Piše - Dragan M. Sorajić
IMA LI ZLO ISKLJUČIVO LJUDSKO LICE
Dobri dani ne padaju sa
neba, nego ih mi stvaramo, oni su u našem srcu.
(F. M. Dostojevski)
Tema dobra i zla stara je gotovo koliko i čovječanstvo, ali ne uvijek kao standardna aktuelnost, nego larvirana, prijeteća navala pitanja šta se to zbiva u čovječijim postupcima i mislima, šta je to što je nesvakidašnje, neprirodno, suludo i instresogeno odvajanje od ustrojene harmonije (bar u našim iluzijama) da dobar čovjek i u uslovima "specifičnih okolnosti" ostaje dobar čovjek, u suprotnom ako bi postao zao ne bi više bio dobar. Udvojenost dobra i zla nikada nije bila sporna, bar za većinu poznavalaca nauka koje okupljaju našu svijest, da li je čovjek dobar ili zao, zato ostaje dilema i dalje, koja će se u različitim disciplinama tumačiti različito.
Dijete čovjeka (ogoljenog dvonožnog sisara, homo sapiensa, jedinog preživjelog hominida, koji je, na našu žalost i nesreću, bio najagresivniji, najbrutalniji, najbezobrazniji i najuspješniji) razbjesni se i abnormalno se ponaša (što zahtjeva nasilno obuzdavanje), ako mu se uskrati željena ponuda, što neposredno podsjeća na "naše rođake u zološkom vrtu" ako im pružite poslasticu pa je uklonite.
Tako se B. Šlink u svom "Povratku kući" igra paradoksima...
Ako svako zlo ima svoje dobro, onda bi ljudi mogli vjerovati da za njih ima nade.
Međutim, kao što sami moramo da odlučimo šta je istina, a šta laž i zašto je laž nekad istinita i obratno, tako na "isti način moramo da odgovorimo šta je dobro, a šta zlo".
Sve što ima životinjskog utkano je u čovjeku, ali nije u životinjama dosta ljudskog. Vrlo se brzo prelazilo preko pitanja da li je zlo jedino od emotivnih odnosa koja dijele čovjeka od njegovih predaka i da li je lako naći razliku.
Međutim, tokom vremena ispostavilo se da ta hipnoza nije sasvim tačna, naime ispostavilo se da životinje imaju veoma složenu strukturu osjećajnih relacija i svoj specifičan svijet komunikacije i govora, tako da je ispalo da naši genotipski najbliži srodnici nisu zli... nego smo to mi ljudi.
Iskusni naučnici, u dugom vremenskom periodu posmatravši šimpanze, došli su do zaključka da ovi čovjekoliki majmuni dobro razlikuju dobro i zlo ignorisanjem i odbacivanjem čak i kažnjavanjem halapljivih i nepoštenih u vrijeme sakupljanja hrane za zimu. Istovremeno, uočeno je da čovjekoliki "nestaško" skoro nikad ili nikad ne napada "brastvenika" samo zato što je svjestan da je jači od njega.
Bakarno obojeni starosjedioci Amerike do dolaska "civilizacije" živjeli su u skoro idealnom skladu sa okolinom.
Za njih su bića i predmeti bili isto "živi i puno ljubavi" i tako su se i odnosili prema njima (prvi zarobljeni bjelci su bili mučeni tako da je to više ličilo na grublji peting, nego nanošenje bola i kažnjavanja). Kasnije su sofistikovali svoj način kažnjavanja i ubijanja tako da su bili omrznuti u "kulturnom svijetu... filmovima, stripovima"...
Razvojem tehnologije, usavršavanjem i prematerijalizovanjem savremenog čovjeka Evropljani su poklonili istoriji legendarna zla preko inkvizacije, Marije Antonete, Adolfa Hitlera... do 11. septembra i terorista samoubica, od kojih nastaje intezivna panzemaljska aksioznost, koja prelazi piramidu straha daleko iznad straha od infekcija nepoznatim virusima koji ubijaju milione ljudi.
Svijet još nije načisto (sasvim) odakle potiče i kako nastaje zlo, agresija destrukcija. Biopsihološka istraživanja dala su (malo ali nimalo) validno objašnjenja o značenju pojedinih dijelova mozga u tom smislu. Brojna teorijska razmatranja odvela bi nas u beskoničnu raspravu i uvijek sa novim detaljima.
PoĆemo li od jednostavne činjenice da u onome što je začeto i što se rodi, dakle genotipu, postoji raspored dispozicije za koje ne znamo kako reaguje sve dok spoljašnji faktori ne oblikuju strukturu koju nazivamo fenotip a koji predstavlja izraz interakcije jednog i drugog tipa. Fenotip je dakle "spodoba" koju vidimo golim okom i možemo posmatrati način ponašanja kao jedan od najdominantnijih činilaca kvalifikacije i kvantifikacije njenog eksternog izraza.
Istini za volju kasnije razvijeni i visokodiferentni dijelovi kore velikog mozga imaju funkciju "kažnjavanja" neposlušnih impulsa iz starijih "animalnih struktura na bazi i ispod malog mozga, ali nam nije znano u potpunosti kojim mehanizmom i putevima se to izvodi i koje "povlastice" imaju one osnove animalnih poriva te se uspjevaju probiti u očiglednost.
Stara izreka poručuje: ne bori se sa zlom, nego učinit sve ga učiniš dobrim. To je težak zadatak, težak zadatak pred civilizacijom, pogotovo u današnjem paklu kada "ponizni" urlaju ne uzdaj se u ljudsku dobrotu...
Toliko je dobro dragocjeno u svijetu koji "kada stvar uzme u svoje ruke", u suludoj raspuštenosti, jurca ka istrebljenju zla tako nemoćni šapću uspavanke... šuti da zlo ne čuje.
Od svakodnevne paranoičnosti i ogovaranja (koja, i uz jutarnju kafu, usput rečeno povremeno završe pogubnom satanizacijom) do sadašnjosti u kojoj se gleda na karti mjesto već započetog smaka svijeta, indolentni antiempatičar će reći "sve što je ljudsko nije mi strano ". Dakle zlo, bez obzira na višeznačnost izreke, ljudski rod nosi u svojoj tamnoj prošlosti i malo svijetlijoj sadašnjosti ili budućnosti.
Psihopatologija nam neće puno pomoći, ako isključimo zavist i egoizam kao psihološke nakaze, da razumijemo porijeklo, disperziju i učinke zlobe. U okupljanju onih koji će stvarati zdravo društvo srećnih ljudi treba gledati nadu da mogu da kanališu ljudsko bivstvovanje bar u snošljive okvire, u okvire prihvatljive tolerancije.
Ne smijemo nikad izgubiti iz vida da se to dešava među nama u okruženju koje sami formiramo svojim ponašanjem i na čiju bolest moramo svi da utičemo.