PRVI DOKUMENTARNI FILM
O STRADANJU HERCEGOVAČKIH SRBA
MUKE KAO SIMBOL ISTINE
Na inicijativu Udruženja logoraša regije Hercegovine, sa sjedištem u Trebinju, a u produkciji kuće "Bridge Production", odnosno koprodukciji Radio televizije Republike Srpske i uz pomoć Eparhije Zahumsko-hercegovačke i primorske, Denis Cvitičanin, režiser filma "Mučenici" uradio je dokumetarno-igranu priču o Srbima iz Hercegovine koji su stradali u logorima od Hrvatske do Federacije BiH.
"Ideja
da se snimi film, dakle, nije moja, nego je potekla od Udruženja logoraša regije
Trebinje, a kompletan projekat je startovao tako što su ti ljudi, ti mučenici
koji su prošli sve golgote ovih kazamata, došli do mene, a ja odmah prihvatio da
uradim ovu trilogiju koja se bavi stradanjima Srba u Dretelju kod Čapljine,
Čelebićima kod Konjica i Lori u Splitu", kaže Cvitičanin.
Ovaj mladi režiser koji za sebe voli da kaže da samo živi u Kanadi, a inače je Srbin iz Krajine koga je vihor rata fizički odvojio od rodnog tla, napravio je istorijski poduhvat, uradivši, barem što se ovih prostora tiče, nešto što je u svijetu već standard u dokumetarističkom žanru, odnosno, u dokumetarni dio priče implementira igrane elemente, kako bi ljudima što plastičnije bila prikazana ova golgota.
Sa druge strane, istorijskim se može smatrati i činjenica da se neko od Srba konačno sjetio da na ovaj način dokumentuje naša stradanja, u čemu veliku krivicu snose i sami Srbi, koji su, kako kaže i Cvitičanin, tek nakon petnaest godina pokrenuli nešto što je trebalo mnogo ranije da se radi, ali, ni sada nije kasno.
TRIDESET POTRESNIH SVJEDOČANSTAVA
"Najveću grešku bismo napravili tek sada kada bismo posustali nakon ovog filma. To bi bila katastrofalna greška, jer je sada momenat da se kontinuirano, uz pomoć države, svi mi uključimo u projekat kojim bismo skinuli anatemu sa sebe da smo mi krivci za sve i da prikažemo jednu drugu našu stranu, onu stradalničku", kaže Cvitičanin.
On objašnjava da su "Mučenici", koji traju više od dva sata, dugometražni dokumetarno-igrani film u kome oko 30 svjedoka govore o najgorim patnjama proživljenim u ova tri mučilišta.
"Najviše svjedoka imamo iz splitske "Lore", gdje dvanaest ljudi govori, doduše nekada i vrlo škrto, o onome što su preživjeli.
Zanimljivo je istaći da je jedan od svjedoka u ovom segmentu i Tonči Majić iz "Dalmatinskog komiteta za ljudska prava", zahvaljujući kome je pred hrvatskim sudovima i pokrenut slučaj "Lora".
Takođe se u filmu pojavljuje i jedan od ključnih svjedoka pomenutog procesa "Lora", bivši komandir Vojne policije u Šibeniku Mario Barišić, koji je do sada preživio tri atentata, a porodica mu preživljavala maltretiranja, nakon što je svjedočio o onome što je u ovom zloglasnom logoru vidio", kaže režiser Cvitičanin.
O mukama u logoru Čelebići svjedoči pet bivših zatočenika, dok je najteža situacija, kako kažu svi članovi iz ekipe koja je radila na filmu, bila sa logorom Dretelj.
"O mučenjima u ovim kazamatima imamo svega tri svjedoka, a kada je jedan od njih pristao da sa nama ode do bivšeg logora u Dretelju, kako bi neke kadrove snimili na licu mjesta, za dlaku smo izbjegli smrt.
Naime, oko nekadašnjeg logora je izgrađeno stotinjak kuća, a na samom ulazu, ispred kapije, napravljena je kafana, iz koje je odmah izašlo nekoliko muškaraca kada su nas primijetili. Wih sedam ili osam, djelovali su gotovo izbezumljeno kada su primijetili nas sa kamerom, tako da su istog momenta bjesomučno jurnuli prema nama sa takvom silinom da smo u jednom trenutku imali utisak da smo gotovi.
Ali, bili smo u automobilu, iz koga, srećom, nismo bili ni izašli, tako da smo uspjeli nekako da pobjegnemo i vratimo se u Trebinje. Ti ljudi, očigledno, i dalje pokušavaju da spriječe istinu, ali, kao što je jedan svjedok u filmu rekao - Ima još dovoljno živih svjedoka da istina, i pored prepreka, izađe na vidjelo", objašnjava Cvitičanin.
SVE POLAKO IZLAZI NA PUT PRAVDE
Nikada do sada mu, dodaje, nije bilo tako teško raditi na nekom filmu, iako ih je u svojoj karijeri vrlo uspješno odradio desetak, iz prostog razloga što su svjedočenja bila toliko potresna da, kako kaže, nisu mogli da snime više od jednog svjedoka dnevno, sve i da su htjeli, jer su priče zaista odslikavale jednu veliku muku, najprije muku pojedinaca, a onda i jednu kolektivnu muku cijelog naroda.
On sam najbolje zna kako je teško bilo raditi sa ljudima koji na neki način ponovo preživljavaju te stvari, pogotovo, objašnjava i sam, ženama koje su prošle silovanje, kao što je doktorica iz Dretelja koja je od 121 dana zatočeništva 103 dana bila silovana, ili gospođa Milojka Antić, žena koja je svjedočila i pred Haškim tribunalom protiv zločinaca i monstruma iz Čelebića, a riječ je o logoru čiji su nekadašnji mučitelji jedini procesuirani pred međunarodnim sudom, kada su srpske žrtve u pitanju.
Cvitičanin sam kaže da sve drugo tek treba da se dokaže, podsjećajući da se već pomalo neke stvari izvode na put pravde, dokazuju se zločini Konjičanima koji su donedavno zauzimali visoke funkcije, radili u SIPI, Državnoj graničnoj službi itd., a na svima nama je da istrajemo na putu dokazivanja istine.
Shvatajući ozbiljno ovu poruku da se istina mora dokazati i ugledati svjetlo dana, ako ne ni zbog čega drugog, onda, kako je to na početku snimanja filma rekao jedan od bivših "Lorinih" zatočenika Veso Deretić, zbog njihovih mrtvih drugova koji su u kazamatima pomenutih logora izdahnuli od zlostavljanja i danonoćnog batinanja, neki od bivših zatvorenika su statirali u igranim dijelovima filma.
"Cilj nam je da, pored promocija u Republici Srpskoj i Srbiji, kao i prikazivanja filma na dvije nacionalne televizije i satelitskim televizijskim programima, učestvujemo i na festivalima dokumentarnog filma u svijetu. Ima indicija da, preko Vladike Grigorija, odnosno ruskog ambasadora u BiH, film bude prikazan u Rusiji, zatim je za film zainteresovana i norveška televizija, čuja je ekipa bila na promociji filma, ali, za sve to moramo iznaći dodatna sredstva za prevođenje filma.
Smatram da to moramo uraditi, jer, poenta moga rada i ovih ljudi koji u filmu svjedoče, jeste upravo u tome da naša stradanja vidi svijet, da pokažemo pravu istinu o nama.
Nadam se još da će ovi filmovi biti neizbrisivo svjedočanstvo koje će pomoći da se istorija našeg naroda više ne ponavlja", dodaje režiser.
Film će, nakon trebinjske premijere, ovih dana biti premijerno prikazan u Banjaluci, a potom i u Beogradu.
Osim ovog filma, biće napravljena i serija od tri epizode od po sat i petnaest minuta, koja će se u februaru prikazivati na kanalu koproducentske kuće Radio televizije Republike Srpske, čiji je direktor Dragan Davidović, na promociji, vrlo potresen, izjavio da je ovo "više od antičke drame".
Cvitičanin dodaje da je, pored ovog materijala, uradio još jedan kratkometražni film "Jauk", priču o Konjičaninu, našem sadašnjem sugrađaninu, mučeniku i stradalniku Strahinji Živaku i njegova dva sina koji su ubijeni u Bradini kod Konjica, a i on sam zatvaran i mučen, o čemu je do sada napisao jedanaest knjiga.
Izuzetno upečatljiva je i muzika koja prati i filmski i serijski projekat, a koju je uradio Vladimir Lazić, kompozitor iz naših krajeva, koji sada takođe živi i radi u Kanadi... V.D.
KNJIGA MRTVIH HERCEGOVACA
Nakon višegodišnjeg rada, Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom, Udurženje logoraša RS i Regionalno udruženje logoraša istočne Hercegovine, objavili su "Knjigu mrtvih Srba", u kojoj su sakupljena imena i osnovni podaci o 1.918 stradalih hercegovačkih Srba od 1991. do 1995. godine.
U ovoj knjizi postradalih nalaze se imena i osnovni podaci srpskih žrtava sa područja Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja i Qubinja, kao i Mostara, Čapljine, Stoca, Konjica, Jablanice i Neuma, te područja zapadne Hercegovine, odnosno prijeratnih opština Lištice, Gruda, Čitluka, Qubuškog i Posušja.
Prema riječima Strahinje Živaka, nakon Sarajeva i Podrinja, i Hercegovina je dobila svoju "kolektivnu smrtovnicu", s tim da mnogi grobovi nikada nisu obilježeni ni opojani, mnogi pokojnici nisu ni dostojanstveno sahranjeni, a neki su nestali u ambisima hercegovačkog krša.
U Udruženju logoraša regije Trebinje ističu da će ova knjiga mrtvih hercegovačkih Srba, stradalih u proteklom ratu, biti upućena na više stotina domaćih i međunarodnih adresa...
SKUPŠTINA SAVEZA LOGORAŠA
"Glavni prioritet u radu Saveza logoraša Republike Srpske trebaju biti tužbe i rad na prikupljanju dokumentacije koja bi naše mučitelje stavila pred lice pravde, a istina Srba ugledala svjetlo dana", rekao je u Trebinju, na sastanku predsjedništva Saveza logoraša Republike Srpske održanom uoči promocije filma "Mučenici" predsjednik ovog saveza Branislav Dukić.
Akcenat rada ovog predsjedništva bio je upravo na izlaganju predstavnika Advokatske komore RS Mire Vučinić, koja je dala obrazloženje za 536 tužbi koje ovih dana trebaju da se predaju u Osnovni, odnosno Okružni sud u Sarajevu.
Dukić je objasnio da se radi o 536 logora, koliko ih je bilo u Federaciji BiH, u kojima su mučeni i maltretirani Srbi, od čega ih je u Sarajevu bilo najviše.
Promociji ovog dokumentarca i sjednici Saveza logoraša Republike Srpske prethodilo je polaganje cvijeća u Spomen-sobi, u krugu bivše trebinjske vojne kasarne, gdje se čuvaju uspomene na 216 palih boraca Trebinjske brigade Vojske Republike Srpske...