tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

pripreme za udar na crnu goru, godina 1861.

U KOLONI SA LATASOM

Nesređeno stanje u Hercegovini, a uz to još i mora od pola miliona duga, obećava da će se neizbježno desiti jedna od ove dvije stvari: ili će Turska biti prisiljena da preda tu pokrajinu, a moguće i Bosnu, ili će njene ionako uzdrmane finansije pretrpjeti još teži udar.

Omer-paša Latas

Do knjige ”Hercegovina ili Omer paša i hrišćani ustanici” autora Georga Arbuthnota, bar što se mene tiče može se naći samo u engleskom izdanju, iako je imam jedna stari ranije digitalizovan prevod. Izdavač knjige je Dodo Press, a integralan tekst na engleskom može se naći na više adresa (http://infomotions.com/etedžts/gutenberg/dirs/1/7/2/8/17288/17288.htm).

Tekst mi je bio zanimljiv zato što donosi jedan kratak opis čuvenog Omer-paše Latasa i neposredan opis turske vojske.

Omer-paša Latas, da vas podsjetim, rodio se 1806. godine, kao Mihajlo Latas, u Janjoj Gori, opština Plaški, a umro je 1871. godine u Istanbulu. Kao oficirsko dijete učio je kadetsku školu u Gospiću i stupio u vojsku kao kadet-narednik.

Ne znam zašto, ali znam da je pobjegao u Bosnu 1827. godine. Prema nekim izvorima, zbog pronevjere novca i u Banja Luci primio je islam.

Iz Banja Luke odlazi u Vidin, pa u Carigrad, gdje jepostao je učitelj crtanja prijestolonasljednika Abdul Medžida. Pukovnik turske vojske postao je 1838. godine, a kada je Abdul Medžid stupio na vlast, i paša.

Istorija ga pamti kao sposobnog komandanta. Bio je eksert za gušenje kojekakvih pobuna po Carstvu. Imirio je Siriju, Albaniju i Kurdistan.

Kod nas poznat je po tome što je slomio je ustanak bosanskog begovata na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem 1850. godine.

Šta je u stvari uradio?

Pozatvarao je oko hiljadu najuglednijih aga i begova, a oko 400 okovao i poslao u Carigrad. Godine 1853. imao je namjeru da pokori Crnu Goru, ali to su spriječile Austrija i Rusija.

U Krimskom ratu 1853. bio je zapovjednik turske vojske na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovođa). Potom je učestvovao, sa engleskim i francuskim saveznicima, u opsadi Savestopolja, u borbama na Kavkazu. Ugušio je ustanke u Mesopotamiji. Godine 1861, kada je bio na pomolu rat sa Crnom Gorom, krenuo je sa vojskom prema granici, ali opet za cetinje su se zauzele velike sile.

tekst koji slijedi odnosi se baš na tu ekspediciju, tačnije da septembar 1861. godine. Donosim samo fragment koji mi se činio najinteresantnijim...

"... Tmuran dan kako se samo može zamisliti. Hladna kišica, nošena snažnim naletima vjetra, nije doprinosila ljepoti okolnog pejzaža, dok je prilično zlokobno naviještala neuspjeh operacije, čiji je prvi značajan korak, može se smatrati, počeo toga dana...

Ima malo šta što bi zainteresovalo putnika u ovom dijelu Hercegovine, osim grupa starih nadgrobnih spomenika koji se vrlo često javljaju u toj pokrajini...

Omer-paša je tu noć proveo u kući jednog bogatog muslimana, dok sam ja konačio kod najuglednijeg stanovnika hrišćanina, Grka (pripadnika pravoslavne crkve), trgovca po zanimanju. Ovi ljudi, od kojih se po jedan nalazi u većini glavnih gradova i većih sela, mogu se smatrati turskim Parsima.

Wihovi dućani su dosta dobro opskrbljeni evropskom robom, a vlasnici su im daleko ispred svojih sugrađana po čistoći i civilizovanosti.

Pa ipak, neki od načina na koje vole da izražavaju poštovanje, čak i strancu prolazniku, daleko su od prihvatljivih. Među najmanje zazornim je slanje djece da vam zgrabe ruku i obalave vam je poljupcima; jedini način da to izbjegnete jeste da ruke držite u džepovima. To je odvratan običaj drugdje, ali ovdje  je neophodan...

Ti prvi marševi, prije nego što smo se pridružili glavnini vojske, bili su za nas koji smo jahali prilično ugodni. U svakom šumarku na koji smo naišli - a njih nije bilo mnogo - oglašavan je odmor i u nevjerovatno kratkom vremenu donijeli bi kafu i lule generalu, njegovom sekretaru i meni, a ostalo osoblje bi se okupilo nekoliko koraka od nas.

Za vrijeme ovih predaha viđali smo djecu i radoznale odrasle ljude kako vire u nas iza drveća, čvrsto riješeni da vide serdar Ekrema (Latasa).

Primjetio sam da on nikad ne propušta priliku da porazgovara sa seljacima, koji bi drhteći poslušali njegov poziv da dođu i prime bakšiš. Wegov ljubazan ton i blago ophođenje bi ih uskoro sasvim smirili.

Kad ovako govorim o Omer-pašinim moralnim osobinama ne želim da me se pogrešno shvati: ne želim doprinijeti zaključku da on posjeduje veoma prefinjen duh, a još manje da je obdaren onim osobinama koje čine jednog filantropa. Ali ono što on zaista posjeduje jeste dobra narav i velika pronicljivost, koja ga upućuje na politiku tolerantnosti i sklonost da pomaže slabima protiv jakih...

Sada smo se približavali Bileći, gdje se znatan broj vojnika sakupio pred Derviš-pašom, generalom divizije. Predio kroz koji smo prolazili i dalje je bio isti - krševit i neravan, s ponekim niskim šumarkom.

Posljednji marš je bio dvostruko duži od prethodnih i već je bilo kasno uveče kad smo stigli u logor. Izuzev nekoliko odreda neredovne vojske postavljenih na izvjesnim rastojanjima, zemlja je izgledala zaista napušteno, i na osnovu priča koje sam naknadno čuo, ne mogu a da ne pomislim da su uzrok i posljedica vrlo usko povezani, ili, drugim riječima, da je prisustvo neredovne vojske objašnjavalo odsustvo stanovništva.

Polufeudalni duh, koji je s uništenjem janjičara drugdje u velikoj mjeri ugušen, još uvijek živi u ovom dijelu carstva, a meni se čini da Porta treba više da se plaši stvarne opasnosti koja dolazi od nezavisnog duha među muslimanskim stanovništvom nego onog koja potiče od velike mržnje hrišćana.

Oko četiri sata pred Bilećom dočekao nas je Derviš-paša. Tu smo opet zatekli još bašibozuka, konjanika i pješaka, kao i jedan lovački bataljon carigradske vojske. Po dolasku u logor rečeno mi je da dijelim šator s jednim pukovnikom-ljekarom, po imenu Rali-begom, koji me je zaista gostoljubivo primio.

On je mladi Grk, koji služi već osam godina, budući da je počeo kao major-ljekar...

Rali-beg je daleko najbolji primjer turskog vojnog ljekara kojeg sam ikad sreo. Po pravilu, oni nisu baš privlačan svijet. Gotovo bez izuzetka carigradlije, ti ljudi brbljaju na groznom francuskom prilično tečno i oponašaju evropske manire na jedan zaista odvratan način.

Dodajte tome prirodni nemar prema čistoći i nametljivu familijarnost i ništa više neće nedostajati da se upotpuni slika...

Zdravstveno stanje vojske bilo je u tom vremenu vrlo dobro u poređenju sa stanjem nekih dva mjeseca kasnije te godine. U prvom periodu koji pominjem bilo je zapravo samo sedamdeset ljudi u bolnici, a snage u Bileći brojale su 8.047 redovnih vojnika i 2.900 bašibozuka.

Od 12 bataljona redovne pješadije koja je sačinjavala tu vojsku, pet je bilo naoružano puškama i zato su nazvani lovcima...

Nesređeno stanje u Hercegovini, a uz to još i mora od pola miliona duga, obećava da će se neizbježno desiti jedna od ove dvije stvari: ili će Turska biti prisiljena da preda tu pokrajinu, a moguće i Bosnu, ili će njene ionako uzdrmane finansije pretrpjeti još teži udar.

Od dva zla ovo drugo je manje po mišljenju osmanlijskih vlasti i upravo ovo stanovište je navelo da otpočne s neprijateljstvima 1861. godine. Nekoliko stvari se steklo da odgodi početak vojnih operacija sve do kraj te godine.

Glavni razlozi bili su gotovo neviđena suša koja je vladala te godine i popustljivost koju je Omer-paša pokazivao prema željama evropske komisije, koja je tada zasjedala u Mostaru, a čiji članovi su činili sve što je u njihovoj moći da se dođe do zadovoljavajućeg razrješenja i izbjegne oružani sukob. U međuvremenu, vojska je sakupljena, a zalihe, opskrba i skladišta su opremljeni u Gacku, Bileći i Trebinju.

Pobunjeno područje širilo se od Bosne pa duž granice sve do Sutorine u čijoj je blizini Luka Vukalović imao svoj štab...

Bilo je nemoguće ne vratiti se u mislima na prizore krvoprolića i borbe čije su poprište bila Korita i uporediti ih s njihovim sadašnjim izgledom. Grupe turskih vojnika zabavljale su se igrajući narodni ples s takvom radošću kao da nisu prepješačile nijedan jard...

A taj ples, neka vrsta kruga koji poskakuje, igrao se uz pratnju jednolične muzike slične gajdama.

Malo dalje je vojni orkestar upropaštavao one dvije-tri evropske melodije koje je znao. Jedna od njih, prema kojoj su pokazivali dobrodušnu antipatiju a svirali su je često - bila je "La donna e mobile" ili "La donna amabile", kako je Omer volio da je zove...

Svi su podjednako prljavi i neuredni, a njihovo užasno muziciranje daleko je od toga da ima smirujuće dejstvo.

Pažljivi slušalac može čuti jedan glas kako četiri puta na dan poziva na molitvu; to je običaj koji se nikad ne izostavlja. Ja, naravno, ne mogu suditi o unutrašnjem odzivu na koji ovaj poziv nailazi, ali, po onome što se vidi, čini mi se da je mali...

Navike reda i poslušnosti, koje se u evropskim vojskama održavaju najstrožom disciplinom, ovdje čine dio nacionalnog karaktera pa su nepotrebni neki detalji vojne organizacije...

Budući da su neobično izdržljivi, hrabri i poslušni, njima je potrebno samo dobro vođstvo da postanu jedna od najvrsnijih armija na svijetu. Ali to je ono što im upadljivo nedostaje i za šta ima malo nade da će se trajno poboljšati.

Ni u jednom dijelu javne uprave nisu pogubni uticaji onog duha neiskrenosti i lakomosti, koji je u Carigradu gotovo opšta pojava, vidljiviji nego u vojsci.

Novac uziman na osnovu lažnih izvještaja o broju vojnika i na kraju prisvajan od strane ljudi na najvišim položajima u zemlji primjer je utaje i nepoštenja što se provlači kroz sve činove; posljedica toga je da najveći dio vojske nije dobio platu već 26 mjeseci... ... oni su (vojnici) oslobođeni patriotskih osjećanja, jer takva riječ ne postoji u njihovom jeziku, i netaknuti ljubavlju prema slavi, jer su nedovoljno obrazovani da je shvate. jedino što ih nadahnjuje jeste njihovo obožavanje sultana i osebujna priroda njihove vjere..."

Eto, to je opis turske vojske posmatrane očima jednog zapadnjaka.

Nedvosmislena antipatija vjerovatno je u direktnom odnosu sa duhom tog vremena.

Drugog komentara nemam...