tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

KAKO JE VladO SabljiČiĆ POSTAO...

garibaldijev admiral

Bitke su vođene na kopnu protiv Burbonaca, a na moru protiv napuljske flote. Ni Garibaldi nije znao gdje mu je tada mogao biti korisniji Vlado Sabljičić. Čas ga je slao na svoje brodove da odvlači vatru i ometa akcije napuljske flote, čas ga je povlačio da komanduje napadima na tvrđave. Nakon tri mjeseca teških borbi, čitava Sicilija je bila u Garibaldijevim rukama.

Od ranije interesovalo me kako je došlo do podrške Garibaldija hercegovačkom ustanku? Otkud to da je otac savremene Italije bio toliko privržen Hercegovini?

Da ništa pod kapom nebeskom nije slučajno, pokazuje rad Vaska Kostić pod naslovom Podvizi Bokelja van Boke. Jedno poglavlje objašnjava čitav niz paralelnih procesa i dodirnih tačaka između italijanskog revolucionarnog pokreta pod vođstvom Macinija i Garibaldija i onog što se na tom istom evropskom tlu događalo u okviru Osmanskog carstva, i to baš u Hercegovini... Da nije bilo bokeljskih pomoroca, možda se Garibaldi nikad tako duboko i tako angaovano ne bi uključio u rješavanje balkanskog pitanja.

Ta veza, pročitaćete u ovom tekstu, započela je u Južnoj Americi, nastavila se u Italiji, i okončala u hercegovačkim brdima...

- Kada su pravoslavni Bokelji priskakali u pomoć Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini i Grčkoj - citiram dalje Kostića - moglo se protumačiti da je to bilo po liniji pravoslavlja. Što reći za njihovo priskakanje u pomoć Latinima?

Za vrijeme Garibaldijevih revolucionarnih aktivnosti u Južnoj Americi (1836-1846. g.) i u italijanskim građanskim ratovima za ujedinjenje (1848-1849. i 1859-1860. g.) bilo je Bokelja uz Garibaldija. Čak i u austrijsko - italijanskom ratu (1866. g.) Bokelji su bili na strani Garibaldija iako su bili austrijski podanici. Naravno ne svi. Kroz raznu literaturu mogu se pronaći imena nekih Bokelja koji su aktivno pomagali Garibaldija, ali svega njih desetak. To je znatno manje nego što ih je bilo. Istoriografija registruje samo istaknute ličnosti, a obične ljude, vojnike, mornare, zanemaruje.

U dalekoj Argentini, upravo u vrijeme Garibaldijevih aktivnosti, našao se priličan broj bokeljskih brodova. Tada su Bokelji davali veliki doprinos stvaranju ne samo argentinske nego i drugih mornarica latinoameričkih država. Uporedo su stvarane i trgovačke i ratne mornarice. Bilo je tamo i Italijana, a u tuđini su Bokelji i Italijani bili bliski - prve komšije iz dalekog zavičaja. Po buntovničkom raspoloženju i borbenosti, Bokelji su mnogo poznatiji od Italijana. Nije čudo što se Garibaldi često oslanjao više na Bokelje nego na svoje zemljake. Punih deset godina u Latinskoj Americi Garibaldi se oslanjao na Bokelje u prebacivanju revolucionara sa jednog na drugo revolucionarno žarište. Tu nije riječ samo o pomorskim kapetanima nego i o njihovim brodovima i posadama, koje nisu bile sačinjene samo od vještih pomoraca nego i od srčanih boraca.

Iz daleke Latinske Amerike malo je stiglo podataka o djelima i pravim imenima Bokelja koji su bili na strani Garibaldija. Tada Garibaldi još nije bio proslavljeni nacionalni heroj. Smatran je buntovnikom, razbojnikom, gusarom. Ko je bio uz njega, bio je kao i on. Zato su neki pomorski kapetani krili svoje pravo ime i ime svoga broda, a plovili su pod raznim zastavama. Neka imena su italijanizirana, pa se tako pominju.

Neki brodovi sa bokeljskim posadama i nisu bili bokeljski nego ih je Garibaldi rekvirirao. U svakom slučaju, ne može se govoriti o pojedincima, ili o "desetak" Bokelja koji su se borili uz Garibaldija nego o stotinama.

Bokelja je bilo i u najužem krugu Garibaldijevih saradnika i savjetnika. Uglavnom su bili pravoslavci. Može izgledati čudno da italijanaški orijentisani katolici iz Boke nisu priskakali u pomoć Italijanima i latinoameričkim revolucionarima. U mnogim prilikama katolici iz Boke su se pokazali kao praktičari koji gledaju svoju korist, ne vole ratne rizike, većinom su bili lojalni podanici Austrije i konzervativni, što se nije uklapalo u revolucionarne aktivnosti.

Iako se ne znaju detalji o učešću Bokelja u aktivnostima Garibaldija u Latinskoj Americi, dovoljno je što se zna da tamo nisu bili Bokelji manje zastupljeni nego kad su te aktivnosti prenesene u Italiju. Već u početku rata za ujedinjenje Italije, Garibaldi je obnovio svoje veze i poznanstva sa bokeljskim pomorskim kapetanima. Bokeljski brodovi su prednjačili i u prebacivanju Garibaldijeve dobrovoljačke legije iz Argentine na Siciliju. Konvoj je predvodio kapetan Bogdan Poznanović iz Herceg-Novog, kao najbolji poznavalac plovnih puteva, navigacije i ćudi okeana. Kapetan Vladimir Sabljičić iz Herceg-Novog tada je započeo karijeru u italijanskoj mornarici, u kojoj će ostati do kraja života. Prevoznici Garibaldinaca su bili Barba Spiridone i Barba Đovani. Tako su nazivali pomorske kapetane braću Barbiće, Špira i Jovana, iz Krtola. Ime kapetan Sambeli je, u stvari italijanizirano prezime Zambelić iz Luštice u čijoj kući je bilo i trofeja za uspomenu iz Garibaldijevih bitaka. Iz iste kuće je kasniji proslavljeni svjetski istraživač kapetan Petar Zambelić.

Osim onih pomoraca iz Boke koji su se priključili Garibaldiju iz patriotsko - internacionalističkih pobuda, bilo je i onih koji su u kasnijim bitkama angažovani uz naplatu za prevoz materijala i oružja. Taj posao je bio opasan, proganjan od ratnih mornarica niza zemalja, pa zato i dobro plaćen. Jedan od učesnika u tom poslu je bio patron - kapetan Niko Ilijin Lazarević iz Đenovića. Većina prevoznika takvih materijala je ostala bezimena, što je razumljivo.

Pored onih koji su se iz jednih ili drugih razloga namjerno priključili Garibaldiju, bilo je i onih koji su se slučajno našli u vrtlogu događaja na strani italijanskih revolucionara. To se desilo Krtoljanima, pomorcu Joku Nikovom Kostiću i njegovom drugu Savu Đurišiću.

Jake kolonije Srba iz Boke u Trstu i Veneciji organizovano su pomagale mnoge Garibaldijeve akcije, dajući značajan doprinos njegovim pobjedama. U vrijeme tih događaja Garibaldi je visoko cijenio tu pomoć. Vidi se to po tome što je Bokelje birao i postavljao na važne položaje. Kada je Srbima zaprijetila opasnost, Garibaldi je izražavao spremnost za vraćanje duga slanjem svojih garibaldinaca na naše južne obale.

Na Cetinju kod knjaza Nikole bilo je više puta riječi o vezama sa Garibaldijem i o njegovoj spremnosti da pošalje dobrovoljce u Crnu Goru. Iza svakog takvog razgovora, Austrijanci su pojačavali kontrolu obale. Naročito su kontrolisali pristup Boki i bokeljske brodove, znajući za učešće Bokelja u saradnji sa Garibaldijem. To je pokazalo i da austrijski dostavljači obavljaju dobro svoj posao.

Kada je zapoČeo austrijsko - italijanski rat, pozvan je Garibaldi da komanduje dobrovoljcima. Čim su čuli pod čijom će komandom biti, iskupila se velika masa dobrovoljaca. Garibaldi je sa svojim iskustvom bolje komandovao nego školovani generali. S obzirom na tijesne veze Garibaldija sa Bokeljima, Vitorio Emanuele II je došao do dobre zamisli. Tražio je saglasnost generalštaba da pošalje Garibaldija na naše Južno primorje, gdje bi sigurno prikupio dosta pristalica. Sa njima bi lakše mogao iznutra razoriti čak i takvu silu kao što je u ono vrijeme bila Austrija. Računalo se i na Srbe iz Bosne i Vojne krajine.

Ideja nije realizovana jer su je odbacili italijanski prvaci na čelu sa šefom generalštaba, generalom Alfonsom La Marmorom. Plašili su se za svoje pozicije jer nisu znali gdje bi se ta sila mogla okrenuti nakon rušenja Austrije. Garibaldija su iskorišćavali, ali mu nikada nisu mnogo vjerovali.

Ravno deset godina nakon kratkotrajnog austrijsko - italijanskog rata, ostvarila se Garibaldijeva želja. Žarko je želio da pošalje makar i simbolične snage svojih proslavljenih "crvenih marama" u naše krajeve, i to preko Boke. Bilo je to u doba hercegovačkog ustanka poznatog kao "Nevesinjska puška ". Garibaldijevi dobrovoljci su se prebacivali do skrovitih luštičkih uvala uglavnom luštičkim i krtoljskim brodovima. Wihovi kapetani su imali odavno razrađene i sigurne punktove za krijumčarenje i potplaćene kontrolore. Sa Luštičkog poluostrva dobrovoljci su prebacivani na suprotnu obalu, pa preko Sutorine prelazili u Hercegovinu uz pomoć Bokelja vodiča.

Ne zna se koliko je Garibaldinaca učestvovalo u hercegovačkom ustanku. Nekoliko četa se provuklo kroz Boku bez problema. Samo jedna četa od 40 Garibaldinaca je otkrivena i razoružana od strane austrijske vojske. Na proteste knjaza Nikole, propuštena je, ali ne u Hercegovinu nego u Crnu Goru. Jedna četa sa njihovim brodom greškom je pristala uz dubrovačke obale. Odmah je prokazana i onemogućena. Oni koji su se borili, zahvaljujući zaštiti Bokelja svi su preživjeli. Nakon okončanja borbi istim putem su se vratili, znači, brodovima bokeljskih pravoslavaca.

Učešće Bokelja u Garibaldijevim akcijama nije dobilo odgovarajuće mjesto u istoriografiji i zbog Garibaldijeve zaboravnosti. U svojim memoarima on je više isticao Italijane, što je i razumljivo. Utoliko prije što je borbe vodio pod parolom: "Stranieri fuori!" (Stranci napolje!). Napolje čak i iz italijanske istoriografije.

Poznato je da su značajan doprinos protjerivanju Turaka iz Herceg-Novog 1687. g. dali Bokelji i Crnogorci. Učešće Hercegovaca se rijetko gdje pominje. Međutim, pokazanim požrtvovanjem i hrabrošću izvojevali su pravo da nasele hercegnovsku okolinu, ne samo učesnici u borbama nego i druge izbjeglice. Najveća seoba Hercegovaca u Boku je bila pod vođstvom mitropolita Savatija Qubibratića. Srpske porodice su morale napustiti svoja ognjišta upravo zato što su njihovi muškarci, iako turski podanici, učestvovali u borbama protiv Turaka.

Među hercegovačkim porodicama koje su naselile područje Topla - Igalo, bili su i Sabljičići iz Korjenice. Da su od starina bili junaci, to im i prezime govori. Wima nije bilo teško da se preobrate od kopnenih u pomorske junake. Kao većina Hercegovaca doseljenih u Boku, i Sabljičići su bili prvo pomorski hajduci ili korsari - neka vrsta legalnih gusara podržavanih od mletačkih vlasti. Oni koji su imali sreću da prežive postali su imućni. Potomci su im sa svojim brodovima čestito poslovali i sve veći ugled sticali. Neki od njih su postali i najugledniji Topljani. Jakov Sabljičić se u dokumentima pominje kao načelnik opštine 1783, a Joko Sabljičić pet godina kasnije. Oni su bili i pomorski kapetani, ali ne samo oni. Bilo je više Sabljičića istaknutih pomoraca, među kojima se pominju i dva Vladimira. Zbog istih imena i prezimena, iste profesije i istog mjesta smrti, često ih brkaju.

Kapetan Vladimir Sabljičić, koji je 1801. g. poginuo u jednoj pomorskoj bici kod đenove, nije mogao biti Garibaldijev saradnik, jer se Garibaldi 1807. g. rodio. To je mogao biti samo njegov istoimeni unuk (po majci unuk V. Katića), takođe pomorski kapetan kojemu je bilo suđeno, kao i djedu mu, da ostavi svoje kosti u Đenovi. Ovo je priča o njemu.

Rođenje Vladimira Vlada Sabljičića (mlađeg) poklapa se sa početkom Garibaldijevih revolucionarnih aktivnosti u Latinskoj Americi. Te aktivnosti su potrajale tako dugo da se i mali Vlado našao u njihovom vrtlogu. Bukvalno, rastao je sa Garibaldijevom revolucijom. Kao "pikolo" na brodu, kojim su prevoženi Garibaldijevi legionari po Latinskoj Americi, imao je prilike da vidi i Garibaldija. Vlado je bio i na jednom od brodova koji su prevozili garibaldince u prvom pohodu na Siciliju. Tokom dugog putovanja, Garibaldi je prelazio sa broda na brod da razgovara sa legionarima i priprema ih za buduće bitke. Nije mu moglo promaći da ne primijeti mladog Vlada Sabljičića. On je toliko bio oduševljen Garibaldijem, da se stalno motao oko njega.

Bitke po Italiji su vođene sa promjenjivom srećom, prekidane i ponovo započinjane. Vodile su se i na moru i na kopnu, često i podalje od obale. Zato Garibaldiju brodovi nisu bili stalno potrebni. Ako mu na kopnu nisu bili potrebni brodovi, dobro su mu došli mladi i izdržljivi oficiri, makar i pomorski. Važno je da su se dobro snalazili i u borbama na kopnu. Vladu Sabljičiću su i preci bili i kopneni i pomorski junaci, pa se i on jednako dobro snalazio u bilo kojoj vrsti bitaka.

Oficir sa pomorskim znanjima Garibaldiju je značio više od ostalih oficira. Brodove je bilo lakše rekvirirati, od potrebe do potrebe, nego odmah za njih obezbjediti sposobne i odane zapovjednike. Pomorski kapetani Italijani klasno su pripadali buržoaziji, pa ih nisu oduševljavale revolucionarne aktivnosti. Malo je i običnih pomoraca Italijana bilo voljno da napušta brodove i odlazi u šume kada Garibaldiju brodovi nisu više bili potrebni. Garibaldi je i prije stasavanja Vlada Sabljičića imao oko sebe Bokelje, pa je rado uz sebe gledao i mladog Vlada. Vlado je započeo karijeru kao, vjerovatno, najmlađi garibaldinac - pomorac. Brzo je napredovao i postao zapovjednik brodova, odnosno pomorski kapetan. Jednom prilikom Garibaldi mu je povjerio da predvodi čitav konvoj manjih brodova. Tada su ga u šali nazivali i "Garibaldijevim admiralom".

Borbe u ratu za ujedinjenje Italije počele su na Siciliji, dolaskom Garibaldijevih legija iz Južne Amerike. Sticajem okolnosti, u tim bitkama se našao kao početnik i Vlado Sabljičić. Na Siciliji su vođene i odlučujuće bitke, ali 12 godina kasnije, na kraju rata za ujedinjenje Italije. I u tim bitkama se našao, ne sticajem okolnosti, nego svojom voljom, i Vlado Sabljičić, kao iskusan oficir, prošavši praktične ratne škole i na moru i na kopnu. Kroz te škole je prošao širom Italije od prvog do posljednjeg pohoda na Siciliju. I tada je bio po godinama među najmlađim, ako ne i najmlađi Garibaldijev oficir. Nije čudo što ga je podupirao njegov zemljak, a Garibaldijev ađutant, Eugen Popović.

U bitkama za Palermo posljednje godine rata za ujedinjenje Italije vođene su najogorčenije bitke. Svakome je bilo jasno da se tada, i baš tu, odlučuje o ishodu rata. Bitke su vođene na kopnu protiv Burbonaca, a na moru protiv napuljske flote. Ni Garibaldi nije znao gdje mu je tada mogao biti korisniji Vlado Sabljičić. Čas ga je slao na svoje brodove da odvlači vatru i ometa akcije napuljske flote, čas ga je povlačio da komanduje napadima na tvrđave. Nakon tri mjeseca teških borbi, čitava Sicilija je bila u Garibaldijevim rukama.

Bilo je to doba kada su bile slabe tehničke veze, a trebalo je povezivati i koordinirati akcije u čitavoj Italiji. Najefikasnije, ali i najsporije, bile su kurirske veze. Najvažnija kurirska, izaslanička, u povratku i predvodnička misija koju je Vlado Sabljičić obavio, uslijedila je pri kraju borbi za Siciliju. On je isplovio iz Palerma za Ćenovu. Pijemonteškoj vladi je podrobno objasnio situaciju i naveo je da se odluči na hrabri korak kojeg je do tada izbjegavala. Za kratko vrijeme su prikupljene i naoružane dobrovoljačke čete pod komandom Medičija i Kozenca i poslate Garibaldiju u pomoć, zajedno sa drugim ratnim materijalom. Konvoj brodova je ka Siciliji predvodio kapetan Vlado Sabljičić i uspješno doveo, uprkos blokadi napuljske flote, koja je još trajala.

(Nastavak u idućem broju)