tPočetna
 

IZGORELA KUĆA PERA DRAPIĆA NA TREBINJSKIM BRDIMA

SVE MI JE IZGORELO U TRENU

Pero Drapić, iz sela Vrpolje u Trebinjskim brdima, kaže da ga je, “otkako ga je Bog na zemlju sazdao, mnoga nevolja gonila”, ali je bilo malo trenutaka teških kao onaj kada je 14. juna saznao da mu je izgorela kuća i sve što je u njoj imao.

Osim uspomena, izgorelo je sve što su generacije njegovih predaka od posne hercegovačke goleti u ovom selu mogle steći, nestalo je sve gotovo u jednom trenu, koji u policijskom izvještaju izgleda samo ovako - U selu Vrpolju  izgorela kuća, vlasništvo porodice Drapić, a uzrok požara je udar groma.

U Centru javne bezbjednosti Trebinje je potvrđeno da je policiju o svemu obavijestio Pero Drapić, prema čijim navodima se sve desilo između 10. i 14. juna, kada u selu nije bilo nikoga, pa je izgorelo sve osim kuće vatrenjače koja je odvojena od glavnog objekta, odnosno, izbe, kuhinje i čardaka.

Nekoliko dana nakon ove tragedije, koja možda tako i ne izgleda na prvi pogled, jer vlasnici kuće žive u Trebinju, Pera smo zatekli na zgarištu svoga nekadašnjeg doma, čiji je nestanak njega najviše pogodio iz prostog razloga što mu je, kako kaže, ovdje bilo sve i ovo bila jedina kuća.

Pero, naime, u Trebinju živi u alternativnom smještaju, u nekadašnjim radničkim barakam u naselju Crnač, pa mu je u Vrpolju bilo i dosta  namještaja, sav alat, oruđe i oružje, čak i većina odjeće.

“Jes, jes, sve mi je izgorelo, i pokućstvo, i namještaj. Nije mi čak ostala ni čarapa ni pantale da obučem.

Šćeri se pudale, pa ostali žena, sin i ja. S obzirom da ja ne radim, najviše vrmena sam provodio u Vrpolju, a i žena i mali bi bili sa mnom kad god bi mogli”, sa teškom mukom progovara Pero.

Wegovu životnu dramu znaju svi stanovnici Zagore, jer je, ostavši rano bez majke, kao najstariji sin oca Gojka, zajedno sa njim podizao petoro mlađe braće, prao ih, kuvao im, opremao u školu i išao sa ocem na njivu.

Kada je prešao u grad, zaposlio se i oženio, očekujući stan iz podstanarstva, ali ga tako zatekao rat, iza koga je ostao bez dva brata i sve ponovo stoički podnosio, nadajući se da će biti bolje.

“Male su mi se, fala Bogu, dobro poudale, a sin mi ide u srednju školu i s te strane sam sretan čovjek”, kaže on i nastavlja dalje svoju priču koja valjda kod svakoga uvijek ima neko “ali”.

Tako je i Pero, nakon kakvog - takvog stambenog rješenja u Trebinju, dvije svadbe obavio iz tog alternativnog smještaja u Crnču, da bi se suočio sa novim egzistencijalnim problemima, kada je, kako kaže, usljed malih fabričkih plata vidio “da mu trava pojede konja” i da ne može svakog dana putovati od Crnča do Gorice i nazad, jedno - zbog činjenice da je gorivo mnogo skupo, a drugo - zbog toga što mu se,  gotovo tri decenije stara “stojedinica”, koju je polovnu i kupio, pokvarila u toj mjeri da se ne isplati popravljati, pa se odlučio da uzme otpremninu, uloži je u kuću u Vrpolju i u njoj čeka penziju.

“Žena mi, doduše, još radi u Novoteksu, ali ja sam više bio na selu nego u gradu, jer mi je ovdje bilo sve, čak i novi posao, jer sam ovdje zemlju obrađivao”, pokušao je da se našali u svojoj muci.

Ni na kog se ne žali zbog ovoga, ni na koga ne sumnja i nikoga ne optužuje, jer je bila volja božija protiv koje se ne može.

Na njegovu žalost, u cijelom selu je situacija takva da, poput mnogih trebinjskih sela koja polako odumiru, žive samo takozvani povremeni stanovnici, odnosno, najviše oni koji u selu imaju obrađenu zemlju ili pčele, pa dolaze vikendom ili kada stignu.

Tako živi i Savo Vuković koji, nažalost, kada je kuća Drapića gorela nije bio tu, ali je, sticajem okolnosti, prvi stigao na zgarište, došavši iz Trebinja.

Primijetio je, kako je kasnije pričao Peru, u subotu 14. juna, garež i osjetio mu miris, da bi, kada se primakao kućama, vidio da je sve izgorelo i sa teškom mukom telefonirao svom sestriću, kome je još teže bilo da obavijesti Drapiće.

“Da mi je, bogdo, u Trebinju izgorelo sve, a da mi je ovo ostalo. To mi ne bi bilo ni pola moje muke. Bio bi na konju.

A, osim Boga, svjedoci su mi i kumovi, i prijatelji, i braća i cio rod, da smo   i ćaća, i ja, i moj sin, ovu kuću dograđivali i dopravljali, da sam unutra imao sve, kompletno od igle do konca, što se kaže, odnosno, tri kauča, dva spavaća kreveta, ormare, sto stolice, jorgani, deke, posteljinu, čak i svu našu odjeću. A đe su mi brusilica, bušilica, gidore, lovačka puška, motorna šega, kose, motike, ma sve izgorelo”.

Pero Drapić danas raščišćava paljevinu i pita se da li je moguće da imetak četiri generacije može da stane u jednu rečenicu - Uviđaj je pokazao da je udar groma zapalio elektro vodove u kući odakle se požar proširio na cio objekat.

Ne može, dodaje, da vjeruje i u to da je policija procijenila štetu na oko 20.000 maraka, cijeneći da iznosi barem 30.000.

“Nako ja ne došo zdravo nikad više pred ovu kuću ako vas išta lažem, a nisam vam ništa ispričo šta sam sve u životu preturio preko glave”, uzdahnu duboko, prevrćući po rukama komad željeza koji je nekada bio njegova lovačka puška, pa drugi komad koji je nekada bio motorna šega, a onda uzdahnu još dublje i, nakon što mahinalno posegnu da zatvori za sobom vrata kojih više nema, polušapatom uzadnu “Šta ću sad?”.

Niko od prisutnih do Trebinja mu na to nije davao nikakav odgovor, osim stare rečenice koju je i on sam, kao neku utješiteljsku mantru ponovio nekoliko puta - Nek su zdravo čeljad...

 V.D.

UKRADENA BISTA NARODNOG HEROJA RADOVANA ŠAKOTIĆA

Bista narodnog heroja Radovana Šakotića, samo mjesec dana nakon ponovnog postavljenja, ukradena je u Gradskom parku.

U Centru javne bezbjednosti su kazali da je krađu prijavio čuvar parka, te da je obavljen uviđaj i da se nastavlja rad na rasvjetljavanju ovog krivičnog djela.

Nakon što je, zajedno sa još nekoliko bisti narodnih heroja iz II svjetskog rata,  koje su se nalazile u Gradskom parku, u proteklom ratu ukradena, bista narodnog heroja Radovana Šakotića je bila, zajedno sa bistama Ljuba Miljanovića, Manojla Maja Benderaća i Vase Miskina Crnog, na Dan pobjede nad fašizmom, 9. maj, vraćena na svoj postament koji je svo vrijeme stajao u parku.

Zanimljivo u svemu ovome je što Gradski park odnedavno ima čuvara, ali je on, kako saznajemo, u vremenu dok se bista rušila sa postamenta, a to nije mogao biti kratak period, bio na drugom kraju parka i ništa nije čuo...

V.D.

PREMINUO PILOT

Mile Šormaz, pilot iz koji je nedavno nastradao u Mokrom polju, pilotirajući u sportskom avionu *Gruman*, umro jeod posljedica pada aviona na Intenzivnom odjeljenju Kliničko bolničkog centra u Podgorici.

Pokojni Šormaz je, zadobivši povrede preloma baze lobanje sa dubokom komom, u izuzetno teškom stanju odmah prebačen u KBC Podgorica, gdje je operisan i svo vrijeme bio na aparatima.