tPočetna
 

U POSJETI BOBANIMA
 

ZABORAVLJENA ZEMLJA IZMEĐU DVA SVIJETA

Na Bobane smo krenuli kao na hodočašće, jer, osim činjenice da je povod našeg odlaska bila prva molitva koju je, u crkvi posvećenoj Maloj Gospojini u selu Šćenica, obavio Episkop Zahumsko-hercegovački i  primorski Grigorije, naš je put po ovoj kamenitoj zemlji izgledao gotovo mitski i zbog utiska da obilazimo mjesta u kojima se život tek treba roditi ili, kao feniks ptica, nići iz pepela.

Boraveći na Bobanima, nije trebalo mnogo da shvatimo Vladikine riječi da je ovo zaboravljena zemlja koja se nalazi između dva velika svijeta, Istoka i Zapada, ali koja entuzijazmom i voljom za obnovom života dokazuje da je i iznad tih velikih svjetova, odnosno, i da je Istok na Zapadu, ali i da je Zapad na Istoku, jer je ovdje bilo i pravoslavnih i rimokatoličkih sela.

Na Bobanima se takođe, kao možda rijetko gdje drugo, potvrđuje činjenica da se i nakon rata i totalnog uništenja, život mora nastaviti, kao i teza da je ovo i ratnički, ali i radnički narod, jer su Bobani u proteklom ratu do temelja bili razoreni od strane Hrvatske vojske, ali su se nakon rata krenuli i obnavljati.

Od nekadašnjih tridesetak sela na Bobanima, nakon ratnih razaranja, ostale su uglavnom kuće bez krovova i zgarišta onoga što su nekada bila uzorna domaćinstva, ali se u posljednje vrijeme počinju pojavljivati i novi, crveni krovovi, sve brojniji pčelinjaci.

Iako podsjećanja na minule ratne događaje na Bobanima ima svugdje, a njihovu slikovitost najbolje dokazuju mješovita, srpsko - hrvatska sela, poput sela Grepci, u kome su nakon rata hrvatske kuće ostale netaknute, a srpske popaljene i srušene, Bobanci nerado govore o tim danima.

Ako i insistirate na tome, pokazaće vam dokaze da je Hrvatska vojska ovdje zaista izvršila agresiju na BiH, odnosno, spomen obilježja, ispred kojih se nalaze krstovi sa krunicama, u znak sjećanja na njihove borce koji su ovdje ginuli u toku proteklog rata, a kojih na Bobanima ima na nekoliko mjesta.

Radije govore o povratku i onome što im je neophodno da bi ovdje opstali, jer sada sa Hrvatima žive u miru, pa je zajedničko je mišljenje sviju - struja i popravak puta, koji bi mnogo ubrzali povratak i vratili život ovom kraju.

O mirnodopskom načinu žiovta možda najslikovitije govore bunkeri Hrvatske vojske koji se nalaze svukud po Bobanima, ali su im vrijedni Bobanci, poput onih u selu Slivnica gdje žive Vukanovići i Miletići, odmah po završetku rata promijenili namjenu, pa mnogima sada služe kao ostave i prostor za zatvaranje životinja.

DVA DJEČIJA BICIKLA KAO IZVOR ŽIVOTA

Prošavši nekoliko bivših bunkera, porušene kamene objekte na Humu, čini se najednom, pojavio se onaj život koji budi nadu u budućnost ovog kraja - dva dječija bicikla.

Na biciklima, pored puta iza koga se vidi porušeno selo Slavogostići, bile su petogodišnja Dajana Brkan i njena starija, osmogodišnja sestra Nikolina, koja do škole na Ivanici svakog dana putuje deset kilometara, ali joj to ne predstavlja problem  da bude dobar đak.

Sa Nikolinom smo se, prije nekoliko godina, već upoznali u tada novootvorenoj školi na Ivanici, ali je tada, kako kaže i sama, u cijeloj školi imala samo jednog druga, a sada ih je dosta više.

Wihov otac Zdravko kaže da su se vratili prije pet godina i da su u početku živjeli u desetak kvadrata stambenog prostora koji je ostao neporušen, ispod jedne ploče, ali je, nešto sopstvenim kapitalom, a nešto uz pomoć drugih, ovdje uspio formirati pravi ranč, sa nešto stoke i pčela, od koga sada pristojno žive on, supruga i djeca. 

"Naše selo je bliže Ivanici i magistralnom putu Trebinje - Dubrovnik, ali sve što su sela udaljenija sve se manje ljudi vratilo i sve se manje njih planira vratiti, jer struje nema nigdje, a tamo dalje je i put lošiji, što je neophodno za povratak", kaže Zdravko.

Sreća je, dodaje, što ovo nije bila prva borbena linija, pa okolo nema minskih polja, tako da je i za njegove dvije djevojčice, koje su na području cijelih Bobana jedina djeca, nema bojazni da mogu nastradati u igri.

A da su struja i put glavni preduslovi za povratak, svjesni su i prvi ljudi opštine Ravno, koja je iz svog buxeta za obnovu pomenute crkve dala 8.000 maraka i koja je, tvrde njeni predstavnici, voljna pomoći i projekte neophodne za život u bobanskim selima.

Potpredsjednik Općinskog vijeća u Ravnom Pero Sredanović se slaže da je elektrifikacija i obnova kuća, ne samo Bobana, već i cjelokupne Mjesne zajednice Ivanica, prioritet u njihovom daljem djelovanju.

On dodaje da će nakon deminiranja elektro-trase, ići sa projektom elektrifikacije ka svim nivoima vlasti, a nedavno je za obnovu kuća u ove krajeve došla i značajna donacija građevinskog materijala, na čemu se neće stati.

"Jedan dio sredstava za elektrifikaciju ćemo obezbijediti i mi iz opštine Ravno, jer je naš cilj povratak u ova sela koji bi bio stvaran, odnosno, da se ljudi vraćaju da žive ovdje ili da barem povremeno dolaze oni iz grada kojima bi selo moglo biti dodatni priliv u kućni buxet", kaže Sredanović.

Iako bobanska sela nikada nisu bila velika, odnosno, kako kaže Danilo Mandeganja,  predsjednik Mjesne zajednice Ivanica kojoj pripadaju Bobani, oko 616 porodičnih kuća je bilo na prostoru cjelokupne mjesne zajednice, od čega je svako imalo po desetak do dvanaest kuća, sada u ovim selima živi svega dvadesetak prijeratnih stanovnika.

"Kuće su najvećim dijelom obnovljene na prostoru samog naselja Ivanica, oko 200 kuća, dok je na cjelokupnom ostalom terenu, i pored činjenice da je u pitanju veliki prostor, obnovljeno svega 25 kuća, što je veoma malo u odnosu na zahtjeve, jer na ovom prostoru treba obnoviti još 330 kuća, a neophodna je i obnova elektro mreže koja je nekada ovdje postojala.

Samo za ponovno postavljanje glavnih dalekovoda, bez onih priključnih, potrebno je izgraditi oko 32 kilometra deset kilovoltnog dalekovoda i 22 transformatorske stanice, bez niskonaponske mreže. To se može ostvariti jedino udruženim djelovanjem svih ministarstava i Republike Srpske, i Federacije, i kantona, i opština Ravno i Trebinje", kaže Mandeganja.

ČUVENI BOBANSKI PČELINJACI

Iako zbog svih pomenutih okolnosti mještana na Bobanima nema mnogo, dosta je  više onih koji žive uglavnom u Trebinju i koji ovdje dolaze vikendom, drže na Bobanima pčelinjake, neki rade i zemlju. Među njima su bili i Milo Vidaković, Jovo Miš i Jovo Čičković,  naši vodiči na ovo neobično putovanje, na kome smo obišli i brojne kuće, one obnovljene i one koje, iako bez krovova, izgledaju prelijepo u svojoj kamenoj ljepoti, uzdižući se na hercegovačkom kamenu, ne kao da su ljudskom rukom pravljene, već kao da su same nikle iz toga kamena, pa se ljudskoj ruci nisu dale do kraja ni uništiti.

A Šćenica je upravo takvo selo, sa pet obnovljenih kuća, dvije porodice koje ovdje žive, nekoliko pčelinjaka i nešto stoke, iako je nekada slovila kao nepisani centar Bobana, jer je tu, pored crkve, bila i škola, nekada i žandarmerijska stanica, ali je u ratu sve porušeno.

Milo Vidaković je iz sela Baljevac, ali je u Šćenicu išao u školu, dok je Jovo Čičković upravo iz ovog sela, a obojica se, kažu, sjećaju kada je škola u selu bila puna đaka, kada se ispred nje u dugim ljetnim noćima sijelilo, razgovaralo, pjesma orila.

"Danas ovdje, nažalost, sela ožive samo vikendom, kada iz grada dolaze nekadašnji stanovnici Bobana da rade oko zemlje, oko pčela, kao što i ja radim. Da je samo malo više dobre volje šire društvene zajednice, ovdje bi pčelarstvo cvjetalo, jer je u pitanju nezagađen kraj koji obiluje ljekovitim biljem", priča Milo Vidaković.

Da sa Bobana potiče med izuzetnog kvaliteta znaju i oni koji nikada nisu bili na Bobanima, jer ovdašnji pčelari sa svojim proizvodima sve više osvajaju tržište u BiH i priznanja na sajmovima, pa je sa nedavnog takvog sajma u Trebinju prvu nagradu osvojio med braće Barzut iz sela Bašići, koje, zajedno sa Šćenicom, kako kažu Barzuti, ima oko 500 košnica.

Ovdje čak i košnice, iako od drveta napravljene, izgledaju kao srasle sa kamenom, koji u Hercegovini, kao ni na jednom drugom mjestu, ima jednu posebnu ljepotu i simboliku, a ona u sebi vjerovatno nosi i viševjekovnu patnju i borbu ovdašnjeg naroda, ne samo u ratovima, već i sa kamenom za goli opstanak.

Kamen je ovdje toliko cijenjen da se, u čast obnove života na ovom kamenitom tlu, stotinama godina unazad pa do današnjih dana, svake godine na vrh Spasovog brda, koje se kao neki kameni div uzdiže iznad sela Šćenica, iznese po jedna motka sa zelenom granom na Spasov dan.

Od takvog hercegovačkog kamena je, još za vrijeme Otomanske imperije, u Šćenici izgrađena crkva, rušena i obnavljana dva puta od tada, uvijek nanovo podizana prilozima mještana, pa se i ovoga puta, istim onim kamenom kojim je nekada bila zidana, sada ponovo uzdigla u svojoj nekadašnjoj ljepoti, možda, kako reče baka Radojka Radulović, jedan od rijetkih mještana Šćenice, "još i bjelja i ljepša nego je to nekada bila".

Iako svi radovi na crkvi još nisu završeni, zvono je već izliveno na Oplencu u Srbiji, a rodnom kraju ga je darovao Savo Čičković iz Šćenice, koji sada živi i radi u Tivtu i koji će, dodaje on, zajedno sa svojim Hercegovcima, sa rođakom Novicom Čičkovićem iz Zelenike, ali i Crnogorcima sa kojima dva rođaka žive i rade u ovim crnogorskim primorskim mjestima, a koji su takođe davali priloge za crkvu, radove okončati do Male Gospojine, 21. septembra.

"Kad je živa crkva, živ je i narod", veli Novica Čičković, objašnjavajući ono što smo i sami vidjeli, da su Bobanci narod koji ne posustaje...

V. Duka