tPočetna

 

zaŠtita Životinjskih vrsta

SREĆOM - GRLO ME IZDALO

Jedan naš čitalac poslao nam je fotografiju medvjeda koga je snimio u blizini Trebinja (datum - 13. april, vrijeme 12,10 časova). Nije želio da mu se objavi ime, pošto je ”lovac bez kerova” već pune dvije decenije.

- Nisam opalio metka pune četiri godine, ali mi je sin u međuvremenu ostavio svoj digitalni foto-aparat. Sada ne kupujem ni filmove ni municiju. U penziji sam, berem, jagode, maline, ljekovite trave, i 2-3 vrste gljiva...

Naš čitalac, očito zaljubljenik u prirodu, ostavio nam je i svoj ekološki komentar, ali u nekoliko rečenica opisao je svoj susret sa medvjedom...

- Sretni je slučaj bio što sam malo sjeo da se odmorim - piše naš čitalac - i možda to što je medvjed išao niz vjetar. Prvo sam mislio da je čovjek koji nešto vuče, zamalo da sam viknuo, ali srećom grlo me nije poslušalo. Poslije sam mislio je li to bila samo sreća, je li me medvjed vidio, jer da je nastavio pravo naišao bi tačno na mene, međutim on je mirno skrenuo, kao da mu toga dana nije bilo do nevolje, ili i među životinjama važi ona - pametniji popušta.

Naš nam čitalac nije rekao tačno gdje je napravio snimak ”da mještani ne naprave kakvu divlju hajku ili neku drugu štetu, pa da ispane da sam ovom medvjedu ja sa svojom slikom i svojim jezikom presudio, mada svaki će lovac pogoditi po šumi da sam meda snimio na našoj strani Orjena, pošto s puškom ne smijem u Crnu Goru”.

Svom pismu, Lovac Bez Kerova, dodao je i svoj komentar...

- Naša fauna nije ugrožena, jer ne postoji, mi je više nemamo, potrovali smo i pobili sve osim ptica. Ja po brdima provedem sigurno šezdesetak dana godišnje. Ne sjećam se kad sam sreo zeca ili lisicu?! Mislim da se samo održavaju neke vrste ptica. Ako me oči ne varaju, šampion u borbi protiv ovakve civilizacije je jastreb. Nikad nisam izašao iz grada a da ga negdje nisam vidio.

Lovac bez Kerova pominje i druge grabljivice, ali pošto ima slabiji vid, slabije ih razlikuje. U svakom slučaju, lakše je, kaže, opaziti orla, nego nabasati na vuka.

- Ima mjesta gdje se orlovi stalno javljaju. Nije dobra ideja da im se naprave hranilišta, jer kad bi se skoncentrisali na nekoliko mjesta, narod bi ih brzo potamanio. Ot toga je bolje ukloniti deponije oko grada i najstrožije, jer je i bezbijednost ljudi u pitanju, kažnjavati one, koji odlažu crknute životinje i životinjske otpatke gdje ima pane na pamet.

dalje, dadaje da je možda malo prestrog, ali u najboljoj namjeri, a, pošteno govoreći...

- Floru uništava više evropska ekologija i hemija, nego naše dvocijevke (ako se možda izuzmu zečevi i još neke vrste koje lako padaju na nišan).

Za nevjerne Tome, da kažemo da smo fotografiju provjerili i, naš je zaključak da je autentična do posljednjeg piksela. U strahu, Lovac Bez Kerova nije stigao da fokusira, i zato slika nije potpuno izoštrena...

R.

medo voli zob

U našim prilikama medvjedi se uglavnom spominju u narodnim pričama

- Osim pčelama - pričao mi je jednom Desimir Milošević - medvjedi su nekada pravili veliku štetu žitaricama. Medvjed najviše voli zob. Tamani je dok ima, gleda da ništa ne ostane, ali ipak više napravi štete što sve povalja, nego što pojede. Qudi su ga gledali  kako klekne na zadnje noge a vuče se na prednjim... U vezi zobi, spominje se jedan domišljati drinjak, kome je medvjed tamanio zob. On je prijavljivao štete u grad, vlastima, nekom odgovornom drugu, ali su se ljudi s njim malo i šegačili. Tako su mu jednom prilikom rekli: “Uhvati međeda na djelu pa ćemo ti platiti“.... Starina jedno veče na njivu iznese dva lavora rakije, i stavi ih na dvije strane njive. Iste noći, kad se medo najeo zobi, ožednio je i navalio na rakiju. Tako se dobro napio da je oteturao pedesetak metara i zaspao ko klada. Stari ga je onda vezao konopom, otišao kod onog nadmenog druga u opštinu i kazao: “Ja sam međeda svezo. Sad mi vi platite štetu, pa, pošto je on zaštićen a ne ja, pare na sunce, pa ga onda, ako vam je volja, puštite!“ Drug se nije mrdnuo s mjesta, platio je štetu, a medu je opet presudio metak..

- Isto tako, jedna porodica u bilećkom kraju imala je njivu zobi, i, pošto im je medvjed dosadio, otac jedne noći dade sinu pušku da isplali dva metka, ne bi li prepao medvjeda. Bila je mjesečina, lijepo se vidjelo. Mladiću bilo milo pucati, i opalio metak. Istovremeno začuje mumlanje, prepade se i pobježe prema kući. U jednom trenuktu, kad se okrenuo, vidio je medvjeda, na mjestu s koga je pucao, propeo se na zadnje noge, i mumla. Medvjed, eto, narod kaže, ide na miris baruta, inače vrlo rijetko napada čovjeka. Mnogo mi je ljudi pričalo da se srelo sa medvjedom, ali medvjed ih nikada nije napao. Takav slučaj meni nije poznat. Ali mi je poznato da su dva momka sa dvije automatske puške čuvala zob, i kad se medvjed pojavio, oba su pobjegla, ne ispalivši ni metka...