tPočetna
 

KNJIŽEVNA OSVJETLJENJA - Ljubiša Anđelić
 

U priČama hronika Trebinja

Sedam knjiga koje je napisao trebinjski novinar Ljubiša Andjelić svojevrsna je hronika Trebinja počevši od prve, u kojoj govori o vaterpolu i vaterpolistima, do posljednje koju je naslovio "Slatka nostalgija".

"Vaterpolo na Trebišnjici" (1950 - 1965.), kao značajan sport mladih Trebinjaca, bio bi zaboravljen da ga Anđelić nije smjestio u korice svoje knjige. Ova knjiga Ljubišu je, očito, podstakla da proširi svoje interesovanje, da razgrne davne doživljaje i sjećanja od kojih će nastati ostalih šest knjiga: "Ugašeni kandilabar", "Vojnici Bele lađe", "Skalinima u san", "Plava čarolija", "Margaretine želje" i "Slatka nostalgija".

Ono kako i o čemu Qubiša piše isključuje mogućnost svakog promašaja. Moguće je da nešto ostane u njegovom zaboravu ali se ograđuje od izvornog pojma hronike iako priča svoju priču životno utemeljenu. Njegove priče mogu poslužiti i istoričarima koji se budu interesovali za oblike života u Trebinju koji je već sada prošlost. U njima je čitava galerija slika i ljudi viđenih kroz sopstvenu prizmu kroz koju fokusira te slike i činjenice. Ljudi će se rasuti i izgubiti vremenom, nekih već i nema, nema ni objekata iz kojih su izlijetali povodi za njegovo pripovijedanje, ali su ostali u njegovim knjigama. To je dragocjeno što nam je ponudio.

Kod njega nema pripovijedanja koja čine opisna mjesta izrazite figurativnosti, pa ipak su njegove priče slikovite i plastične kakvim ih čine anegdota i humor. Tako oživljava čaršijsku atmosferu koju su stvarali obični ljudi Gornje Čaršije - Krša i Bilećke ulice, njenih kafana i njihovih gostiju raznolikih iskustava i naravi. Tu su kovači, nosači, obućari, opančari, terzije, brice. On je i sam poznavao mentalitet tih ljudi i nije mu trebalo ništa drugo nego, što je i radio, slikao kako je vidio, bojio njihovim anegdotama i dosjetkama. Sjetiti će se susreta na Večerima poezije, Festivalu dramskih amatera Jugoslavije i života koji su ove manifestacije unosile u čaršiju, poznanstava koja su često prerastala u prijateljstva. Sjetit će se i pjacarice Ane Miroslavić u konavoskoj nošnji koja je iz Župe dubrovačke subotom i srijedom, kada su pazarni dani u Trebinju, donosila voće i povrće, njenog govora i uzvika u pozivu kupcima. Svi su ti ljudi koje Qubića slika metafora.

Kada sam lani sreo jednog vremešnog prijatelja Trebinjca rekao mi je da je sa zadovoljstvom pročitao sve što je Ljubiša napisao i zamolio me da mu kažem kako i on ima nekih sjećanja koje bi Ljubiša mogao utkati u svoje priče. Tiraži njegovih knjiga, koje prosto "planu", uvjeravaju da ima još dosta takvih čitalaca koji njegovu priču doživljavaju kao iz života otkinutu i zanemaruju njegov doprinos toj plastici. Istina je da je supstanca njegove priče preuzeta iz života ali joj je i pisac davao onaj kolorit koji čitaoca istinom omamljuje.

Trebinje je mali mediteranski grad u kome su se svi poznavali pa piscu nije bilo teško da se iz Gornje Čaršije, gdje je i odrastao, spušta u druge dijelove grada živeći u njima svoj dječački i momački život. Karakteri likova vide se u njihovom ponašanju, u njihovom djelanju, zrače iz njihovih šala i začkoljica pa njegovo reportersko kazivanje ima doticaja s kratkom pričom.

Ima kod njega iznenadnih skokova. Sagovornika, borca španskog rata, čini se u nedovršenom razgovoru, ostavit će za stolom s polovinom ispijenog soka i trknuti u Španiju da razgleda prostore tih bojišta. Preko drvenog mosta preći će rijeku Taho u Toledo da se dodatno nadahne pričom svog sagovornika. I brzo će ostaviti tu mutnu špansku rijeku, vratiti se na bistru Trebišnjicu. Tako završava jednu svoju priču zanemarivši sagovornika. To je meni simpatična digresija. Ima on sličnih "ispada" više koje, čini se, pravi, primičući se formi kratke priče.

Ima "pisaca" koji će na onaj svijet odnijeti svoju genijalno nenapisanu knjigu a da joj ni oni ne znaju početak ni kraj. Ljubiša Anđelić nije imao takvih ambicija. On je, kako je znao i mogao, oživio jedno vrijeme i ljude njegove hodajući po zemlji ne tražeći lotre za oblake.                                                                                                           

M. Cico Arnautović

IZLOŽBA VERE KEKIĆ
 

U okviru drugog dana "Dučićevog dana", u Muzeju Hercegovine je otvorena Izložba slika i grafika "Oslobađanje", autora akademskog slikara i grafičara iz Trebinja Vere Kekić.

Riječ je o 46 radova, uglavnom grafika, ali i crteža i kolaža, za koje je sama autorka istakla da je u pitanju filozofska tematika oslobađanja čovjeka, jer je u svim izloženim radovima zastupljen lik čovjeka, prikazan u ženskom aktu i simbol čovjeka koji se oslobađa i leti iznad apstraktnih prostora ovog vremena.

"Htjela sam, zapravo, samo da predstavim čovjeka koji je u ovom surovom i haotičnom vremenu naprosto obezglavljen, a stvarnost sve više postaje apstraktna, zbog čega su ove slike samo prikaz današnjeg vremena", kazala je nakon otvaranja izložbe Kekićeva, na čijim slikama preovlađuje crveno i crno, što predstavlja, kako kaže, poznate kontraste i ljubav iznad svega.

Njenu bogatu umjetničku kreativnost potvrdile su, kako je, otvarajući izložbu, rekao i Jovo Vlatković, zamjenik načelnika opštine Trebinje, i činjenice iz njene likvne biografije.

On je objasnio da je Vera Kekić, nakon završenog Grafičkog odsjeka na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, magistrirala prije dvije godine na grafičkom smjeru Akademije umjetnosti u Banjaluci, a do sada je imala devet samostalnih i preko 40 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, kao i nekoliko prestižnih nagrada.

"Izložba se koncepsijski potpuno uklapa u ove aprilske dane posvećene Dučiću, jer, on nam je zavješatao i brojna likovna djela, dok nam Vera poklanja svoju likovnu imaginaciju, u kojoj, sa druge strane, postoji i jedna filozofska ideja, poput onih koje je imao naš Dučić", kazao je Vlatković...

KONCERT "KAMERATA AKADEMIKA"

Kao uvod u Dučićeve večeri poezije, mada nisu imali formalne veze sa pomenutom manifestacijom, u našem je gradu dan prije dolaska prvih gostiju Dučiću u čast, gostovao i Kamerni ansambl "Akademika kamerata", u okviru druge državne turneje koju organizuje Gete institut iz Sarajeva, a nastupili su pod dirigentskom palicom Teodora Romanića i njegove učenice Tijane Vignjević.