pjesme naŠih Čitalaca
STIH NAŠ SVAKODNEVNI
U Hercegovini, još uvijek ima priličan broj ljudi koji se lakše izražavaju u stihu nego u prozi, ljudi koji, čim žele nešto da napišu, late se rime, jer im tako “ide lakše”, drugačije prosto ne znaju...
Posljednjih godina u našu redakciju stiže dosta pjesama čiji su autori ljudi poznjih godina koji su, bez velikih književnih akbicija, gotovo sa novinarskim podsticajima, počeli da se javljaju u štampi i da svoje radove štampaju u časopisima i raznim drugim izdanjima.
Nešto od svega toga i mi smo objavili, a nešto je ipak ostalo. Štampajući dvije pjesme u narodnom duhu (izraz koji sigurno nije najprecizniji), upućujemo samo na dva posebno naglašena fenomena...
1. U Hercegovini, još uvijek ima priličan broj ljudi koji se lakše izražavaju u stihu nego u prozi, ljudi koji, čim žele nešto da napišu, late se rime, jer im tako “ide lakše”, drugačije prosto ne znaju. Ovaj fenomen nije dovoljno istražen, iako je ranije, a ni danas nisu rijetki, bilo dosta ljudi koji su stihom znali da se služe i u svakodnevnom govoru.
2. Interesantno je da se narodskom ili narodnom ili poezijom “na narodnu” reguje na očito propadanje sela koje je ubrzao posljednji rat (trenutno, osim Dživara i Lastve, sva druga sela ili seoska područja na području Trebinja, potpuno su ispražnjena ili će im se, najvjerovatnije, ta tužna i nemila sudbina desiti za koju godinu).
Kako sela nestaju, ovakva poezija ima svoju ne samo aktivnu dokumentarnu vrijednost, nego, što se naše redakcije tiče, predstvlja rječito i sasvim autentično upozorenje da se nešto preduzme.
Autor prve pjesme je čovjek bliži devedesetim, nego osamdesetim godinama. Donio je pjesmu u našu redakciju, i zamolio nas da mu ne štampamo ime, a po inicijalima ljudi koji su iz njegovog sela prethodnih decenija doselili u Trebinje svakako će pogoditi o kome je riječ.
Uz minimalne pravopisne korekcije, zbog lakšeg čitanja, njegova pjesma glasi ovako...
LJubav prema selu
Orovac je selo moje,
selo moje rođeno je,
malo ravno, dosta brda,
djedovino moja tvrda,
u tebi sam ponikao,
u tebi se obikao.
U djetinjstvu i mladosti
živio sam u radosti.
U seljačkom običaju,
osjećo se ko u raju.
Radio sam i pjevao,
vazda Voga prizivao.
Dolaze mi stari dani,
mladi su mi odbrojani.
Sad sa bolom i radosti,
izdržajem u starosti.
Duboka me starost steže,
rođeni me kamen veže,
da počivam na Orovcu,
idem majci, idem ocu.
Posljednja je moja želja
biti pokraj roditelja.
V.S.D.
Autor druge pjesme je čovjek koji se u Glasu javljao i savremenijim proznim tekstovima - Marko J. Putica...
Moja generacija
(trideset i neke)
Život teče ko rijeka
koja nikad ne stane,
kad se ušću tok približi,
rijeka odbrojava dane.
I za to nam preostaje,
poslije životnog bremena,
kad je rijeka tek potekla,
sjetiti se tog vremena.
Svi će morat odgovorit,
kad do toga jednom dođe,
i starost ih priupita,
kako im to mladost prođe.
Ni pred kakvim teškoćama,
od predaka naših znamo,
ne treba se saginjati,
valja ostati uspravno.
Samo tako moći ćemo,
naše stare da slijedimo,
da uspravan njihov život,
gdje stadoše, nastavimo.
A oni su bili naši,
izvor života i sudbe,
borili se s teškoćama
da učine od nas ljude.
Orana je posna zemlja,
oskudjevano sa vodom,
sjekla drva za žeženice,
hrvalo se sa prirodom.
Držali su ovce, koze,
konje, krave i volove,
da prehrane brojnu djecu,
kapute im kupe nove.
Pržili su “crno zlato”,
garavoga bili lica,
da teškoće savlađuju,
pomagala željeznica.
Krampali su mladi, stari,
usred zime, usred ljeta,
i po mraku i po kiši,
pješačili do Šumeta.
Kad bi pos’o završili
i žurili nazad kući,
većinu bi puta prešli,
zagrljeni, pjevajući.
O slavama i Božiću,
žegle su se voštanice,
i badnjaci prilagali,
veselile veselice.
A jeseni svake rane,
kad plodovi sočni zriju,
ostavljali selo, dragu,
odlazili u Armiju.
Kad godina-dvije prođu,
iz Armije kad se vrate,
tražio se lakši pos’o,
mjesto krampe i lopate.
A za to je nužno bilo
u večernje ići škole,
polagat’ za skretničare,
konduktere, kontrolore.
Poslije škole završene,
svi bi redom srećni bili,
jer su plave željezničke
uniforme oblačili.
Odlazili na derneke,
i u kola se hvatali,
da im majku odmijeni,
kršnu mladu zagledali.
Porodice zasnivali,
stizala vremena nova,
u Zaplanik djecu slali,
da nauče prva slova.
Oralo se manje zemlje,
zamjenila freza ralo,
ali mlađe stanovništvo,
polako se osipalo.
I na kraju neminovno,
osta selo bez seljaka,
samo po u nekoj kući,
drijemahu djed i baka.
Kad je selo doživjelo
ratnu pošast i kraj mira,
malobrojni stanovnici
pošli glavom bez obzira.
Sve do tada što su stekli,
imovinu, stoku, hranu,
iza sebe ostaviše,
pljačkašima ko na dlanu.
A pljačkaši kao zvjeri,
stoku hranu pokupiše,
da u selu život zatru,
imovinu zapališe.
Bol i tuga još su svježi,
nije bilo tako davno,
selo naših pradjedova,
idahnulo je uspravno.
Niko neće moći platit,
neizmjerljivu oštetu,
ni iz srca ranjenoga
izbrisati bol i sjetu.
Ostaju nam samo želje
(i u jeseni života),
da na zemlji zavladaju,
ljudski razum i dobrota.
Prethodnih godina, u sličnim pjesničkim i para-pjesničkim formama javilo se i dosta patriotske poezije. Devedesetih nisu bile rijetke ni pjesme koje su direktno bile usmjerene na odbranu. Zbog njihovog često problematičnog humanističko-političkog sadržaja, štampali smo ih u nešto manjem broju.
Pjesme “Ljubav prema selu” i “Moja generacija” štampamo uvereni da će ovakva poezija zainteresovati književne teoretiare i/ili istoričare, i da će uskoro neko baciti više svijetla na jedan novi oblik kombinovanog pismenog i usmenog narodnog stvaralaštva, koje - vjerovatno po nekoj drevnoj potrebi - prati burne društvene procese i iznimne događaje.
I pored takvih podsticaja, ovom prilikom, ukazujemo i na nesumnjive dokumentarne i etnografske vrijednosti jednog ovakvog pjesničkog iskaza...
G.T.