HERCEGOVAČKI AMIŠI
REAGOVANjA - (Forum Glasa Trebinja - dijaspora i matica)
Moj prilog Forumu o dijaspori je jedan demanti i jedan prijedlog. Mislim da Hercegovina ne treba da razvija nikakve strategije prema dijaspori (to je demanti). Ne mislim da tu treba nešto da se obnavlja, nanovo dogovara, negira, nešto da se poriče, da se nekom izvlači tepih ispod noga, nego, prosto znam da nijedna strategija na našim prostorima nikad nije upalila.
Mi najbolje stojimo kad smo bez strategija (i raznih petoljetki), kad smo u netaknutom, prirodnom stanju, kad su nam reformatori i spasioci daleko, i kad rade za drugoga.
Znam da je ova moja teza negativistička, da neće naići na neko naročito odobravanje, ali, molim da ostane zabilježena (ako cijenjenom Glasu ne uzimam puno prostora).
Pišem je u stanju tzv. odloženom stresa, onog istog dana kad su u Prištini proglasili nezavisnost Kosova.
Moj prijedlog indirektno je vezan i za Kosovo, mada je potpuno apolitičan, jer događaji u Prištini nisu me iznenadili (sve ono što se tamo desilo vidio sam i preživio davno).
Prosto zbog neke fakografije - uvjeren da i drugi misle ovako ali to nikom ne govore - palo mi je na pamet da napišem da je za nas najbolja strategija američkih amiša (to su oni biblijski ljudi u SAD koji još uvijek nose crne šešire, ljudi koji žive u moralno-religoznim zajednicama, bez ikakve potrebe da se uključe u opšte tokove industrijalizacije i kapitalizacije planete; oni su daleko i od komunistističkih zadruga i od jevrejskih kibuca; za njih SAD nije jedina supersila na svijetu; i njihove najveće vrijednosti uopšte se ne kupuju dolarima.)
Osim toga, za ovu priču, mi smo i nadareni. Mi, faktički, i danas živimo kao amiši (posebno mi u Hercegovini). Neko nas je samo prisilio da tu činjenicu nikad ne priznamo (da do nje nikad ne dopremo).
Amiši u SAD mogli bi možda ponešto da nauče od nas. Mislim na naše dragocjeno iskustvo u razvoju tzv. zatvorenih, ili, kako danas kažu, samoodrživih zajednica.
Ova moja misao nije praćena ironijom. U svijetu kakav je danas po svim moralnim pravcima, zatvaranje predstavlja oblik legitimnog otpora koji ima veliki epidemijski potencijal.
U tom smislu, mi Hercegovci smo bogomdani. Amiši su nam bili i đedovi, i čukunđedovi.
Osim toga, ljudska civilizacija naglo je ostarila. Postala je isuviše kontrolisana. Stereotipna. Monotona. Traže se nove ideje. Oni koji izađu sa novim idejama, startno su u prednosti.
Dakle, moj prijedlog je da izučimo filozofiju i praksu amiša. Ne naravno da bi nešto novo naučili, nego da bi shvatili šta je ono čime raspolažemo, šta je ono što nam se ne može oteti, šta je ono u čemu nas niko ne može pobijediti.
Znam da me niko neće shvatiti ozbiljno, ali, računam, neko će od svega ovog bar nešto zapamtiti, i nekom ispričati šta je jednog dana pročitao u našem Glasu Trebinja.
V.GAČIĆ