Tema broja/Glasa Trebinja <966>  <1.  decembar> 2007.

 

MOŽE LI TREBINJE ZAISTA POSTATI GRAD NA VODI

Trebišnjica je, nema sumnje najvrijednija Trebinjska ”nekretnina”. Mogu li građani Trebinja njenu vrijednost nekako pretvoriti u novac!?

NAŠA najveĆa dragocjenost
 

pogled na uzurpacije unazad: Sve u svemu, ako se na vrijeme ne pobrinemo o onom dijelu rijeke koja nam pripada, moglo bi se desiti da nam je malo pomalo - otmu. Da nam se to može desiti, dokazi su odavno počeli da pristižu.

Pitanje iz gornjeg naslova odavno me muči. Ponekad neko negdje ispali metaforu da je Trebinje bh. Venecija, da je jedini grad u ovom dijelu svijeta koji je izgrađen bukvalno na obalama, a ponegdje - baš i na vodi.

Postoji jedan opis prethodnog stanja, prije nego što je napravljen gradski bedem i hendek. Pominje se, ako se ne varam neki prirodni meandar ili tok koji opasuje, ili na neki način dotiče, možda i ulazi u grad.

Nikada kasnije nisam čitao ništa značajnije, pa i ne znam da li je hendek u cijeloj dužini i dubini djelo ljudskih ruku, ali, bilo kako bilo građevine ispod nivoa nekadašnjih velikih voda koje su otkrili arheolozi, u najmanju ruku zbunjuju.

U tursko doba rijeka Trebišnjica, za posadu Kastela, imala je fortifikacionu funkciju. Kako oni koji su napadali grad nisu imali neku silnu inžinjeriju, sa vodene strane bili su sigurni, i zato su se gradski prozori vremenom počeli otvarati prema vodi.

To traje i do danas, što znači da se nisu otvorili svi, i da rijeku, kao bogomdanu mogućnost, mnogi još nisu shvatili,

Što se pojedinaca tiče, to nije ništa novo, ali kada su u pitanju gradske uprave, ni tada stvari nisu išle jednostavno.

Kameni most počela je da pravi Austrija, ali nije joj se dalo. Kao spomenik tom pokušaju, ostali su samo drveni šipovi u vodi,

Kasnije, pedesetih godina opštinska uprava donosi odluku da se grad probije prema vodi. Radi se, dakle, o bukvalnoj činjenici. Grad je trebalo probiti ili otvoriti prema vodi, iako još nema neke silne stambene izgradnje ni u centru, ni u Policama. Budući trendovi samo su verbalno bili nagoviješteni.

Most je podignut, Police su počele da rastu, ali, interesantno, odmičući se od vode. Nikom (srećom) nije palo na pamet da gradi kuće na samoj obali, da ponovi nekuverziju savremenijeg Kastela od betona na lijevoj obali. Tako, dobili smo zelenu zonu, i to djeluje logično, ali pitanje je koliko je održivo. Pitanje zato što su poodavno opštinske nadležne službe počele da izdaju dozvole za gradnju na samoj obali.

Naravno, da bi se takve dozvole regularno dobile, potrebne su šire saglasnosti, potrebni su kompleksniji graditeljski projekti, ali kako društvo nije ušlo u projekat izgradnje grada na vodi (u tom smislu nemam direktne zamjerke), pojedinci su odlučili da se malo našale sa ostalim građanima, sa njihovim rezonima, pa i zakonima.

Tako, danas imamo građane, koji, uz svoju ličnu kartu, stan ili kuću u Trebinju, imaju i svoj dio rijeke Trebišnjice. Nešto u tom smislu, nemaju ni Putin ni Buš. Interesantno je kako je to nekim Trebinjcima uspjelo?!

Kako se presedani lako pretvaraju u pravila, možemo očekivati da će se trka za ovakvom uzurpacijom rijeke nastaviti.

To me i podstaklo da se vratim svojim starim razmišljanjima o gradu na vodi.

Prethodno, u svakom slučaju trebalo bi utvditi stvarni sadržaj i ciljeve projekta GRAD NA VODI.

Jasno, ciljeva ima više (do sadržaja će doći ljudska mašta jer odličnih preduslova je mnogo), međutim, onaj najdominantniji cilj vezan je za činjenicu da jedan ovakav projekat donosi korist i Trebinju, i Republici Srpskoj i BiH.

Naravno, ako se njegova struktura ambiciozno postavi, i ako se nađu adekvatna, atraktivna i dovoljno izazovna rješenja.

Ja nisam nikakav maštar, ali znam da nam je ukupan menadžment vodom i vodama do sada bio plitak, kao da se sa vodom ništa ne može raditi nego praviti struja i zalijevati njiva?!

Iako sve mogućnosti ni u tom smislu nisu iskorištene, iako i pored toliko vode imamo mnogo zemlje koja se ne zalijeva, utisak je da nam je zajednički nedostajalo i kreativnosti i inovativnosti, a i ljubavi prema svom gradu.

Da smo imali više ljubavi, da nismo bili tako ravnodušni, da baš sve nismo prepuštali vlastima, svari bi danas sigurno stajale mnogo bolje. Ili, bar se ne bi stidili i onog dijela rijeke koji nam je ostao (podsjećam, za mnoge građane Trebišnjica je i danas prirodna deponija, i oni joj rade šta im god padne na pamet).

Danas, treba nam više biti jasno:

1. Trebišnjica je naša, naša kolektivno,

2. Trebišnjicom mi upravljamo (posebno mislim na onaj dio toka u gradu),

3. Trebišnjica je živa rijeka (nije kanal, iako ima pokušaja da se tako tretira, nije dio ničije infrastrukture),

4. Trebišnjica je vizuelni amblem Trebinja i njegova najveća dragocjenost (jednostavno, ništa u Trebinju, ništa pojedinačno, ništa prostorno više ne vrijedi),

5. Trebišnjica može da nam pruži mnogo više, nego što mi trenutno od nje tražimo, a zašto ne tražimo, to je tema za neki drugi tekst.

Dakle, sve u svemu, pobrinimo se za onaj dio rijeke koja nam pripada, pobrinimo se da nam se ne bi  desilo da nam je, malo pomalo - otmu.

Da nam se to može desiti, dokazi su odavno počeli da pristižu.

HENDEK KAO POČETAK PROJEKTA trebinje grad na vOdi

Vjerujem da bi jedan projekat oživljavanja Trebišnjice a i samog grada mogao da se izvede veoma jeftino. Mislim na otvaranje starog hendeka oko starog grada. Naravno, mislim i na izgradnju pratećih objekata (jedne, južne gradske kapije, i dva pokretna mosta (na čekrk).

O tome već se u našem Glasu pisalo, ali oko toga još se niko nije založio. Sumnjam da u Opštini postoje skice ili bilo kakvi tehnički crteži hendeka kakao je nekad izgledao. Znam samo da je neke podatke ostavio pokojni Stevo Čučković (mislim na one o dimenzijama).

Kada bi se hendek otvorio, eto, lađom bi se moglo doći Pod platane.

I dalje, oko grada, do kamenog mosta.

Kada već voda uđe u hendek postoji mogućnost i da se ta voda razvede na druga mjesta, da se slični kanali produže, i pojave, na primjer, u parku, ili u južnom logoru. Kako sve manje limit za izvođenje novih projekata postaje novac, mislim da bi projekat grada na vodi trebalo smisliti malo šire, ne zadržavajući se samo na hendeku, no, nema spora, hendek je dobar početak, i na njemu bi se mogli istestirati i građani i stručnjaci, a nema dilema da bi mogao postati i velika turistička atrakcija...

TREBIŠNJICU U SVEČANO ODIJELO

Moja je osnovna teza u razmišljanju o Trebišnjici da tok koji je ostao prirodan mora da uživa najviše ekološke i zve druge standarde vezane za kumunalni tretman ovakve prirodne dragocjenosti.

Trebišnjici svi mnogo dugujemo. Dugujemo ne samo zato što je iz njeih kilovata izgrađen dobar dio grada, nego i zato što je taj dug, u stvari, dug prema nama samima, ili, ako hoćete, prema onoj ljepšoj ili boljoj strani ljudske naravi, koja se, po prirodi stvari odnosi odgovorno prema svom prirodnom i humanom okruženju.

Ljudi koji ne znaju da su dio prirode, da bez prirode ne mogu, ovo teško da će shvatiti.

Onaj dio toka Trebišnjice koji je ostao podsjeća na jednu veliku žrtvu, na jednu veliku intervenciju na račun prirode, i zato, bar tih par kilometara rijeke mora da bude čisto, uredno i sređeno za svaki primjer, po standardima iz najrazvijenijih zemalja. Ako to nekako ne izguramo znači da nismo svjesni ni svoje žrtve.

To naravno, neće niti je kadra uraditi nijedna elektroprivredna struktura. Oni, logikom svog posla, nisu u stanju tako da misle. Iz tehničkog ugla, Trebišnjica je kanal kojim protiče voda, bitan je njegov kapacitet i prohodnost i ništa više. Da se rijeka, dobrim dijelom, tretira kao kanal mnogo je dokaza odranije, ali i iz posljednjih godina, kada je ona tragikomična grdosija sa dugom zelenom cijevi legla na obalu.

Umjesto svega toga, uz maksimalnu atraktivnost, uz posebno mjesto u svakom turističkom programu grada (zamislite ironije, Grada na Trebišnjici) rijeci treba obezbijediti savremeni tretman i nadprosječnu njegu, a da bi sve to opstalo, treba istražiti, utvrditi i od dalje degradacije zaštiti sve njene vrijednosti.

Kad pomislim šta bi sve moglo da se uradi od brane Gorica do Begova Kola, nikako ne mogu da shvatim koji je uzrok tako duge inertnosti, ne samo prema potrebi da se nešto uradi, nego i prema potrebi da se o tome bar misli i razgovara.

Otud, jedan od mojih prijedloga je da se napravo jedna debata (ili, radionica, kako se danas kaže), da se građani izjasne o vrijednostima Trebišnjice, da vidimo kako je oni doživljavaju, jer i ono malo rijeke što je ostalo njihova je svojina, pa da se onda poslije - kad svi iskažu kako bi u novim uslovima mogli da se približe rijeci i njenim vrijednostima - sve to prepusti kreativcima, namjerno ne spominjem riječ stručnjak (ne pominjem jer sam se stotinama puta osvjedočio da je stručnjak onaj koji sluša, a ne onaj koji kreira; takvo stanje potencirano je posljednjih godina od kada su međunarodne organizacije počele da biraju stručnjake i kao nesporne vrijednosti i veličine počeli da ih uvode u projekte, tako da se dešava da mnogi od njih nemaju niti jednog jedinog objavljenog naučnog rada, a po internetu ispisuju svoje biografje (tzv. CV-ije) duge desetine strana!?

U takvim biografijama ne bih volio da se pominjen naša prelijepa Trebišnjica, doduše u najskraćenijoj verziji.

BILI BISMO JOŠ RAZLIČITIJI...

Kako je Trebinje riješilo svoju sjevernu saobraćajnu traumu, putnu vezu sa Bilećom?! Danas je naravno lako pametovati, ali, pitam se koliko bi vrijedilo da smo zadržali gornju čaršiju i da danas imamo ovakvu razglednicu, naravno u malo složenijoj i urednijoj komunalnoj kompoziciji, ali sa sjevernom kapijom, uključujući bar dio austrijskog odbrambenog bedema u autentičnom stanju..

Evropska kulturna strategija danas bazira se na kulturnoj različitosti. Različitost (posebnost) se i favorizuje i potencira, jer, ako se sruši sve što u jednom trenutku izgleda da je za rušenje, da li ćemo izgubiti sve što se nekad gradilo, i da li će svi gradovi po bijelom svijetu, pa i ovdje u Hercegovini, ličiti jedni na druge?!

Sudbina gornje čaršije, otud, dobra je pouka za one koji imaju ambiciju da srede Kastel, da ako ništa drugo, naprave južnu kapiju i da smire vegetaciju u gradskim bedemima.

grad ili anti-grad

Na ovoj slici vide se te višestruke namjere, a prosto se osjeća i činjenica da za otvaranje prema vodi treba nešto i individualne riješenosti, možda i hrabrosti. Na trospratnici desno su zazidana vrata, a ne jednospratnici lijevo vrata otvorena prema rijeci. I to nije od juče. Različiti ljudi imali su različita gledišta prema rijeci. Tako je bilo šezdesetih godina kada je snimljena ova fotografija, a tako je i danas, s tim što je kod jednospratnice balkon iznad rijeke kultivisan, a ona gromada od kuće desno i dalje je u starom statusu, više služi kao spomenik vremenu koje ruši kule i gradove, nego kao spomenik ljudskoj volji da mijenja, oblikuje usavršava.

Kasnije, lijevo, napravljen je izlaz na rijeku, napravljena je mala riva, ali ni ona do danas nije proradila. Vema rijetko ćete na tom mjestu vidjeti ljude. Za sada, pogodna je samo za grafite.

Inače, kompletna vodena linija Kastela sastavljena je od ovakvih fragmenata. A mnogo neharmoničnih fragmenata ne čini grad, nego nešto što je gradu suprotno. Kako se to nešto zove ne znam, ako već nije ANTI-GRAD.

I. MEDAN