In Memoriam
slobodan mucoViĆ
Nema crne linije oko ovog teksta.
Opasali smo ga sivom, onom koju je dugogodišnji fotoreporter i tehnički urednik Glasa volio.
Kako smo u posljednjih dvadesetak godina imali problema sa štampom, pa smo često mijenjali štamparije, bio je rezon - kad ne znaš kako nova grafička ekipa radi, pojačaj kontraste, misli dvobojno, crna je uvijek crna, ne možeš se prevarit (dok se ne dokaže suprotno).
I tada, naš “meštar“ bi kazao:
- Stanite, ljudi, ne štampamo smrtovnicu, nego novinu!
Kad bi Glas iz štampe opet izašao jadan i siv, Slabo, sav rezigniran, ipak nam je znao šapnuti na uho:
- Bar nije ko smrtovnica!
Slobo je bio takav. Moralan i tih esteta, čovjek koji je znao koju liniju ne smije preći, a ispod koje ne smije sići.
Ne znamo koliko je fotografija snimio. Ni on sam, inače čovjek sklon redu, pravi majstor evidencije, nije znao. Nikad ih nije sabrao ni izbrojao. Kad bi mu pomenuli cifru od par hiljada ”kvadrata”, rekao bi malo je, a za sto hiljada - odfišeči, mnogo je.
Slobo je snimao sve s podjednakim elanom.
- Slike hodaju, nikad ne znaš gdje ćeš ih naći! - tako smo nekako rezonovali tražeći fotografiju za neki tekst ili neki javni ”jadac”.
Volio je pejzaž, portret, i ambijentalnu fotografiju.
Volio je i prizor s ulice.
- Nešto što te podigne kad se najmanje nadaš!
Samo nije volio da snima sastanke.
Naročito one na kojima oni što su pričali nisu znali o čemu su trebali da govore, a oni što su slušali nisu znali - šta su trebali da čuju.
- Ti sastanci su fantastični skupovi. Imaš pred sobom ljude, imaš dovoljno svjetla, a nemaš šta da slikaš!?
Prve nagrade za fotografiju dobio je još kao srednjoškolac.
Iz svoje fotografske generacije izdvojio se jasnim motivom, inventivnom kompozicijom i perfektnom tehnikom.
Sve to što ga je izdvojilo do kraja je dovedeno u njegovoj podrumskoj laboratoriji u kojoj je bilo tek par kubika vazduha. Sam je, tegobno i sa nevjerovatnim strpljenjem, sa raznih mjesta, nabavljao hemikalije i sastavljao suptilne negativ-razvijače. Bilo je malo izložbi na kojima ne bi promovisao neki novi postupak ili neku lucidnu tehnološku finesu.
Slobo je neupadljivo, kao da su tuđa, nosio i najviša zvanja u umjetničkoj fotografiji. Do posljednjeg rata, izlagao je svoje radove po jugoslovenskim i evropskim gradovima. Od rata - ništa. Zašto? - slute samo oni koji misle da su ga znalu ”u dušu”.
GODINAMA, jedina tema koja ga nikad nije zamarala - bila je fotografija. U priči o fotografiji nije bilo šansi da se ponovi ili da nekom dosadi. Fotografija je bila njegov jezik a fotografsku literaturu nije samo pratio u iščitavao, nego je svako značajno izdanje prosto cijedio, proničući, u to smo se stotine puta uvjerili, u svaku ”sliku”, u svaku iole dvosmisleniju rečenicu.
Potpuno predat svojoj pasiji, imao je i svoje ”mušice”. Na primjer, nije volio lažnu kompetenciju (makar bila i najsrdačnija), nije podnosio da njegove slike hvali analfabetski-površno ulagivalo, ili neko ko je u svijet fotografije ušao iz bog zna kojih razloga. Ako ste s njim razgovarali o fotografiji, značilo je da vas je uvažavao i da vas je, u neku ruku, smatrao ”fotografski važnim”.
- A, na kraju krajeva, majstor je svak ko je napravio bar jednu jedinu fotografiju - ali da valja.
Fotografije da valja, dijelio je od fotografija koje deset jezika govore.
- Prve snima fotograf, a druge fotograf i još neko s njim?!
- Ko je taj neko?
- Kad slikaš - našalili bismo se - ne smiješ gledat oko sebe!
InaČe, u Trebinju, Slobo je snimao sve, od prvog plača u porodilištu do posljednjeg jauka na groblju.
To smo rekli i nad njegovim grobom. To smatramo posebno važnim. Zahvalni smo mu i zbog tog širokog poteza.
Snimio je, kako rekosmo, sve, ali, pazeći da ni sebi ni drugima ne postane suviše važan, da uvijek pored sebe ostavi i mjesto nekom drugom.
Wegov zakon bio je da uvijek postavi distancu prema velikim riječima i prejakim doživljajima, jer prosto je bio uciljan, ili ustrijeljen - u neku jednostavnu životnu mjeru koju je nalazio i u svojoj struci. U grafici, vladao je i onim majstorskim njemačkim glosarom. Kao da je, i tim jezikom, doticao crnu crtu u nekom njenom početku, u nekom njenom smislu i nekoj njenoj nikad razotrkivenoj putanji. Ležao mu je baš taj tihi grafički izraz, koji se valjda temelji na spoznaji da nema malih i velikih stvari, da je sve, bar u svijetu znakova, podjednako važno i da sve, pod izvjesnim uslovima, ima smisla, pa i kad je najmanje, i baš kad je bezoblično i potpuno nijemo - očekuj da progovori!
JoŠ uvijek u redakciji Slobov sto pun je fotografija sa starim i novim datumima.
(Neće tako ostati. Slobo nije volio ni mistične kombinacije ni patetične ceremonije.)
Na stolu su rukopisi, fotografije, olovke, fascikle. Gola fakta jedne, neki kažu, lijepe i izazovne profesije.
Sve djeluje kao da je maločas taknuto, samo njegova stolica do crnog naslona uvučena je pod sto.
Rekosmo na početku - nema crne linije oko ovog teksta, nema ni Sloba za redakcijskim stolom, ali ima nečeg što nikad ne lapi nit se utire.
Ne znamo šta je to, ali znamo da ga je više, dok o Slobu govorimo i dok mjerkamo i za nova izdanja biramo njegove stare fotografije.
Redakcija GLASA TREBINJA