. Odnosi se i na izdrndane kamione (kao što je onaj tamić) na kojima poskakuju i zveckaju one žute tikve od željeza (brojao sam, ako je prikolica na jedan sprat, bude ih i po dvije-tri stotine, inače nisam uznemiren, pretpostavljam da je šoferu zabranjeno pušenje).
3. Na kamione na čijim prikolicama ništa ne piše a blindirani su sa svih strana (jednog sam snimio dok sam išao po hljeb, vidite ga negdje na ovoj stranici, ako oni iz redakcije nisu slagali da će objaviti a) tekst i b) sliku misterioznog kamiona.
Cifre u mome notesu rastu ne zato što ja, eventualno, imam mašte, nego zato što se sve oko nas pokrenulo. Lani, ovog istog 24. novembra, prošle su samo dvije cisterne nafte, ove godine šest. Dvije su otišle reko Kamenog Mosta, prema Policama, vjerovatno na naše pumpe, a druge prema Crnoj Gori. Ili, možda prema Bileći?! Ne vjerujem da se vrte ukrug da bi plašile mamurne građane po Hercegovini i dokonom svijetu popunjavale notese.
Sve ovo nema veze s onom starom pričom kako smo mi jedini pravi grad u BiH čija je glavna ulica na magistralnom putu.
Ne aludiram, nije to moj stil, što bi ponavljao poznate stvari, a ne bi ni da vas nerviram, kamoli plašim ili alarmiram...
Ja, inače, nisam ustrešen. Ne palim se lako. Cijelim svojim bićem stanujem u svom prezimenu.
Mada, gledam da sve čujem ili vidim. Kad sam uvijek na licu mjesta, glupo bi bilo da mi se nešto prepričava...
Neki dan, na primjer čujem na TV da je inspekcije napravila ršum među distributerima plina. Sve živo pokažnjavala. Kažu, plinske boce neispravne, odnosno neatestirane, uvezene davno iz Hrvatske, predratna proizvodnja, kupljene jeftino, tek da se komšije trse one žute napasti.
Pogledam kroz prozor, i baš tada naiđe jedan kamion-veteran pun onih žutih boca koje mi i dalje liče na genetski modifikovane tikve?!
Skakuću i zvone.
Ko nekad činele.
Naravno, nigdje ne vidim inspekciju, osim na ekranu.
Mislim na onu koja cjepidlači oko plinskih boca iz susjedstva, a očito daleko je od mog milog Trebinja.
I ovu sam vijest unio u notes. Nakon onih silnih brojeva, kubnih metara, tona, itd, nova slova djeluju kao nekakva pjesma u prozi.
Za to vrijeme veteran je odprduckao do semafora, tu se protresao i zakašljao, kao da će se ugasiti, međutim vozač je dodao gas u mjestu, kad se zeleno upalilo, prebacio se na drugu traku, i protresajući ograde na prikolici, nastavio mirno prema Gorici.
To dakle ide tako.
Pišem vam da ne bi padali pod neke uticaje.
Da se ne plašite onih koji tvrde da trebinjskom glavnom ulicom svakog mjseca prođe od 500 do 600 hiljada tona raznih energenata i eksplozivnih sredstava.
Konačno, zašto bi se uznemiravao neko iz Polica ili iz Bregova, kad ja tako lijepo i mirno spavam na Magistralnom putu Njegovog Veličanstva Kralja Petra Prvog Oslobodioca?!
Na kraju, pošto je sve odavno tako regularno i sluti na dobar The End, da kažem zašto sam mamuran.
Ne, dakle, zato što znam da oni (šoferi, špediteri, inspektori i ostali) dobro spavaju. Neka, mirna im noć. Mamuran sam zato što uvijek kad se probudim vidim iste stvari. I to me uspavljuje, mada nikako da mi san pane na oči...
Na poČetku sam pitao kakve su šanse da se preživi u Trebinju, a pod uslovom da nemate problema sa zdravljem? Moj odgovor je da su nam šanse odlične i rastu neslućenom brzinom.
Jedino gdje smo u posljednje vrijeme bez izgleda da pobijedimo to je već poslovičan ili svakodnevan sudar sa policajcem u trenutku kad - mirno, skrušeno i neeksplozivno - prelazite svoju ulicu mimo pješačkog prelaza, poprečno.
Mislim na bilo koje mjesto na našem tijesnom gradskom asfaltu koga kontinuirano, brekćući i odpredajući na našim prozorima, popunjavaju pokretni objekti navedeni pod tačkom 1., 2., i 3. u prethodnom dijelu ovog članka koji bi, umjesto ŽUTE ŽELJEZNE TIKVE, mogao da se zove NIKO NAS NE MOŽE IZNENADITI sa podnaslovom: A I DA MOŽE - NA NAMA SE NI TO NE BI VIDJELO.
Božo Bevanda