MUZEJ HERCEGOVINE - IZLOŽBA ŠKRINJA, SANDUKA I BAULA
DIO BOGATE TRADICIJE
Mnogima je poznato da Muzej Hercegovine u Trebinju ima vrlo bogatu etnološku zbirku sačinjenu od eksponata sa područja cijele istočne Hercegovine, te da je jedna od stalnih postavki u ovoj kulturnoj instituciji postavka pod nazivom "Narodni život i kultura Srba u istočnoj Hercegovini s kraja 19. i u prvoj polovini 20. vijeka".
Ono
što je, međutim, manje poznato, jeste činjenica da se među etnografskim
predmetima u ovom muzeju posebno ističu škrinje, sanduci i bauli, zbog čega je i
odlučeno da se etnografska izložba pod nazivom "Škrinje, bauli, sanduci",
podovodom 18. maja, međunarodnog dana muzeja, otvori u Muzeju Hercegovine, u
čast manifestacije "Noć muzeja", podržane tog datuma u cijeloj Republici
Srpskoj.
UKRASI I ORNAMENTIKA ŠKRINJA
Nazivi škrinja, sanduk, baul se, kako stoji i u katalogu ove izložbe, upotrebljava za drvene predmete četverougaone osnove, čija je funkcija bila nošenje i čuvanje djevojačke spreme, ruva, a sama riječ skrinja ili škrinja je latinskog porijekla i kao takva je poznata mnogim evropskim narodima.
Latinska riječ skrinium znači sanduk ili kutija, a ovaj dio pokućstva se, u stvari, razlikovao od kovčega ili baula po tome što je prednja strana bila u potpunosti izrezbarena i ukrašena.
U Muzeju Hercegovine kažu da su neke skrinje bile obojene bojama, uglavnom prednja strana, neke su, pak, u potpunosti bojene, ali su sve imale razne vrste ornamenata i izrezbarenih ukrasa.
Sa druge strane, postojale su i male škrinje koje su se nazivale čekmeče i služile su za čuvanje porodičnih dragocjenosti, poput novca, nakita i slično. No, svjedočanstva govore da su u nekim slučajevima i one služile za djevojačko ruvo, a Božana Palikuća, kustos-etnolog Muzeja Hercegovine, kao primjer da je to tako navodi priču oca Simona Biberdžića, igumana manastira Dobrićevo, čije je čekmeče takođe bilo izloženo na ovoj izložbi.
Ono je, kako kažu u Muzeju, u stvari, bilo vlasništvo njegove babe, a sam iguman je ispričao muzejskim radnicima da je baba u čekmečetu donijela svoje djevojačko ruvo.
Otac Simeon čija je porodica nekada živjela u Stocu danas čuva ovo čekmeče u manastiru Dobrićevo.
Treća vrsta ovih predmeta je takozvana škrinja "na dvije vode", ili, kako ih u istočnoj Hercegovini još nazivaju, baulima.
Od eksponata baula koje posjeduje Muzej Hercegovine i koji su pravljeni od drveta, većina je ukrašena metalnim ukrasima, a negdje i komadima tvrdog platna, mada je po seoskim domaćinstvima bilo dosta više onih bez ukrasa, sa zaobljenim poklopcem.
"Ako li me ne daš za dragana
Baul na vrat, ja ti odo sama"
Ovaj zanimljivi stih, u kome zaljubljena djevojka saopštva želju da se uda svojoj majci, izrekao je spontano jedan od starijih posjetilaca Muzeja Hercegovine na otvaranju izložbe posvećene ovim starim predmetima, u kojima se, ne tako davno, čuvala djevojačka sprema.
"Svi mi smo, posredno ili neposredno, dolazili u kontakt sa ovim predmetima preko naših baka, a škrinje, bauli i sanduci su bili dio svadbenog običaja, odnosno spremljenog djevojačkog ruha koje je svaka djevojka morala imati, a imali su i drugu namjenu", objašnjava Palikuća.
ŠKRINJA KAO STASUSNI SIMBOL DJEVOJKE
Običaj da svaka buduća mlada ima i svoju škrinju, u kojoj će u kuću mladoženje donijeti ruho, na području istočne Hercegovine se zadržao sve do sedamedesetih godina prošlog vijeka, a po škrinji se moglo zaključiti iz kakve je porodice dolazila.
Iako su bogatije ukrašene škrinje imale najviše djevojke iz ekonomski bogatijih porodica, to ipak nije bilo i pravilo, mada se uglavnom tako dešavalo.
Kasnije su škrinje ojačavane i ukrašavane metalnim okovima i njih su, kako kažu u ovom muzeju, posjedovale uglavnom one porodice iz kojih su poslije Prvog svjetskog rata muškarci odlazili na rad u Ameriku, pa bi svojim sestrama ili budućim nevjestama kupovali ovakve škrinje, na kojima su metalni dijelovi, osim ukrasa, služili i kao ojačanje sanduka.
Muzej Hercegovine, kaže Palikuća, posjeduje dvije ovakve škrinje, a, budući da na njima dominira ornamentika u obliku cvijeta i listova bršljana, to ukazuje da su ih radile hercegovačke zanatlije.
"Iako se na osnovu stilske obrade može zaključiti da su one proizvodi seoskih majstora i zanatskih radionica, ne može se sa sigurnošću utvrditi gdje su se te radionice nalazile, niti se pouzdano zna neko ime Trebinjca koji se bavio isključivo ovim zanatom izrade škrinja za djevojačku spremu", dodaje Palikuća.
Ona ipak izdvaja škrinju koja je pripadala Zori Roganović iz Mostaća, koja je, osim lijepe rezbarije, odnosno duboreza, imala i nogare, jednako lijepo izrezbarene, čvrste i koje nisu narušavale kompoziciju cjelokupnog predmeta.
Kod ove se škrinje zna da je za njenu izradu korišten i alat bolji od prosječnog, jer je omogućavao stvaranje ljepših i otmjenijih ukrasnih detalja.
Ovakve su škrinje izrađivane od tvrdog drveta, a najzastupljeniji elementi su floralni, mada se prepliću i figuralne predstave, od kojih najviše ima ptica.
Za razliku od ovih, pravile su se i škrinje od mekog drveta, najčešće jelovine, koje nisu imale nogare, a njihove stranice od tankih dasaka povezivane su šarkama sa strane, dok je sistem ukrašavanja uglavnom bio bojenje.
U unutrašnjem dijelu ovih škrinja obično su se nalazile male pregrade, koje su služile za čuvanje dragocjenosti, poput novca i nakita.
Osim ovih podjela, škrinje Muzeja Hercegovine bi se mogle podijeliti i po matrijalu od koga su pravljene, pa se, osim jelovine, koristila i jasenovina, orahovina, hrastovina, na kojima su rađeni plitki urezi i duborezi, a radile su se po narudžbi, uglavnom onda kada bi se znalo da se djevojka namjerava udati, pa su se škrinje naručivale nekoliko mjeseci pred udaju.
Pripreme za djevojačku udaju, odnosno, običaje prilikom prosidbe, od kojih su se neki i do danas zadržali u našim krajevima, slikovito su izveli članovi KUD-a "SL Alat", a na ovoj manifestaciji je nastupio i Gradski hor Tribunia...V.D.