EKOLOŠKA RAZMIŠLJANJA
KAD VODA POSTANE ROBA, GDJE ĆEMO SA AUTOMOBILSKIM GUMAMA
EVROPA PREČIŠĆAVA NAŠE VODE
Da li će projekat integralnog upravljanja vodama čekati na Evropu ili se već dobro moramo zamisliti oko toga kako preživjeti evropske cijene vode?
Čuo
sam da opštinske vlasti pripremaju neki projekt za Trebišnjicu, nešto
što se, navodno, dugo smišljalo i podešavalo. Nešto što će se bog zna kako
zvati, ali, čujem, u radnom naslovu već ima koncepciju integralnog upravljanja
prirodnom sredinom.
Ne vidim da će to ići lako, mada, dobro je kazao onaj što je u našem Glasu napisao da onaj koji riješi pitanje održavanja Trebišnjice, mimo svih drugih činjenica, mora dobiti bar jedne izbore (“makar bio najtanji Srbin“)?!
Sačuvati Trebišnjicu, spasiti je od propadanja koje je davno počelo, u Trebinju je, istovremeno, i mitsko i političko, ali i sasvim obično, ribarsko pitanje.
Trebišnjica danas živa je rana i Trebinja i Hercegovine. Nad njom urađeno je ono što nije ni nad kojom rijekom u okruženju. Poslužila je, eto, i za eksperiment. Poslužila i pokazala da može da donese mnogo novca, a da se u njeno zdravlje ne uloži gotovo ništa?!
Kakvu poruku šalju gume u Trebišnjici? Kako ovaj tužni prizor može da pročita Trebinjac ili Trebinjka, a kako onaj ili ona koji prvi put prolaze kroz Trebinje?
To gotovo da i nije pitanje jer se, u oba slučaja odgovor dobro zna.
Stvar, očito, ne stoji do građanina (jer u svojoj kući ovakav prizor niko ne bi trpio ni pet sekundi), nego do tzv. građanskih institucija, dakle - do ljudi zajedno?!
A ljudi zajedno, moglo bi se zaključiti po izgledu Trebišnjice, misle (!?) da im Trebišnjica ne treba, i da oko njenih voda u ovom gradu niko ne treba da se sekira (!?).
(U ovim zaključcima ne mogu biti neobjektivan, niti pristrasan, jer svako jutro prelazim most, i to dijagonalno, tako da pogledam na obje obale i u vodi vidim rasturene kišobrane, automobilske gume, do pola nalivene plastične boce, naduvane kese, itd.)
Sve rijeke, da podsjetim, na opštem ekološkom i urbanom planu, stoje iznad glavnih gradskih ulica.
Slikovito, Dunav je uvijeka iznad Terazija.
Međutim, zbog nekih razloga tako nije u našem Trebinju?!
U Trebinju, dakle, od Trebišnjice, čistije je svako sokače, o ulicama da ne govorim (!?).
Ono što se ne smije po gradskim ulicama, smije se po rijeci. I to obilno, i bez ikakvog rizika?!
Trebinje, ono službeno, dugo je ignorisalo rijeku. Nekim neobjašnjivim rezonom, prosto nekim čudom, rijeka je tretirana kao nešto što ne traži ni pažnju niti bilo kakav trud.
Tretirana je, rekoh li, kao nešto suvišno, kao nešto što nikom ne treba, kao nešto što se ne mora, kao nešto što jedva da postoji?!
Čak i kao nešto što ni ideološki nije najčistije.
(Rijeka je nekakva ljepota, estetika, kultura. Nekakav pejzaž?! Rijeka je nešto što su nam drugi uštampali u bigrafiju, nešto čega nit stvarno ima, niti ga među ozbiljnim ljudima može biti, nešto što bi, i da je besplatno, bilo suvišno čak i u selu iz koga smo pobjegli?! Sve u svemu, svakodnevno, rijeka je nešto bez čega se može, zato zbog nje, makar je zvali i zelenom ljepoticom, ne treba se sekirati, komoli nekom zamjerati.)
Ipak, da se vratim onom opštinskom projektu, da podsjetim kakve su danas ideje na sceni. Grupa autora1 iz ove oblasti nedavno je objavila rad o primjeni novih pristupa, ali i nove menadžerske prakse u upravljanju vodnim sistemima.
U prikazima ovog rada ističe se da su dosadašnja rješenja i pristupi vezani za upravljanje vodotocima bazirani uglavnom na inžinjerskom pristupu, što znači da se pri projektovanju i izvođenju hidrotehničkih zahvata na vodotocima isključivo vodilo računa o uspješnosti njihovog funkcionisanja.
Podvlačeći ovaj elemenat, želi se reći da u optimalnoj mjeri ranije nisu uzimane u obzir dugoročne posljedice tih projekata na socijalnom, ekološkom, političkom i drugim planovima.
U međuvremenu, mnoge su se stvari promijenile. Odnedavno, po Evropi se na nekim rijekama ruše regulacioni objekti i rijeke se vraćaju u prirodno stanje (uz obavezno reanimiranje flore i faune). U praksu su ušli izrazi oporavak i obnova vodotoka.
Pomenuta grupa autora podvlači obavezu da se vrate prirodne karakteristike vodotoka, uključujući sistem upravljanja i kontrole širokog raspona djelatnosti koje utiču na ekosisteme, uz obavezno finansiranje interdisciplinarnih studija, itd.
Dalje, podsjećam na IPPC projekat koga finansira program LIFE za treće zemlje Evropske komisije, čiji su ciljevi:
- smanjenje negativnih uticaja na ljudsko zdravlje i okoliš koji nastaju kao rezultat industrijske aktivnosti;
- implementacija integralne prevencije i kontrole zagađivanja u BiH;
- promocija upotrebe najboljih raspoloživih tehnika u industrijskom sektoru...
Ne znam kakve će poteze povući vlast da bi konačno riješila pitanje zagađenja i dalje degradacije rijeke Trebišnjice, ali evidentno na stolu je sve više papira koji obavezuju, a sve što se uradi na lokalnom nivou mora da se pokaže efikasnim.
U tim papirima, na temelju kojih može da se napravi i lokalna stragedija integralne zaštite prirodne sredine, mogla bi biti i nada da ćemo narednih godina, ako ništa drugo, s mostova gledati ono smeće u vodi i po obalama, s osjećajem da neko zbog toga ne može mirno da spava i da u gradu ima bar jedna osoba koja je plaćena da rijeka izgleda drugačije, i da, ako već nije tako, možemo slobodno da se obratimo onom ko je smislio jedno ili više takvih radnih mjesta i utisnuo ih u nekakav budžet ili javni gradski fond.
T.K.
EVROPSKE DIREKTIVE
Evropski parlament i Savjet Evropske unije 2000. g. usvojili su Okvirnu
direktivu o vodama čiji je osnovni cilj dovođenje svih prirodnih voda u dobro
stanje, tj. obezbjeđenje dobrog hidrološkog, hemijskog i ekološkog statusa voda
za narednih 15 godina. Ovo ne znači uspostavljanje prvobitnog prirodnog stanja
vodnih resursa, već održivog stanje uz korišćenje voda koje ne ugrožavaju
životnu sredinu.
VODA KAO ROBA
Prema evropskim direktivama, obezbjeđenje finansijskih sredstava za korišćenje voda na principima održivog razvoja zahtjeva i novi tretman vode kao resursa. Voda mora postati ekonomska kategorija da bi se politika razvoja društva uskladila sa politikom zaštite voda i ekosistema. Uvođenjem ekonomske cijene vode treba da se obezbijedi najveći dio prihoda za efikasno poslovanje i razvoj vodoprivrede.
Naplatom vodnih usluga trebaju se obezbijediti sigurni izvori finansiranja, kao i kontinualni priliv sredstava za vodosnabdijevanje, odvoženje i prečišćavanje voda, za zaštitu od štetnog dejstva voda, za izgradnju vodoprivredne infrastrukture, kao i za zaštitu životne sredine.
Kad ćemo biti u stanju da prihvatimo ove cijene?
Očito, ne kad budemo mogli, nego kad budemo morali, a taj trenutak, i pored svega, vjerovatno nije daleko?!