tPočetna

 

TREBIŠNJICA IZMEĐU NORME I STVARNOSTI
 

BOLEST ZVANA TREBIŠNJICA

Da li će neko u naše ime sve istjerati na čistac i Trebišnjicu dovesti u maksimalno regularno stanje? Kako stvari stoje, teško je biti optimista. Teško, jer i naša Trebišnjica - zbog koje mnogi Trebinjci u bukvalnom smislu boluju - iako je Zakon o vodama na stolu, još uvijek mnogima služi kao depo za odlaganje otpada?!

Trebinje - Kastel

NaŠa praksa pokazuje da nijedan zakon nije dovoljno dobar da zaštiti opšte dobro. Paradoksalno, ali je tako. Razmišljajući o toj negativnoj praksi (da ne propuštamo nijednu priliku da stvari krenu naopako), još jednom sam podebljao emotivno obojene definicije/zahtjeve iz prošlog broja Glasa Trebinja (tekst NAŠA NAJVEĆA DRAGOCJENOST). Citiram ih redom, kako su mi, kao nekakva pjesmica, ostale u srcu...

1. Trebišnjica je naša, naša kolektivno,

2. Trebišnjicom mi upravljamo (posebno mislim na onaj dio toka u gradu),

3. Trebišnjica je živa rijeka (nije kanal, iako ima pokušaja da se tako tretira, nije dio ničije infrastrukture),

4. Trebišnjica je vizuelni amblem Trebinja i njegova najveća dragocjenost (jednostavno, ništa u Trebinju, ništa pojedinačno, ništa prostorno više ne vrijedi),

5. Trebišnjica može da nam pruži mnogo više, nego što mi trenutno od nje tražimo.

Problematiku voda u RS u pravni okvir situirao je Zakon o vodama, jedan, što se mene tiče, do zla boga komplikovan pravni akt, koji je - imam utisak - dobro naoružao birokratiju i državi anticipirao solidne prihode od kojekakvih procedura, arbitraža, tumačenja itd.

Možda u ovom trenutku to nije moglo drugačije, ali, čitajući taj zakon nikako da dođete do osnovnih ideja zakonodavca (dozvoljavam mogućnost da nisam baš najkompetentniji čitalac takve literature, ali ipak se nosim mišlju da bi zakoni morali biti mnogo jednostavniji i, ako ne svima, a ono bar većini razumljivi).

Ako sam dobro shvatio, u našem konkretnom slučaju, zakon govori samo o Trebišnjici u njenom tzv. oblasnom riječnom slivu koji obuhvata podslivove Mušnice, Sušice, pretežni dio podsliva Dubrovačke rijeke (Ombla), i o pridruženim podzemnim tokovima sa više od stotinu izvorišta, koja se nalaze u rejonima od Duboke Ljute do Metkovića i od Metkovića do Svitavsko-Deranskog blata, kao i u pripadajućem dijelu sliva rijeke Neretve.

Znam da autor iz Glasovog teksta o vodama, gotovo sa poetskom nostalgijom, misli samo na Trebišnjicu, ali nju je nemoguće iščupati iz ovog (regionalnog) pravnog konteksta, makar se oko nekih stvari izjasnili i referendumom.

Otud ona masna slova na novinskom papiru koja su me, priznajem, malo pomjerila, i zato sam ih sa radošću citirao.

Citirao i zato što u zakonu nikako ne mogu da osjetim onu urbanu haljinu naše Trebišnjicu, ne osjećam rijeku kao dio prirodne baštine koji dominanto označava duh mjesta, da ne idem dalje...

Misao koja me natjerala na reagovanje, na praktičnom nivou, izgleda ovako.

Trebišnjica nije stih, nije nikakva rima, ali nije ni paragraf. Valjda je zato zakonodavac, na sasvim mutan način,  podvukao da u RS voda nije komercijalni proizvod kao drugi proizvodi, već naslijeđe koje se mora čuvati, braniti i tretirati kao takvo...

Podvlačim samo riječi u koje je prosto ugrađena građanska akcija: čuvati, braniti, i tretirati..

Zakonodavac, dalje, podvlači da se korišćenje i upravljanje vodama mora vršiti na racionalan i održiv način, kako korišćenje voda ne bi prevazišlo “prirodno obnavljanje resursa“, i dalje, slijedeći sličnu logiku, ističe da - čitajte pažljivo i razmišljajte o posljedicama samo na našem prostoru - “vode moraju biti korišćene na način koji osigurava funkcionalnost prirodnih procesa akvatičnih ekosistema i kopnenih ekosistema, i močvarnih područja, koja direktno zavise od voda“.

(Vode, dakle, moraju biti korištene na taj način, a da li je stvarno tako, djeluje kao sasvim izlišno pitanje, koje nije tema ovog pravnog akta.)

Dalje, donosi se i jedna eko-kvantifikacija, koja teško da se u praksi može primijeniti. Takva sumnja naslanja se na normu po kojoj se mora “osigurati povrat troškova od vodnih usluga, uključujući i troškove za zaštitu životne sredine i resursa... prema načelu zagađivač plaća“.

Kada, u kom periodu, gdje i na koji nažin će to početi da se ostvaruje?

Nove norme, eto, samo pokazuju u kolikom smo raskoraku i sami sa sobom. Pazite ovo... za iskorišćenu količinu vode, mora se obezbijediti adekvatna (podvukao autor) ekonomska naknada od onoga koji koristi taj resurs...

Ko je do sada, a ko će nadalje odlučivati šta je u ovoj priči adekvatno? Da li onaj koji bi morao da sanira štete izazvane neadekvatnom mjerom ili neadekvatnim potezom u domenu zaštite voda?

Naravno, zakonodavac ne bježi od zaključka da su vode opšte dobro i da su pod posebnom zaštitom Republike Srpske, kao sastavnog dijela Bosne i Hercegovine.

Vodno (opšte) dobro u smislu ovog zakona je vodno zemljište, vode i vodni objekti, koji zbog svog naročitog značaja jesu dobra od opšteg interesa i pod posebnom su zaštitom.

Vodnim dobrom, kao dobrom od opšteg interesa, upravlja se na način kako je propisano odredbama ovog zakona i na osnovu njega drugim podzakonskim propisima ili odlukama nadležnih organa.

Kako to izgleda kad se malo više skoncetrišemo na detalje (jasno, misleći na našu Trebišnjicu), nad kojom smo do sada trenirali uglavnom maćehinstvo...

Javno vodno dobro čine svi segmenti tog vodnog dobra, kao što su: zemljišne čestice, vodni ili hidrotehički objekti, rijeke i potoci sa definisanim morfološkim, geološkim i hidrološkim sadržajem, koji su do dana stupanja na snagu ovog zakona bili upisani u zemljišnim knjigama, odnosno katastru nepokretnosti kao javno vodno dobro od opšteg interesa ili su definisani u drugim dokumentima javnog karaktera, odnosno koji su na osnovu zakona postali državno vlasništvo.

Ovlašćenja upravljanja javnom vodnim dobrom u vlasništvu Republike Srpske, vrši organ uprave, upravne organizacije ili nadležni subjekti sa javnim ovlaštenjima, u onom obimu i na način kako im je to ovim ili drugim zakonom ili drugim aktima nadležnog organa preneseno u nadležnost.

Sve se ovo podvlači da bi se  zauzela odgovarajuća pozicija za centralnu normu po kojoj javno vodno dobro:

a) ne može biti predmet prometa,

b) ali može pod posebnim uslovim određenim ovim zakonom ili na zakonu zasnovanom podzakonskom propisu, biti predmet ograničenog prava korištenja zakupom, a u određenim slučajevima i koncesijom.

Sve u svemu, kad su vode u pitanju, dražava je stalno u šesnaestercu, neprekidno je u gol šansi, a ljudi, koji rijeke identifikuju sa svojim  gradovima (mislim i na identifikaciju i u nazivima kao što je slučaj sa Trebinjem i Trebišnjicom), ako su i blizu golu, onda su obavezno u ofsajdu.

Ne znam kako bi drugačije iskazao taj osjećaj da nad nečim imamo tako dubok i emotivno veoma diferenciran posjed, da je sve to naše praiskonsko dobro, naš neporeciv i neotuđiv posjed, a gotovo da nemamo mogućnosti da neposrednije upravljamo ili direktnije ostvarujemo svoj uticaj na tu vodenu materiju?!

Po mom osjećaju za ovdašnje ljude i ovaj prostor, ekonomski gledano, Trebišnjica je faktor ili resurs koji u sebi krije mogućnost da višestruko poveća vrijednost svim nekretninama i svim objektima u svojoj okolini (to se u Trebinju još nije desilo, ali ne znači da uskoro na tome nećemo morati da insistiramo).

Nijedna rijeka nije izolovana, nego interaktivna vrijednost, vrijednost koja je sadržana u svemu što se u njenom slivu na bilo koji način materijalno replicira ili finansijski samopotvrđuje.

Otud, gazdovanje rijekom treba, bar u jednom (važnom) dijelu da bude prepušteno odgovornosti i kreativnosti lokalne zajednice. Ne bih rekao da to pomenuti zakon ne omogućuje, ali nemam utisak da eksplicitno stimuliše.

DoduŠe, primjedbe, makar bile i još bolje (i meritornije) pokrivene činjenicama, trebalo je plasirati ranije, dok je ovaj zakon bio u proceduri. Sada je to pomalo i neuljudno, pa zato ne razvijam temu, nego samo podsjećam da ćemo uskoro imati mehanizme one hladne administrativne zaštite koje, najvjerovatnije, nećemo pretjerano poštovati), međutim ono što će nedostajati jeste odnos prema rijeci kao nečem što nam je prethodilo, kao nečem sa čime je lakše živjeti, i kao nečem što će nas i pojedinačno i generacijski nadživjeti.

T.K.

okvir kroz koga teČe i trebiŠnjica

U novom zakonu o vodama eksplicitno se kaže: lokalna izvorišta voda za piće kaptirana i nekaptirana, koja bi usljed izgradnje novih vodnih objekata za vodosnabdijevanje mogla ostati izvan upotrebe, moraju se zaštititi od uništavanja ili propadanja i redovno održavati u najnužnijem obimu zbog osiguranja njihove pogonske spremnosti za slučajeve ponovnog korištenja u vanrednim okolnostima.

Naravno, kad bi se ovaj zakon primijenio retroaktivno, u Hercegovini bi bilo dosta problema zbog specifičnosti kraškog terena i objekata koji us već izgrađeni.

Kako se to neće desiti, jedno novo, izvedeno (neprirodno) stanje priznaće se ili se već priznaje kao polazna osnova, kao unaprijed dati okvir.

Kroz taj unaprijed dati okvir teče i naša Trebišnjica. Otud možda kod ljudi osjećaj da to više nije ona njihova stara rijeka i da nikakvim mjeramo više niko ne može da im je vrati.

depo koji raste u trebiŠnjici

Društvo, uz sve ostalo, donosi i strategiju upravljanja vodama. Zakon kaže da se tom strategijom definiše okvirna politika integralnog upravljanja vodama. Po zakonu, posebno važni segmenti su (pominjemo smao dva)...

a) specifične mjere protiv zagađenja vode u pogledu određenih ili grupa zagadivača, kada to predstavlja bitan rizik utvrđen od Ministarstava po kriterijima koje ono donosi u skladu sa ovim zakonom,

b) specifične mjere za prevenciju i kontrolu zagađenja podzemne vode sa ciljem postizanje dobrog statusa, kada to predloži Ministarstvo, u skladu sa kriterijima koje donosi u skladu sa ovim zakonom...

Kako će u praksi izgledati te specifične mjere?

Kako će se nadležno ministarstvo postaviti prema mega zagađivačima (u hercegovini, na primjer, prema TE Gacko), da ne pominjmeo one sitne?!

Da li će neko u naše ime sve istjerati na čistac ili dovesti u maksimalno regularno stanje?

U ovom slučaju teško je biti optimista. Teško, jer i naša Trebišnjica - zbog koje mnogi Trebinjci u bukvalnom smislu boluju - iako je ovaj zakon na stolu, još uvijek mnogima služi kao depo za odlaganje otpada?!