tPočetna
 

DABARSKA (V)RIJEKA

SA DVA IMENA I NEKOLIKO NAPUŠTENIH MLINICA

BISTRA KO LOZOVA RAKIJA

DABARSKA RIJEKA VRIOKA ILI VRIJEKA, OSIM ŠTO IMA DVA IMENA I ŠTO JE IZUZETNO BISTRA, POZNATA JE I PO TOME ŠTO NIGDJE RIBA BRŽE NE NAPREDUJE KAO U NJOJ, A NA SVE STRANE OKO NJENIH OBALA PROSTIRE SE BOGATO LOVIŠTE, U KOME IMA NAJVIŠE VUKOVA, DIVLJIH SVINJA, SRNA, LISICA, ZEČEVA. NEKADA JE IZ NJENIH, DANAS OPUSTJELIH MLINOVA,  IZLAZILO I NAJBOLJE ŽITO.

U Hercegovini nisu rijetke rijeke koje se čas pojave, a čas nestanu u ponorima "ko da ih Bog nije ni davao", a jedna od takvih je rijeka Vrijeka koja teče kroz Dabarsko polje, i to svega oko dva ipo kilometra, prije nego što se izgubi u ponoru mjesta Ponikve.

I mada ova kraška ljepotica u ljetnom periodu podsjeća na oveći potok, i kao takva je odavno postala poznata i nadaleko se pročula po svojoj ljepoti, jer je njena, ničim zagađena voda, što uobičavaju reći i ovdašnji stanovnici, "bistra kao suza" tokom cijelog toka i bez bilo kakve bojazni može da se pije i zimi i ljeti.

Istina, ljeti se u donjem dijelu toka, gdje je mirnija i plića, zagrije, ali je i tada bistra kao hercegovačka "ljuta lozova rakija", pa je za piće i u samom ušću u jami u Ponikvama.

PRIČA POSLJEDNJEG MLINARA SA (V)RIJEKE

"Nekada su izvorište ove rijeke krasili mlinovi, čiji su vlasnici poslije Drugog svjetskog rata bili članovi moje porodice, Ilići, a ranije Vujovići, Pešikani, Popadići, pa se tu na mljevenje dogonilo žito sa raznih strana, čak i iz sela udaljenih i po trideset kilometara", priča osamdesettrogodišnji Živko Ilić, nekadašnji mlinar, koji sada živi kod sina u Trebinju, ali, kako sa sjetom dodaje, svoju rijeku nikada ne može zaboraviti.

On i njegova dva brata su, kaže on, u tri mlinice imali trinaest mjesta za mljevenje žita na Vrijekoj, koje, kako dodaje, ne bi tada prodali ni da im je nuđeno po kilo zlata po svakoj, jer je jedna mlinica vrijedila, kako su procjenjivali seljaci, "ko dva dobra imanja", a dnevno bi mljela po pet stotina kila žita zimi, a tri stotine ljeti kada bi riječni tok istanjio.

Sjeća se Živko da su u mlinovima vlasnici dovozili žito u prečniku od trideset kilometar uokolo, iz susjedne Bileće, Berkovića, Stoca, pa su oni udaljeniji znali i da prenoće po noć ili dvije, čekajući da dođu na red, a ispred mlinica bi bilo redovno zavezano na desetine konja, magaradi i mazgi koje su prenosile žito.

"Od mlinova je živjela cijela naša familija koja je brojala po dvadesetoro čeljadi. Kotili smo krmače, radili zemlju, a iz mlinova je vazda sipalo, jer je ujam od pet posto bio dobra zarada.

Radili smo jedno vrijeme, a onda smo oko šest godina bili u seljačkoj zadruzi, pa poslije toga ponovo nastavili sa istim poslom, i u onom vremenu kad su se dijelile tačkice, pa narod od gladi mljeo i kukuruz i kukuruzinu, i u vremenu narodnih intendanata kad je za kilo žita mogla i glava sletiti sa ramena, a i kasnije, dok nije počela trgovina mljevenog žita iz fabričkih mlinova.

Poslije svega, došlo je do proboja tunela za Gornje horizonte koji tuda ide, pa se i danas sudski sporimo sa Hidroelektranama na Trebišnjici radi obeštećenja", priča čika Živko.

Nije, kažu, ljepšeg hljeba bilo od brašna samljevenog na Vrijekoj, jer je svaki kamen za mljevenje, koji je dovezen ovdje iz čuvenog majdana kamena iz gatačkog sela Izgori, plaćan po hiljadu dinara Kraljevine Jugoslavije, što je, sjećaju se oni stariji,  vrijedilo po nekoliko hiljada današnjih maraka.

I nikada se nije desilo da je bilo ko, koga je put nanio pored rijeke Vrijeke, ostao gladan, jer onaj ko nije svraćao u mlinove, taj je mogao loviti ribe ili divljači u ovoj rijeci i oko nje. 

Šezdesetih i sedamdsetih godina su obale ove rijeke i mlinovi bili omiljeno izletište za Stočane i Bilećane, gdje bi se, prisjeća se stari mlinar, okretalo i po nekoliko jagnjadi na ražnju, lovila riba i pila domaća rakija, bez obzira da li su u pitanju Srbi, Hrvati ili Muslimani.

"E jes bogami, nikoga nije bilo briga kako se ko zove, jer su se ljudi tada po čojstvu gledali", kaže čika Živko, kome su iz tog vremena u sjećanju najljepši ostali prvomajski susreti na rijeci, gdje se za praznik rada i mezetilo i pilo, ali se niko nikada potukao nije, niti se pamti da je neko nekog uvrijedio.

GAOVICA NAJSLAĐA RIBA

Danas su od mlinica ostale samo zidine, nad koje su se nadvile grane vrba i drugog drveća, ali i priče o nekadašnjim vremenima.

Prema jednoj od tih priča, endemična riblja vrsta "gaovica" iz Vrijeke je završavala na trpezama bogatih, pa je stizala čak do dalekog Stambola grada i njegovog svijetlog sultana.

I čika Živko dobro zna za tu priču, prema kojoj su, putujući Hercegovinom uzduž i poprijeko, turski putopisci, vojskovođe, ajani i drugi emisari, prvi probali čuvenu ovdašnju ribu "gaovicu", nakon čega su se uvjerili u njen kvalitet, pa i istinitost tvrdnji da ona podmlađuje.

Kada je ta priča došla do sultana i on je poželio da proba tu čudnu riblju vrstu, pa su  "gaovicu" u Stambol slali nakon što bi je osušili, ali i svježu, zavijajući je u lišće jasena i smokve, kako se ne bi pokvarila i kako bi sačuvala sva svoja svojstva, od kojih je, kaže priča, za stare sultane najdragocjenije bilo ono afrodizijačko.

Gaovica i danas živi u pećinama i jamama hercegovačkih voda, odnosno, u podzemnim vodama koje u jesen i rano proljeće, kada su obimnije padavine i kada se tope snjegovi, izađu na površinu, jer voda nabuja, usljed čega "prorade hercegovačke vrulje", kako se to ovdje kaže, pa se tada gaovica i lovi.

Iako Hercegovci to znaju, riječ je o sitnoj ribi dugačkoj u prosjeku oko deset centimetara ili još manje, ali je izvanrednog okusa i poprilično je masna, pa joj se prilikom pripremanja gotovo nikako ne treba dodavati masnoća.

Rijeka Vrijeka, međutim, obiluje i drugim vrstama životinjskog i biljnog svijeta, a među ribama je napoznatija pastrmka potočarka, iako je bogata i riječnim rakovima, a ima i veliki broj vidri i brojnih ptičjih vrsta, koje se mogu vidjeti svukuda duž riječnog toka, ali i u cijelom Dabarskom polju.

Oko ove rijeke se, takođe, na sve strane prostire i bogato lovište, a u njemu ima najviše vukova, divljih svinja, srna i druge sitne divljači, poput lisica, zečeva i sl., a ako pitate bilo koga Hercegovca za ovaj predio, reći će vam i to da nigdje riba brže ne raste i ne napreduje kao u rijeci Vrijekoj, u kojoj izvanredan prirast vjerovatno bilježi zbog obilja hrane i čistoće.

U Sportsko-ribolovnom društvu Bileća kažu da su ubacivali i kalifornijsku pastrmku, ali ona tu može da se zadrži dvije, ili najviše tri godine, jer, čim doraste do mrijesta zauvijek nestane kao da nije ni postojala.

U ovom društvu kažu da im se, na pitanje gdje nestaje ova vrsta pastrmke, odgovor ponudio sam, odnosno, ustanovljeno je da je riba poslušala svoj iskonski instikt i otišla nizvodno, što u slučaju Vrijeke znači kroz jame, pećine i vodene podzemne kanale, da bi, najvjerovatnije, završila u Bilećkom jezeru, ili možda u rijeci Bregavi koja protiče kroz susjedni Stolac i obiluje pastrmkom.

To se, ipak, sa sigurnošću nikada nije moglo utvrditi, s obzirom da se ne zna gdje se vode ove rijeke, poslije poniranja u Ponikvama, sve pojavljuju.

S obzirom da Sportsko-ribolovno društvo Bileća gazduje vodama Vrijeke, ono što se, međutim, sa sigurnošću zna, jeste činjenica da se isplati voditi računa o ovoj bistroj rijeci, na čemu se posljednjih godina članovi ovog društva izuzetno angažuju, ne samo na zaštiti voda rijeke od krivolovaca, nego i na uljepšavanju obala.

Sa njih sijeku šiblje i čiste obje strane rijeke koje su povezali sa dva drvena mostića za svoje potrebe, ali i potrebe mještana Bijeljana i drugih sela na obodu Dabarskog polja.

Živko Ilić nam na kraju reče i to da ima još jedna specifičnost za ovu krašku ljepoticu, a odnosi se na činjenicu da ona ima dva imena, jer je ljudi koji žive uz dio gdje ona izvire zovu Vrijeka, dok je u drugim dijelovima bilećkog kraja zovu Vrioka. Zanimljivo je da su oba naziva tačna, a narod koristi onaj na koji se navikao...

V.D.

IZGRADNJA MRIJESTILIŠTA NA VRIJEKOJ

Stanovnici ovog kraja, ali i opština Bileća i Berkovići sve češće pominju projekat izgradnje mrijestilišta potočne pastrmke na izvoru Vrijeke.

Ovdje bi se, prema toj zamisli, izgradio objekat gdje bi se džale matice prije mrijesti, obavljalo izmrješćivanje, inkubacija ikre, kao i piljenje larvi do tri mjeseca starosti.

Zgrada mrijestilišta nalazila bi se na mjestu na kome se snabdijevanje vodom vrši neposredno iz izvora, iz dovodnog kanala.

Iako Vrijeka ima izuzetno bistru vodu, da bi njen kvalitet bio što idealniji, odnosno, za mriještenje pastrmke je potrebno da bude besprijekoran, ovaj bi se objekat morao postaviti neposredno uz dovodni kanal, a osim povoljnih količina vode, mrijestilište bi moralo imati i dovod struje, te pristupni put, opremu koja podrazumijeva kade, inkubacione aparate i ostalu sitnu opremu.

Vrijednost cjelokupnog ovog projekta procjenjuje se na oko 40.000 maraka, a kapacitet budućeg mrijestilišta bi bio 100.000 komada mlađi potočne i kalifornijske pastrmke.