PROMOVISANA KNJIGA
MIHAJLA MILJANIĆA
SVJEDOČANSTVO VREMENA
Zadnjeg februarskog dana je u Muzeju Hercegovine promovisana knjiga pod nazivom "Eho - moja zadušnica, od strane do domaće agresije" doajena crnogorskog, odnosno, srpskog novinarstva, Mihajla Miljanića, za koju autor kaže da predstavlja svojevrsno svjedočanstvo vremena.
Miljanić, koji se u novinarstvu počeo javljati od 1952., a jedan je od osnivača tadašnjeg Radio Titograda, radio je i na Radio Moskvi, kao urednik-komentator programa za ondašnju Jugoslaviju punih sedam godina.
Iz Moskve se javljao kao dopisnik Radio Titograda, crnogorskog dnevnog lista "Pobjeda", NIN-a i dr., izvještavao je iz Nagornog Krabaha, sa jermensko-azerbejdžanskog ratišta, a i danas se bavi novinarskim zanatom, u ovoj se knjizi, desetoj po redu, bavi analizom crnogorske medijske scene, posebno teorijom javnog servisa.
On je objasnio da su u knjizi objavljeni i neobjavljeni tekstovi, u kojima govori o tome kako je on lično doživljavao i još uvijek doživljava političku zbilju u Crnoj Gori.
"Ona je, u stvari, nastala kao rezultat moga subjektivnog, unutrašnjeg bunta, otpora prema nekim političkim pojavama sa kojima se ja nisam mogao složiti, počev od udvaranja Evropi i njenim savremenim falš vrednostima, do naše rasprodaje Crne Gore, njene fizičke i moralne teritorije", istakao je Miljanić.
Knjiga govori i o crnogorskom maternjem jeziku i, prema njegovom mišljenju, "genocidu srpskog naroda u Crnoj Gori, forsiranju i privilegovanju takozvane Crnogorske narodne crkve i nekih drugih falš fenomena, kao što je Dukljanska akademija nauka i umjetnosti".
U tome kontekstu Miljanić objašnjava da je Crna Gora sve manja i sve manje crnogorska, a sve više tuđa, ali ne i evropska u onome smislu Geteove, Šilerove, Betovenove Evrope, već neke Evrope koja je, dodaje on, izgubila etičnost, a Crnogorci obraz.
Gdje je nestao taj crnogorski obraz?
"Nestao je, koleginice draga, u hrpi novca kojem su, nažalost, moji zemljaci, Crnogorci, postali vrlo naklonjeni. Napokon, kroz istoriju se ponavljaju stare stvari, stara pravila, rekao bih, stari mehanizmi, a ti su da interesi vladaju ovim našim svijetom i ovom našom planetom".
Pišući o bombardovanju Jugoslavije 1999. godine i kosovskom problemu koji se nakon toga razbuktava još više, sljedeće, reklo bi se, najlogičnije pitanje, bilo je - Da li je na Kosovu moguće sada, nakon svega, nešto promijeniti?
"Postavili ste mi pitanje koje ja sam sebi postavljam i danju i noću i bojim se da je moj lični odgovor nezadovoljavajući.
Ja nemam ni pravo, ni vlast, niti išta drugo da to promijeni, ali, bojim se, i moram to da kažem, da je Kosovo, nažalost, izgubljeno za nas Srbe, i za Srbiji i za srpstvo uopšte.
Međutim, kada to kažem, uvijek mi se javlja jedan glasić koji je samo povremeno jak, odnosno, sve jače bruji u mojoj glavi, a to je pouzdanje u Rusiju, odnosno, pouzdanje da jedino još Rusija može nešto da preokrene. Da se razumijemo, ne toliko iz ljubavi prema nama, jer, ja sam sedam godina proveo tamo i dobro sam ih upoznao. Ali, Rusija, samim time ako prihvati, ne da prizna Kosovo kao nezavisno, nego ako to prihvati kao status kvo i ako ne pokaže zube, odnosno, ako se taj ruski medved u svoj svojoj gorostasnosti ne uspravi i ako, kao ogromni grizli ne stane na svoje noge, teško da se išta može postići.
Rusi se, međutim, boje onoga što političari nazivaju "domino efekt", Rusi imaju strahovite probleme i na teritoriji nekadašnjeg Sovjetskog saveza, imaju južnu Osetiju u Gruziji, imaji Abhaziju, imaju Prednjestrovje u Moldaviji, a u tom kontekstu proglašenje Kosova nezavisnim, otvara vrata iza kojih je još mnogo drugih problema.
Otvaraju li se tim vratima i neki drugi problemi u Evropi?
Da. Nije samo u pitanju Rusija, u pitanju je Španija, Francuska, Engleska, a da li će to u svijesti ljudi nešto promijeniti - videćemo. Ali, u svakom slučaju, Rusija je ta koja može, treba, i u koju se nadamo da će biti generator nekog novog odnosa na Kosovu. To jest, ako iko može nešo da uradi to je Rusija.
Vratili smo se na kraju samoj knjizi i profesiji kojom se Miljanić bavi dugi niz godina, postavljajući mu pitanja iz novinarstva, kak bismo od njega nešto naučili, od čega se, ipak izdvaja jedno, ne pitanje, već zanimljiv odgovor Mihajla Miljanića.
Da li postoje neki događaji u vašem plodonosnom radu koji su vam ostali naročito u sjećanju?
"Pa, svi smo mi prošli kroz periode zanosa, oduševljenja ovom našom profesijom. Ja, kada držim novinarima početnicima tečajeve i seminare, kada im držim predavanja, obavezno ih započinjem sa - Dobar dan kolege Don Kihoti, a kada oni upitaju - kako Don Kihoti?, ja odgovorim da će to biti, jer će uobražavati da mogu da promijene svijet i da isprave svaku krivu Drinu.
Sa druge strane, opet, osjetićete da ste pravi novinar tek ako vas razočaranje ne skrene sa novinarskog puta, nego ostanete i dalje u novinarstvu i ako i dalje budete vjerovali da u ruci imate ubojito koplje kojim možete da ubadate u zamišljene vjetrenjače i da činite dobra djela"... V.D.