tPočetna
 

ANINE I SAŠINE REZBARIJE

OD HOBIJA DO DOBRE ZARADE

Saša Živak i njegova djevojka Ana Vilotijević se bave izradom drvenih, upotrebnih i ukrasnih predmeta, a za sebe kažu da nisu umjetnici, njihova djela ne pripadaju umjetninama, već su to komercijalizovani predmeti koji im pružaju dobar džeparac.

Wihove rukotvrine su uglavnom satovi, zidni i stoni, stalci za ključeve, držači za olovke, mala i velika ogledala, ali i slike u pastelu ili rezbariji, urađeni u drvetu ili uokvireni rezbarenim drvetom.

"Sve je počelo prije nekih četiri, pet godina kada sam počeo da izrađujem neke sitnice od drveta, poput stalka za ključeve, ramova za slike i slično, kao poklončiće rođacima i prijateljima. Onda sam napravio nekoliko komada da imam u zalihi kao poklone, a onda su mi nekako slučajno "ispali" i kupci za njih", priča Saša o tome kako je sve počelo.

Kada je krenula prodaja, nastavio je izrađivati nove predmete, kojima je sada pomalo dodavao i suvenire, pa je posao, koji Saša naziva hobijem ili zanimacijom, polako krenuo.

"Nikada nisam planirao ovako nečim da se bavim u životu, jer sam završio elektro-tehničku školu. Dvije godine sam bio i na fakultetu, što sam trenutno zanemario, ali ne znam jesam li ga konačno i napustio, jer još nisam načisto šta dalje da radim. Možda razvijem i ovaj posao, ko zna", koleba se on još uvijek.

Od ovoga se posla, kako kaže, ne može živjeti, barem on ga još uvijek nije toliko razvio, iako dodaje da bi možda i moglo, ako bi   se svemu malo ozbiljnije posveti, da otvori više prodajnih mjesta, da hoda po sajmovima i izlaže po ostalim gradovima Hercegovine.

Za sada svoja djela prodaje samo na očevom štandu, na trebinjskom buvljaku i u crkvenoj knjižari, a nemali broj ljudi se zaustavio i kupio ponešto na njegovom štandu koji je imao na nedavnom Sajmu turizma, organizovanom od strane "Ženskog centra" iz Trebinja.

I mada još nije organizovao neku izložbu ili prikazao svoje radove bilo gdje drugo osim na mjestima koje smo nabrojali, nešto uspije prodati i u Crnoj Gori, nešto ode i za Dubrovnik.

"Ako bi se odlučio da se ovim bavim ozbiljnije, onda bih i cijeloj stvari prišao malo ozbiljnije. Sada sve izrađujem kući, u garaži, gdje imam svoju malu, ali bukvalno priručnu radionicu, koju sam osposobio, kupio alat i radim.

Nemam nikakvog specijalnog alata, već je sve to nešto osnovno. To je, doduše, stolarski alat, ali to nisu nikakve specijalizovane mašine", objašnjava dalje.
 

Većinu ovih upotrebnih i ukrasnih predmeta Saša izrađuje od jelovog drveta, a ima nešto i hrastovine, bukovine, drveta trešnje, oraha i jasena.

Nekada se, kako kaže, desi i to da neko traži, ili čak donese neko posebno drvo, ili motiv i traži određeni predmet upravo od toga drveta.

Traže se uglavnom motivi sa slikama prepoznatljivih trebinjskih mjesta, kakvih Saša ima i najviše u ponudi, odnosno, motivi kola sa Trebišnjice, mostova, Crkvine, Muzeja Hercegovine, Hrama Preobraženja Gospodnjeg.

I Sašina djevojka Ana, koja, u stvari, crta te motive, kaže da se najbolje prodaju ukrasni predmeti sa slikama prepoznatljivih objekata ili predjela Trebinja, pa se bazirala na njihovo crtanje i rad na drvetu, bilo da je u pitanju rezbarija, pastel ili nešto treće, zavisno od ukusa kupaca.

"U posljednje vrijeme radimo dosta po narudžbi, ogledala, satove, veće ili manje stalke. Radim i držače za cvijeće ili telefone, a nerijetko se desi da Ana i ja, šetajući u prirodi, nalazimo sasušena stabla ili korijene stabala neobičnih oblika, koje onda ja očistim i lakiram, ponekad malo i doradim, pa od njega pravim nekada ikebanu, nekada lampu, stalak, zavisno kakav je oblik i gabarit stabla koje smo pronašli", kaže dalje Saša.

Ana dodaje da su mušterije uglavnom zadovoljne onim što oni urade, mada nekada traže i svjetlije ili tamnije nijanse predmeta koji bi željeli kupiti, da im se, valjda, uklopi u namještaj.

"Nekada se i kupci potrefe sa dosta boljim ukusom i idejom nego je to naša bila, pa nam sugerišu šta da uradimo i na kraju izađe  daleko bolji predmet prema njihovoj zamisli, nego smo ga mi bili napravili", objašnjava Ana.

Ona, međutim, nikada nije razmišljala o tome da upiše Akademiju likovnih umjetnosti, ili neku drugu školu umjetnosti, jer je to, jednostavno, nikada, pa ni sada, nije privlačilo.
 

Njene su ambicije, s obzirom da već jedno vrijeme sa završenom srednjom školom nema zaposlenja, upiše studij psihologije, ali je to za sada samo zamisao.

Na ovo što Saša i ona rade gleda isključivo kao na nešto čime obezbijede sebi džeparac, ali ni ona ne isključuje mogućnost daljeg, ozbiljnijeg bavljenja ovim poslom...

V.D.