tPočetna
 

Čudo na naŠim ulicama - zebra u obliku budilnika

umjesto zebri – rampe

U gradu u kome možete platiti kaznu za parkiranje, a odmah zatim konstatovati da vam je neko ukrao to-vaše-pogrešno-parkirano-auto, disciplinovanje pješaka djeluje ne samo kao krajnji cinizam, nego kao udar na zdrav razum.

Sve ovo što imam da kažem u formi je pitanja, i samo se donekle tiče akcije policije koja je - ako sam dobro shvatio tu jetku komediju -  imala namjeru da disciplinuje pješake na ulicama, jer su im, valjda, sjeli na vrh glave.

Ne znam  koliko su ljudi po Trebinju iskažnjavali i iztraumatizovali? Reagujem zbog par svojih prijatelja, a i zbog vlastite nelagodnosti koju osjećam kad trebam preći ulicu u svom gradu, iako, nekim slučajem, još nisam došao pod udar novog zakona o saobraćaju.

Tvrdim (dok pijem kafu sa tim svojim prijateljima, a, kad mi je želudac miran, i “vlahov“) da policija u našem slučaju nema PRAVO da primjeni onaj dio tog zakona koji se tiče pješaka. Ovu tvrdnju,  koja je nezgodna i za rubriku “pisma čitalaca“, dokazujem jednom notornom činjenicom, koju jedva da u bilo kojoj nijansi treba dokazivati,

Naime, nikada mi niko u Trebinju nije ispričao, nikad nisam ni čuo ni načuo da je policajac kaznio vozača koji nije poštovao pješački prelaz?!

Ni ja nikad svojim očima nisam vidio taj prizor, iako sam detektivski senzibilan po tom pitanju. Ako se to katkad i desi, to je, na žalost, mnogo rjeđe nego kad policija kažnjava pješaka zato što nije na “zebri“.

Vidio sam bezbroj puta u ovih petnaestak godina da glavnom ulicom, kao tane (ili, kako se u Trebinju kaže, kao nebesko vrijeme) projuri nekakva limena furija, ali ne sjećam se da sam vidio rotaciono svjetlo kako odmiče za njom?! Čak, u više prilika, vidio sam policajce koji nezainteresovano ispraćaju takve senzacije u strogom, najekskluzivnijem i najgušćem centru grada.

Logika zakona bi valjda trebala biti takva da se rigoroznije i dosljednije primjenjuju mjere koje slabije štite od jačih, a ne obrnuto, jače od slabijih.

Dakle, “zebra“ kao poprište događaja, trebala bi da bude mjesto gdje se, po pravilu, kažnjavaju pregrijani vozači, a ne sudbini prepušteni pješaci.

Ovo drugo zato što godinama  vozači pješake uklanjaju i iz te, tako kratke i tako jadno zaštićene zone (mislim da bi, kakvo je stanje, umjesto zebri trebali postaviti rampe, pa da priča počne dobijati jači logičku strukturu).

Ali, tako je kako je.

Pišem da predložim jedan prost mehanizam?

Mislim da bi neki analitičar u policiji, ako takvog ima na našim lokalnim razinama, morao da sabere prijave i da vidi na koliko kazni, kojim se “odgaja“ pješak, dolazi onih drugih kojim se kažnjava onaj koji ga bjesomučno katapultira sa asfalta obojenog bijelim prugama?

Ne znam šta mogu reći te analize, ali znam da je pješak i na pješačkom prelazu zaštićen tek formalno, da vozači mnogo ne bendaju “zebre“, tako da, kada policija pješake tjera na pješački prelaz, ta mjera ne tiče se njihove bezbijednosti, nego izvjesne discipline, kojom se u ovom slučaju ne dokazuje ama baš ništa. O odgojnom efektu da ne govorimo, nema ga, dobija se nešto suprotno, neka mješavina potištenosti i bijesa (bar u slučaju mene i mojih prijatelja).

Sve je, osvjedočili smo se, uveliko isforsirano i djeluje kao alibi za neke druge stvari.

U gradu u kome možete platiti kaznu za parkiranje, a odmah zatim konstatovati da vam je neko ukrao to-vaše-pogrešno-parkirano-auto, disciplinovanje pješaka djeluje ne samo kao krajnji cinizam, nego kao udar na zdrav razum, da ne idemo dalje.

U posljednjem primjeru, i vozač, koji se načas pretvorio u pješaka, postao je žrtva? Dok je bio za volanom, ni lokalna mafija nije mu mogla ništa, nije imala šta da mu ukrade?!

Pješaci su, dakle, potpuno izvan bezbijednosnog konteksta. Oni znaju da ih niko niti hoće, a - kako stvari stoje - niti može zaštititi i zato se štite sami.

I kad prelaze ulicu, tamo gdje nema bijelih pruga, oni to rade po svojoj logici i po nekom svom iskustvu, što znači - na svoj račun i na svoj rizik.

Zato, kad ih neko tjera na prelaz, a ne daje nikakve garancije, samo im diže šećer. Diže, zato što stopostotno, bez greške, osjećaju taj bezbjednosni paradoks. Paradoks koji se, eto, javlja čim čovjek pokuša preći ulicu.

O drugim prilikama da ne govorimo. Ima ih mnogo.

O čemu, prisjetite se, mislimo dok se primičemo “zebri“? Uvjeren sam da većina građana misli ovako: ne idem preko “zebre“ zato što sam tolika budala da misli kako sam na “zebri“ bolje zaštićena, ne o tome govora nema, idem preko zebre zato: (1) da ne bi naletio na policajca koji će me kazniti, ili (2) zato što, ako mi se nešto loše desi, moja porodica preko suda može da me naplati.

Nikakva bezbijednost, koja se na “zebri“ podrazumijeva, odavno nije u igri.

Zebra, eto, u našim uslovima ne simboliše sigurnost, nego neku sasvim praktičnu kalkulaciju, koja nije loša, ako već ne znate kako da na brzi i jednostavniji način pređete ulicu.

Otud, da bi krenuli sa disciplinovanjem pješaka, policajci moraju (iako im se, pretpostavljam, glagol morati mnogo ne sviđa) prvo dobro da se oznoje oko disciplinovanja vozača, pa tek kad to urade, da se onda preberu i mirno procijene kakav to nered  u život vozača unose pješaci, pa da - ako su ljudi u cipelama pretejerali praveći kerefeke na ulicama - počnu i na njih primjenjivati odredbe novog zakona o saobraćaju?!

Rekoh na početku da se sve ovo samo naizgled tiče policije, iako je policija, poznato je, do bola konkretna “mašinerija“. U ovoj prilici, ono najgore samo se prividno na njih odnosi, tako da i oni, u neku ruku, ispadaju nevini pješaci, čije perje “vozači“ rasturaju po “zebrama“.

Možda nas neko, preko policije, samo navodi da malo jasnije osmotrimo okolnosti u kojim živimo. Možda nas, uz to, motiviše da nešto, kao tzv. građani, i uradimo?

A možda nas, nije isključeno, samo budi iz sna koji predugo traje i već sasvim ozbiljno, sam po sebi, može da ugrozi naše najvitalnije funkcije?

D. MANDIĆ