tPočetna

KAZIVANJA UMJETNIKA NAKON AKADEMIJE "DUČIĆEVOG DANA"

U TRAGANJU ZA ISTINSKOM LJEPOTOM

OVOGODIŠNJA MANIFESTACIJA "DUČIĆEV DAN" PO MNOGIMA JE BILA RAVNA "DUČIĆEVIM VEČERIMA POEZIJE", DOK SU JE NEKI OCIJENILI I BOLJOM OD "VEČERI", JER JE OVA TRODNEVNA MANIFESTACIJA I KVALITETOM BILA JEDNAKA "DUČIĆEVIM VEČERIMA".

Bojana Žegarac

Nebojša Kundačina

Radmila Smilanić

Za poznatu opersku divu Radmilu Smiljanić je svaka manifestacija Dučiću u čast veličanstveni događaj i oda kulturi, za koje kaže da ih ne treba ni razlikovati, za glumca Nebojšu Kundačinu je to "esencija velikih osećanja", dok je za balerinu Beogradskog baleta Bojanu Žegarac ovaj vid kulturnih dešavanja "idealan vid borbe protiv nekulture".

Svi oni su, međutim, kao učesnici Svečane akademije "Dučićevog dana", pohvalili trebinjsku publiku, ocijenivši je izvanrednom.

Kundačina, kome se, čitajući stihove domaćina akademije Milosava Tešića, dobitnika Dučićeve nagrade za 2004. godinu, u jednom momentu otela i suza, vidno uzbuđen je istakao: 

"Pa eto, ne znam, bio sam potresen. Valjda se skupi tako nešto u suzu, makar bila tugovanka, ili pak radosnica, ali, jedno je sigurno, to je esencija velikih osećanja. Osetio sam valjda i miris zavičaja, jer se u Trebinju osećam da sam na svome, jer, iako nisam rođeni Trebinjac, Hercegovina je tako mala, a ja sam vezan  za nju i to je moj zavičaj.

Ja sam rođen u Stocu, živeo u Mostaru, sada su moji roditelji u Trebinju, tako da, kada kažem svojim prijateljima da idem kod roditelja u Trebinje, a oni konstatuju - Pa, ti si Trebinjac, ja tek u tim momentima shvatam da sam sve više i više Trebinjac.

Lepo je večeras bilo osetiti to neko zajedničko uzbuđenje. Prosto, čini se da poezija sadržava taj svoj osnovni zadatak otkako je postanja, a to je da bude uzvišena i takva treba i da ostane.

Ja samo znam da mi mnogo znači kada doživim uzbuđenje koje nije proizvedeno nekakvim manipulativnim načinom, što se u poslednje vreme mnogo koristi, nego u sebi sadrži nekavu autentičnu, istinsku vrednost, a kada se ta vrednost prepozna, onda je to velika sreća koja se neguje večitim traganjem za istinskom lepotom.

Ovaj stasiti Hercegovac koji je i ovom prilikom pokazao da se u njemu kriju velike emocije i koji, uostalom, to otkriva i izdvajanjem Čehovljevog "Galeba" iznad svih svojih uloga, iako je, kako i sam priznaje, imao i drugih rola koje su mu u karijeri doprinijele mnogo više od ove, dokučio je i tanane emocije svojih zemljaka.

"Bez imalo ulagivanja, vidi se da u Trebinju postoji jedna odnegovana publika koja, kada može poeziju da prati na jedan najsuptilniji način, onda mislim da je to dovoljan znak da se ovde moraju što češće upražnjavati neke scenske forme koje su malo prilagođenije publici.

Ja bih voleo da se ukaže prilika da gostujemo ovde sa Narodnim pozorištem, jer mislim da to ovdašnja publika zaslužuje, ali bi, isto tako, voleo da u nekoj perspektivi u ovom gradu zaživi stalna pozorišna scena, pa, ako bog da, da se pretvori i u pozorište", rekao nam je, neposredno nakon završetka Svečane akademije, Kundačina koji je sa lica još brisao tragove suza i znoja, istakavši da je i to ono što je bitno i "što doprinosi živoj reči, a ona najbolje dopire tamo gde treba".

A da "Živu reč" može zamijeniti scenski pokret, te iste večeri je pokazala i mlada beogradska balerina Bojana Žegarac, koja je, nakon gostovanja bračnog i baletskog para Dragičević - Kostjukov, prošle godine na istoj sceni "Dučićevih večeri poezije", prikazala veliko umjeće modernog baletskog pokreta beogradske škole.

Nije nam, međutim, odgovrila koji je to pravac, kojoj starijoj balerini naginje i ko joj je uzor, jer, kako kaže, od svakoga voli da nauči što više može, zbog čega  i nema uzora iz prostog razloga što kod jedne voli jednu stvar, kod druge nešto drugo i tako dalje.

"Kada bih od svih svojih uzora mogla da sakupim sve ono na čemu im se divim, onda bih stvarno bila prezadovoljna", kaže ova mlada umjetnica kroz osmijeh.

Iako je u Trebinju ovo bio njen prvi nastup, ocijenila je da igra za jako dobru i kulturom nadahnutu publiku.

"Iako nisu upoznati sa mojom igrom i balet ovde nije zastupljen u smislu da postoji neki češći repertoar, mislim da im se jako dopalo ono što sam odigrala na sceni, tim pre što su neki, koji su me nakon nastupa prepoznali, izrazili žaljenje što nisam igrala još", dodala je Bojana Žegarac, mlada i velika nada baleta Narodnog pozorišta u Beogradu, čije su ambicije da odigra Samsonu Dalilu i da nastupa u Nenj York Cituy Baletu i Milanskoj Skali.

SliČna iskustva nakon akademije imala je i operska pjevačica Radmila Smiljanić, koja je takođe shvatila da je ovdašnja publika željna "prave, klasične pesme", zbog čega je sala bila prepuna, iako, kako dodaje, nigdje nije primijetila plakate koji bi reklamirali ovu manifestaciju i bojala se da će to biti glavni razlog slabe posjećenosti, ali se, kako kaže, "na svu sreću se prevarila".

Ova primadona, hercegovačka snaja, kako uz osmijeh za sebe kaže, imala je karijeru od sarajevske, do beogradske Opere, u okviru kojih je nastupala po najvećim svjetskim scenama, ali je svoju Bosnu, pa i Hercegovinu, uvijek nosila u srcu i uvijek joj se iznova sa radošću vraćala. 

"Trebinje je jedan čudovit grad i još kada sam, pre mnogo godina nastupala u ovdašnjem Domu armije, rekla sam sebi da moram u njega ponovo doći, kad tad, i evo, sada mi se to ostvaruje.

Moje brige o tome kako će sve proteći raspršio je prvi gromoglasni aplauz čim sam izašla na pozornicu, odakle sam mogla i da vidim i da osetim da ima puno divnog sveta, a to oseti umetnik koji ima puno iskustva", objašnjava Smiljanićeva.

Ova pjevačica koja je do sada osvajala brojne svjetske nagrade, a među najljepšim sjećanjima nosi i nastup sa Karerasom ili najvećim tenorima svijeta, među kojima je i Domingo ili svojevremeno Mario del Monako, najveći Otelo svih vremena kojem je pjevala Dezdemonu, iako se operom ne bavi aktivno, još uvijek ima pojedinačne nastupe, poput ovog Dučiću u čast za kojim je, kako tvrdi, godinama čeznula, dok su njene studentkinje ovdje nastupale.

Aktivnija je, dodaje na kraju, kada je profesorska karijera u pitanju, pa, osim što  predaje na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, već deset godina je pedagog i na privatnoj Akademiji lepih umetnosti, a isto toliko je i profesor u njenoj  rodnoj Banjaluci, gdje odlazi dva puta mjesečno. Odnedavno je i na "Slobomir univerzitetu" u Bijeljini i to, kako kaže, samo zbog jednog dečka koji se zove Siniša Pavić i koji je, tvrdi ona, sa svojih 19 godina pravo čudo o kome će se tek čuti.

Sve ovo joj, dodaje, uliva nadu da ipak ima neko ko cijeni umjetnost i za koga umjetnost treba njegovati i nadograđivati, iako je sve usmjereno ka jednostavnijim, ali ne i jeftinijim vidovima zabave, jer su nastupi ovih muzičara izuzetno skupi.

"Moramo se boriti za umetnost, moramo se boriti da neko od mladih kadrova koje uspemo odnegovati i izgraditi, ostane i ovde, da gradi ovu državu u kojoj se, nažalost, svakih 50 godina počinje ispočetka", dodala je na kraju Smiljanićeva, uz obećanje da će ponovo doći u Trebinje...

V.D.