pisma PRINCEZE ŽANE MERKUS iz
hercegovinE (8)
ustaniČki poŠtar
Ima ljudi koji već svojom pojavom bude prijatna osećanja i već na prvi pogled postaju nam dragi.
Mnogo takvih ljudi sam upoznala u ustanku, ali mome srcu najbliži je bio Luka Petković, o kome moram nešto da kažem.
Luku sam upoznala prvih dana po mom prvom dolasku u Hercegovinu. Uz Vukalovića, on je bio jedan od najistaknutijih vođa.
Posle je to bio uz Mića.
To je onaj Verni Luka, kako ga svi zovu, koji je 1864. spasao glavu Vukaloviću, stražario pored njega, u Lukinoj kuli na Ublima, da ga ne ubiju Turci ili knjaževi ljudi - tri godine!
On mu je izdejstvovao pasoš kod ruskog konzula u Dubrovniku da može emigrirati u Rusiju i odobrenje austrijskih vlasti da može preko njene teritorije otputovati.
On je s Lukom otišao u izgnanstvo ostavljajući nezaštićenu svoju porodicu i ostao uz njega neko vreme.
U njegovim neobično krupnim plavim očima nije bilo neverstva i uzmicanja pred žrtvama za prijatelja. Kazivao mi je Mićo da je Luka plakao kao malo dete kada se s njim rastajao, a bio je čovek džeferdara i handžžara, mada ta oružja nisu odgovarala njegovom mekom karakteru.
Da je kojim slučajem bio glumac, mogao bi igrati kralja Lira. Tu razliku između karaktera i načina života prikrivao je glumljenom grubošću da bi mogao biti vođa s autoritetom, jer vođa u ratu, da bi ga slušali, mora biti kurjak u čovečijoj koži.
Ali čim ga niko ne bi gledao, činio je najnežnije stvari. Igrao se s jaganjcima na livadi i s kučićima u štenarama, nosio ptiće u nedrima, slao svojoj ženi na brigu decu koja bi ostala bez roditelja. Kad god bismo se nas dvoje sreli, vadio bi iz džepova po šaku lešnika, koji ovde rađaju u izobilju. Obično bi rekao: "Dobri su, zdravi, uzmi! Dosta si se najela oporih trnjina."
Mada čovek bez školskog obrazovanja, samouk seljak iz sela Gorice kod Trebinja, on je samosvesna ličnost, narodni borac, čovek žrtvovanja, ne za dan ili godinu, već za ceo život. U prvi ustanički okršaj ušao je kao mladić 1852. zajedno sa Lukom Vukalovićem i otada se nije rastajao od svoga oružja. Wegovo geslo je bilo: "Umrijeti ali ne živjeti sramno."
Kao buntovnog mladića Turci su ga svojim zulumom nagnali da jednog dana otvori vrata Vukalovićeve puškarske radnje u Novom i kaže svome drugu: "Luka, oćemo li?" Na to je drugi Luka odgovorio: "Oćemo, pobratime!" i pruži mu pušku: "Stara je, ali dobra, nikad te iznevjerit neće."
Bio je brzonog, poput divojarca, hodao je kao da ima krilca na petama. Kad je trebalo brzo pregaziti desetine brda s kraja na kraj Hercegovine, to je mogao samo on, pa je tu svoju moć plaćao svaki put kad je trebalo preneti važne poruke od Zubaca do Pive i od Nevesinja do Drobnjaka. Nikad se nije kretao putevima, već prečicama, kojima niko ne prohodi, kuda idu samo on i vukovi.
Taj uskočki i ustanički poštar rešavao je sudbonosne situacije. Na tim kurirskim zadacima hranio se onim što nađe u putu.
Znao je svaku divlju krušku, oskorušu, divlju trešnju, proplanak sa šumskim jagodama i malinama, znao je male izdane s planinskom vodom, znao je lekovite i jestive trave, korenje, plodove. Nikad sa sobom nije nosio hranu da ga ne bi opterećivala i smetala u hodu. Jeo je inače malo, kao dete. Telo je privikao na oskudicu i ono se prilagodilo njegovom duhu. Svoje znatno imanje u Gorici prepustio je ženi, koja je, imajući takvog muža, održavala imanje i othranjivala četvoro dece.
Ponekad bi mu došla da donese presvlaku i hrane, obično omanju mešinu sira i sušenog bravljeg mesa, što bi on odmah razdelio svojim vojnicima. Sve što bi tu ženu, suvu kao grana, izmorenu radom i obavezama, upitao, bilo je: "Kako su nam đeca?"
Ona bi odgovorila, i potom bi okrenuli glavu jedno od drugoga kao da se ne poznaju. Takav je bio njihov odnos "pred svijetom". Inače, mislim da je taj čovek žudeo za tom ženom. Svake nedelje noću, kada mu vojska nije bila predaleko od kuće, iskradao se od čete da obiđe porodicu. S jutrom bi se vraćao, pre nego bi se vojska razbudila. Znali su da je te noći Luka nekuda "vukodlačio", po tome što je njegova ložnica osvitala hladna.
O njemu je jedan njegov borac zabeležio ovo: "Tu moram primijetiti da sam se u boju na Vučjem dolu morao diviti odvažnosti i hladnokrvnosti njegovoj. On je za cijelo vrijeme boja takoreći letio od jednog krila centrumu u najvećoj kiši kuršuma ohrabrujući vojsku: "Oj, junaci! Oj, sokolovi! Udrite, ne žalite!" To njegovo uzvikivanje je ohrabrilo vojsku. Tursko mu tane skine grb kapetana s kape. Docnije, osim njegovom junaštvu, moro sam se diviti njegovoj neumornosti. Izgleda kao da taj čovjek nikad sna i odmora ne treba, i zato su ga prozvali "Neprestano Kretanje."
NajviŠe me je kod njega radovala pravičnost, čvrstina i istrajnost kojom je zastupao i štitio pravdu. Pravdu nije delio na našu i tursku, niti na sirotinjsku i glavarsku, što drugi često čine, već na jednu, božansku.
U deljenju pravde nisu ga mogli smaći s pravog merila nikakvi drugi razlozi. Ima o njemu u tom smislu jedna anegdota. Nadneo se Luka nad neku vodu i ugledao svoj lik, pa kad mu se učini da taj lik drhtulji i da se svaki čas gubi, on mu reče: "Šta je, skote, ne smiješ da mi pogledaš u oči, plašiš se da ću ti skresati istinu u lice!"
Pismo Miću Ljubibratiću
Dragi Mićo,
Dok Ti sužnjiš u Lincu, lamentirajući nad sudbinom naše Hercegovine, ja se, evo, spremam da je napustim i krenem u Srbiju. Ovde se više ništa ne može učiniti. Velike sile prelomile su sudbinu zemlje kojoj si ceo život posvetio. Čeka se povoljan trenutak da se njihovi tajni dogovori obelodane. Odavno je svima nama bilo jasno kako će se razrešiti tzv. istočno pitanje. Hercegovinom i Bosnom biće namireni računi i odnosi među gospodarima Evrope. Meni, za moju malu misiju, ostaje još da pođem u Srbiju, u rat protiv Turske. Kako vidiš,Srbi su mi glavom zavrteli a srce zarobili, Srbi, deca i pod sedom kosom. Zbogom, dragi moj neumorni suborče. Pozdrav Mari.
Tvoja večita prijateljica Žana
Priredio
Desimir Milošević
Izvor - Hercegovačka rapsodija, Radovan Ždrale, Novi Sad 2003