tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

jedna drevna hercegovaČka trauma na liniji mostar – cetinje

izmeĐu vladike i vezira

John Gardner Wilkinson o Crnogorcima i njihovim susjedima u Hercegovini, u povodu poštovanja pravila savrmenog ratovanja, na poznatu temu - odsijecanja glava.

John Gardner Wilkinson

Strahovito mi je interesantno i uzbuđujuće kada se suočim sa tekstovima ili dokumentima koji iskaču iz poznatih klišea.

To, naravno, nema veze sa tim što cijenim tuđa, i svom dušom želim da dam svoj maksimum kako bih shvatila tuđa mišljenja, nego s jednim lukavstvom koje je prosto da prostije ne može biti. Čak i u grubom razmišljanju oni koji vas na bilo koji način “napadaju“, u stvari, neprestano rade za vas (čak i “pokrivaju“ vaše greške). Taj paradoks me čini trajo zainteresovanom za tzv. “drugu stranu“, u bukvalnom ili metaforičnom smislu.

Zbog toga na ovoj stranici donosima našim istoričarima (O. Haxiselimović "Na vratima istoka", Sarajevo, 1989.) vjerovatno dobro poznat tekst egiptologa Johna Gardnera Wilkinsona, koji je 18444. posjetio Dalmaciju, Crnu Goru i Hercegovinu. Tako, šetajući našim krajevima, ostavio je i zapis o Ali-paši Rizvanbegoviću i o ratu s Crnom Gorom, a, mimo svega toga, osravio je temeljna fakta za studiju o našim mentalitetima...

"Bio sam prijatno iznenađen", primjećuje Wilkinson, "kad sam vidioo da Haxi-Rizvanbeg sa velikom lakoćom govori arapski. Bio je na haxiluku u Meki i ostao je izvjesno vrijeme u Kairu, čiji je dijalekt naučio. Poslije nekoliko primjedbi o Egiptu i Istoku, rekao sam mu da sam nedavno bio u Crnoj Gori i da sam se dosta zainteresovao za veze između te zemlje i Turske.

Izgleda da ga je ime Crne Gore neprijatno dirnulo i da mu nije bilo drago. Brzo sam uvidio da predmet razgovora nije nikako dobro došao. A na moja tvrđenja da Vladika, izgleda, želi mir sa Hercegovinom, on mi je odgovorio: "Vladika, i svi ti Grci, uvijek su neiskreni, i niko ne može da vjeruje nijednu riječ njihovih obećanja ili uvjeravanja".

Ovo me nije nimalo iznenadilo", piše dalje Wilkinson, "pošto su mladi Turci često neobuzdani i objesni. Jedino kada ih starost, iskustvo i možda veća izvježbanost u pretvaranju nauči da svoju narav ublaže ili prikriju, oni tada strpljivo slušaju mišljenja drugih i ostavljjaju utisak ljubaznosti, koja se često hvali kad su u pitanju stari Turci.

Jedina ličnost koja je bila prisutna, bio je kadija, koji je razumijevao arapski i povremeno stupao u razgovor.

Najzad  je ušao jedan glasnik  da objavi da je Vezir slobodan i da hoće da me primi. Ja se zato oprostih s begom, poželjevši da "inšalah" budem imao zadovoljstvo da mu ponovo govorim o Crnoj Gori, na što mi je on odgovorio sa jednim "inšalah", koje nije nagovještavalo veliku želju za obnavljanje ovog razgovora.

Vezir Ali-paša Rizvanbegović je domorodac hercegovački. On može imati oko 60 godina, ali usled kostobolje ili neke druge slabosti, izgleda stariji. Wegovo ponašanje je vrlo ljubazno. Pošto sam mu zahvalio na njegovom pismu i razgovarao o raznim temama, od Istambula do mostarskog mosta, pokrenuo sam pitanje o Crngorcima, jer sam živo želio da ispunim moje namjere u vezi sa njihovim varvarskim ratovanjem sa Turcima.

Rekao sam da sam nedavno došao iz Crne Gore, i prema onome što mi je rečeno, imam razloga da vjerujem da on isto toliko koliko i Vladika želi da se uspostavi mir, i da se privede kraju rat koji, produžavajući se godinama, samo nanosi velike štete i jednoj i drugoj strani, bez iole koristi.

On je odgovorio da se "ništa bolje ne može poželjeti, ali svi pokušaji koji su do sada učinjeni bili su uzaludni, i postoji malo nade za pomirenje sa Crnom Gorom".

Dodao je, gotovo riječima svoga sina: "Uostalom, ko može vjerovati jednom Grku? Oni su svi slični. Ja ne mislim na sam grčki narod, već na sve one koji pripadaju toj vjerskoj sekti". Napomenuo sam da nemogućnost jednog trajnog mira treba pripisati prije prirodi njihovog varvarskog ratovanja, nego ma kome drugom razlogu, i da sve dotle dok postoji običaj odsijecanja glava ubijenih ili zarobljenika, trajan mir nije mogućan. Kada je jedan čovjek, primijetio sam, ubijen u borbi, njegovi rođaci i prijatelji tješe se mišlju da je poginuo jer je takva bila ratna sreća, ukratko, da mu je bilo pisano da umre, i oni oplakuju nesreću koja se nikakvom ljudskom snagom ne može spriječiti. Ali odsijecanje glave je uvreda mrtvacu, što su svi njegovi prijatelji obavezni da osvete. Tako se čitav jedan niz krvavih razmirica pamti na svakoj strani, pa je svaka mogućnost pomirenja isključena i mir se ne može nikada uspostaviti na solidnim osnovama.

Ogorčenja uskoro nadvladaju svaki obzir, jer se samo misli na interese vlastite zemlje i nikakav sporazum se dugo ne poštuje.

Uvjeravao me je da su Crnogorci prvi počeli sa tim običajem. Međutim, ovo je, na osnovu dobro poznatih turskih običaja, vrlo sumnjivo, na što sam ja mogao jedino da odgovorim da je malo važno ko je bio vinovnik ovoga, da je glavni problem ko će ga prvi napustiti. Kako su Turci moćniji, njihova je dužnost da dadu primjer, pošto se ne može očekivati od manje države da to učini, jer bi se ovo tumačilo kao znak straha ili pokornosti, a od njihove mudre politike zavisi hoće li se ovo izbjeći.

Priznao je da u tome ima mnogo istine, ali je vjerovao da njegov primjer Vladika neće slijediti. Ubjeđivao sam ga, prema razgovorima koje sam o tom pitanju vodio sa crnogorskim vladikom, da će ovaj to rado dočekati i poći njegovim primjerom. - "A ovom koraku, koji uvek neko mora prvi učiniti, pošto se jednom bude preduzeo, može se nadati da će slijditi mir. jedino što je još tada potrebno jeste garancija jedne prijateljske sile čije bi posredništvo poštovale obje strane, a koju bi mogli da nađu u njihovim austrijskim susjedima".

"Ovo se", rekao je on, "već jednom pokušalo", - imali su jedan razgovor u Dubrovniku - "ali se pokazalo da Vladika nije bio iskren, pa čak ni obziri prema jednom običnom prijatelju nisu vladali". "Ovim slučajem", primjetio sam ja, "mišljenje koje sam ranije iznio samo se još više potvrđuje i još jasnije se ukazuje potreba da se počne od početka. Prvi korak treba da bude prekidanje sa tim varvarskim običajem, jer jedan civilizovani mir može da slijedi samo civilizovanom ratu".

Sem toga što, iz razloga koje sam ranije iznio, po pravilu, Turci treba prvi da napuste taj običaj, podsjetio sam ga i na to da je od najveće koristi za njih da se sa tim prekine i da se uspostavi mir, jer oni imaju više da izgube od Crnogoraca, koji su, s obzirom da su siromašni, uvijek pljačkali svoje bogatije susjede, a u jednom pograničnom ratovanju siromašni  imaju uvijek više da dobiju nego bogati.

"Ono što me naročito ljuti", rekao je on, "nije njihova pljačka već njihova neobuzdana svirepost prema siromašnom svijetu. Oni ih ubijaju i pale njihove kolibe bez ikakvog razloga. Oni čak upadaju u zemlju do samih planina na istoku od Blagaja, a na udaljenosti od tri sata od Mostara, gdje u ovim zabačenim oblastima pljačkaju siromašni svijet, a kad nađu više plijena nego što mogu ponijeti, oni ga bezobzirno uništavaju, što se ne može opravdati njihovim siromaštvom".

Ali, Vezir je zaboravio da Turci upadaju u crnogorsku teritoriju u doba žetve, paleći i uništavajući sve sa istom bezobzirnošću prema siromašnima, a bez toga opravdanja da to čine da bi zadovoljili svoje sopstvene potrebe. Ja ipak nisam smatrao za potrebno da ga podsjećam na ovu činjenicu i samo sam primjetio da prekinuti sa njihovim pljačkanjima svakako predstavlja težak zadatak, koji iziskuje dosta vremena. Problem zasad leži u tome da se rat učini čovječnijim i na taj način uklone uzroci svirepe netrpeljivosti koju imaju jedni prema drugima... Ja sam mu nagovjestio, kao dokaz da su se njihove pljačke u izvjesnom stepenu smanjile, povećanje siromaštva Crnogoraca, koji su, lišeni ovog izvora, primorani da godišnje šalju izvjesan broj siromašnijeg svijeta u Srbiju. Vladika smatra da je ovo iseljavanje poželjnije od pljačkanja njihovih susjeda.

"To je tačno", primjetio je Vezir, "da su mnogi napustili Crnu Goru i da su se čak neki nastanili u Hercegovini, gdje su primljeni kao da nam nikad nisu nanijeli nikakvu štetu. Ima ih nekoliko koji žive u Mostaru, koji su došli bez igdje ičega, a sada su vrlo imućni. Pored toga, kao dokaz koliko smo mi bolje raspoloženi prema njima, nego oni prema nama, mi im dozvoljavamo ne samo da se nasele i da postanu podanici Turske već čak i da dođu u Mostar i prodaju ono što žele, mada nijedan Turčin ne može da ode u Crnu Goru a da tamo ne bude ubijen". Ne može se poreći da je ovo istina, jer sam ja vidio neke u Mostaru kako prodaju svoju robu na ulici a niko ih ne dira, a znao sam da približavanje Turčina na granici Crne Gore može biti jedino po cijnu života."

Ovo je kraj debate. Wilkinsonov zapis više je nego dragocjen, makar svaki njegov detalj, na neki način mogao da se ospori ili stavi pod težak upitnik.

Ako ništa drugo, goni na razmišljanje o onom što smo oduvijek znali ili htjeli da znamo.