SVETOSAVSKA AKADEMIJA
ČUVARI VJERE, TRADICIJE I KULTURE
Ovogodišnja
Svetosavska akademija, kao možda nijedna do sada, bila je prepuna srpske
duhovnosti, pokazujući da je, kako je to, u prigodnoj besjedi, rekao i otac
Lazar, jeromonah manastira Žitomislić, "prava vjera osnov života, a samo u
zajednici sa Hristom možemo da prevaziđemo sve teškoće", naglasivši da je Sveti
Sava otvorio svoj narod prema drugima, kako bi davali i primali sve što je
vrijedno, a odbacili ono što ne valja.
Taj spoj modernog i tradicionalnog, arhaičnog i savremenog, besjedničkog i muzičkog, napravljen je u izvanrednom scensko muzičkom recitativu, koga su izvodili beogradski glumac Predrag Stanić, uz muzičku pratnju Drgomira Milenkovića i pojanje Bojane Nikolić iz Beograda, zajedno sa Gradskim horom "Tribunija" i Muškim kamernim horom "Hercegovačka Gračanica" iz Trebinja, te duom harmonika Stefan Škorić i Dragan Spajić, duom gitara Miloš Kovačević i Anastasija Bakmaz i mladim recitatorima Markom Miloševićem i Milicom Papić.
BESJEDE NEMANJIĆA U ZEMLjI SVETOG SAVE
O scensko muzičkom prikazu koji, u okviru Putujućeg pozorišta "Glumac", izvode beogradski umjetnici, glumac Predrag Stanić i izvođač srpske tradicionalne muzike Dragomir Milenković, a nerijetko ih prati i žensko pojanje, poput Bojane Nikolić koja je pjevala na Svetosavskoj akademiji, Predrag Stanić kaže:
"Ovaj muzičko - secenski kolaž koji ste videli i čuli, jeste, ne samo spoj arhaičnog i savremenog, nego nas on, u neku ruku, učvršćuje u našoj veri, opominjući nas na istoriju.
Ovo je, naime, istorijskom građom dokumentovana oporuka i opomena da se ne zaboravi da Balkan pripada srpskom narodu od davnina, a ne od juče. Ovo su poruke koje nam Nemanjići iz prošlosti poručuju, kao vladari i duhovnici srpskog naroda".
Izvodeći fragmente iz svojih "Beseda Nemanjića", izabravši, kako je dodao, velikog župana Simeona i osnivača dinastije Nemanjića, zatim prvog srpskog kralja Stevana Prvovenčanog i na kraju Proglas iz Dušanovog zakonika, on je, po prvi put, ovu predstavu koja se rodila u rodnoj zemlji Svetog Save, fragmentarno izveo, kako je rekao, u Savinoj zemlji Travuniji.
Gdje god je igrana širom Srbije, ova predstava je, kažu njeni akteri, izazivala ovacije publike, čak i blagoslove Vladika, a nastala je u ruskoj crkvi Aleksandra Nevskog u Beogradu, na Dorćolu, koja je kasnije data na upravljanje Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
"Iza crkve je jedan fini dom sa salom, u kojoj je napravljena premijera, nakon koje je čak je i otac Vajo, starešina ovog hrama, bio toliko iznenađen da je kazao - Predraže, pozorište sa ovoliko snage i ovoliko istine me do suza dirnulo, na šta sam mu ja jedva uspeo odgovoriti da je to tako, jer su nam to Nemanjići u nasleđe ostavili.
I evo, večeras smo u Trebinju, u Herceg zemlji, odakle su, kažu, Nemanjići porijeklom i na neki način je moja želja bila da se pojavim u našoj napaćenoj Hercegovini, jer znam da je ovde sve počelo", rekao nam je Predrag Stanić, kome je, dodaje, dolazak u Trebinje bio tim draži, jer je sama njegova Toplica, odakle je rodom, naseljavana Hercegovcima, Crnogorcima, Rašanima.
Putujuće pozorište "Glumac", koje je Stanić pokrenuo, a koje je počelo sa radom prijeratne 1991. godine, prvu predstavu je igralo već ratne 1992/93., da bi deset godina postojanja obilježilo predstavom "Odlazak Knjaza Miloša", koju je napisao Živorad Žika Lazić, jedan od najboljih srpskih spisatelja.
"Ovu dramu je pisao isključivo za pozorište, jer se inače, za Putujuće pozorište "Glumac" namjenski pišu drame, znači, naruči se kod pisca tekst. Dakle, sve su potpuno autorska dela, to jest, praizvedbe, kako se to obično kaže u pozorišnom žargonu.
Što se tiče Knjaza Miloša, ja sam želeo da se na taj način obeleži ova decenija našeg postojanja i to se desilo na dan proslave Prvog srpskog ustanka, kada je predstava zatvorila "Takovske svečanosti" u Gornjem Milanovcu, a prošle godine je otvorila "Prislonički festival", odnosno, "Zlatna frula" - Sabor u Prislonici, na kome smo Bora Dugić i ja pokušali dočarati to vreme Knjaza Miloša", nastavlja priču Stanić.
On dodaje da će Putujuće pozorište "Glumac" uskoro obraditi još jednu priču o srpskim kraljevima, pod nazivom "Četiri kralja i as", a riječ je, kako nam otkriva, o Nikoli Pašiću i srpskim kraljevima, kralju Milanu, kralju Aleksandru, kralju Petru i još jednom Aleksandru.
"Autor je ponovo Živorad Žika Lazić iz prostog razloga što je on već izdao jedan roman koga sam ja "krstio" i dao mu upravo ovo ime - Četiri kralja i as. Ja sam ga, u stvari, "krstio" zbog predstave, a onda je on rekao da već piše roman o tome i da će nositi takav naziv", dodaje ovaj beogradski glumac.
On je, kako kaže, sa Milenkovićem drugar još iz osnovne škole, a, prema tvrdnjama oba umjetnika, zahvaljujući "prstu sudbine", spojeni su u ovom projektu.
MUZIKA KAO SPOJ NOVOG I TRADICIONALNOG
"Nas je spojila najprije ljubav prema srpskoj duhovnosti, a onda i prema starim vremenima, staroj srpskoj kulturi, gdje se Predrag pozabavio književnošću, a ja muzikom, jer sam, kao kompozitor i vođa sastava "Hazari" još 1991. u Nišu pokrenuo takozvanu "novu balkansku muziku", baziranu na elementima tradicionalne muzike, modernog muzičkog izraza, kao i na klasičnim evropskim izvorima", rekao je nakon Akademije Milenković.
Nakon što je pokrenuo "novu balkansku muziku", ona je kasnije postala muzikom koju mnogi izvode i preferiraju, poput Biljane Krstić i Sanje Ilića, a to su upravo najprezentativniji muzičari pod njegovim uticajem.
Ono što ga je u ovoj arhaičnoj muzici zainteresovalo, osim, naravno, muzike same, jeste i potreba, kako dodaje, ne za samodokazivanjem, već za jednim kolektivnim, srpskim dokazivanjem.
"Ovo me je izuzetno zainteresovalo jer se radi o meni, mojim precima, o mom duhovnom nasljeđu. Uradio sam ovo i zato da pokušam ispraviti nepravdu koju nam je možda naneo i celi svet, jar nas Srbe vrlo često, onako zajedljivo i nepošteno, smatraju arhaičnim narodom prošlosti, narodom koji se stalno u nju vraća.
Ja sam, radeći ovu muziku, upravo hteo da dokažem to da smo mi narod budućnosti i zato sam u ovu muziku ugrađivao elemente budućeg vremena i savremene elemente muzike koji se danas koriste u svetu. Svestan toga da nigde u svetu ovakva muzika ne bi prošla postiđeno, ja sam se svojski zauzeo da ona i uspe", objašnjava, ne bez izvjesne doze ponosa, Milenković.
Da je njegova muzika zaista dobar primjer spoja svih vremena, svjedoče i oni momenti u kojima, baveći se muzičkom nadogradnjom na srpsku tradiciju, on spaja momente u duhu tridesetih, pa muzika koja iz ovog spoja proistekne, u stvari je svojevrsni srpski muzički vremeplov.
Nemali je broj pjesama koje izvode "Hazari" imaju elemente džeza, jer se i sam Milenković dugo godina bavio džez muzikom, pa je, pokrećući cio ovaj projekat, upravo izvršio i reformu džeza u Srbiji, krenuvši da izgrađuje i srpski balkanski džez, što su, objašnjava, radili i još neki muzičari u Bugarskoj, Grčkoj, pa i u Turskoj, tako da se danas može reći da, kako tvrdi Milenković, u svijetu postoji balkan džez i balkanska muzika.
U konstelaciji svega, desilo se, dakle, to da je ova svebalkanska ideja pobijedila, jer danas je u svijetu balkanska muzika rame uz rame sa svim popularnim pravcima.
Ova originalna balkanska muzika zasigurno ne bi bila to što jeste, da se ne izvodi na originalnim instrumentima, a, pored starih ritmova, muških i ženskih glasova koji stvaraju jednu zaista originalnu atmosferu, ipak su neprevaziđeni zvukovi gajdi, kavala, klarineta, gitare, saza, udaraljki, koje su ručno rađene i za koje je potrebno veliko umijeće da se naprave, a na nekim od njih je Milenković svirao i na Svetosavskoj akademiji u Trebinju.
Iako u početku nije bilo majstora koji izrađuju ove instrumente, danas ih je u Srbiji mnogo, ali se uvijek prave novi, sa novim istraživačkim tonovima.
"Vrlo lako bi se moglo desiti da u nekom od narednih ostvarenja "Hazara" čujemo gulse, ili neki drugi instrument hercegovačkog kraja, u kome nisam mnogo boravio i koji tek sada otkrivam, a, s obzirom da mi se Svetog Save dedovina sviđa mnogo, s obzirom da je prepuna neistraženih delova kada je muzika u pitanju, moguće da skoro krenem u isatraživanje", osmjehuje se Milenković, koji, kako priznaje, pred sobom ima i još jedan važan zadataka, a to je da uradi novu srpsku duhovnu muziku, odnosno, duhovnu muziku budućnosti, onako kako će ona izgledati u 21. i 22. vijeku.
Da bi se, kao i kod etno muzike, riješio osjećaja tereta, shavatajući da mora učiniti nešto kako bi dokazao da Srbi imaju autentičnu kulturu, on je, radeći na muzici koja je postala prepoznatljiva kao srpska, sa srpskim arhetipovima i materijalima iz srpske izuzetne kulturne baštine, počeo ozbiljan rad na spiritualnoj muzici.
"I to će biti moja nova misija, u kojoj ću novu duhovnu muziku ukomponovati sa onim elementima koji će otvarati budućnost, znači, zvucima muzike ću pokušati naći jedan izuzetan jezik, jer ona saopštava neverovatne činjenice života i ljudske kulture", dodaje ovaj muzičar.
Žao mu je, kako je dodao na kraju, što je Bojana Nikolić, čije se pojanje idealno uklopilo u njegovu muziku, nakon Svetosavske akademije morala odmah nazad u Beograd, ne mogavši da razgovara sa nama, ali nam je kratko objasnio da ova mlada djevojka koju smo imali priliku i ranije slušati u Trebinju sa "Balkanikom", završava etnomuzikologiju, a povremeni je saradnik i u ovoj trupi, što ne znači da jednog dana neće biti i stalni član.
Ono što je najbitnije je da će ova djevojka, kao uostalom i ova dva umjetnika, nastaviti borbu za očuvanje naše tradicije i naše kulture.
Na sam praznik Svetog Save, u trebinjskom Sabornom hramu je održana Sveta arhijerejska liturgija, a potom je, uz lomljenje slavskog kolača i bogat kulturno-umjetnički program u Domu kulture, održana Svetosavska svečanost, kao zajednička proslava svih osnovnih i srednjih škola, koju je ove godine organizovala Srednja tehnička škola... V. Duka