tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

eugen dragov popoviĆ izmeĐu rima i kotora  (2)

PATRICIJ NARODNJAK

Eugen Popović je jedna od mnogih zagubljenih duša za koje malo ko zna da su ikada živjeli, iako zaborav ne zaslužuju. Rođen na brodu, na morskoj pučini, umro u tuđini, zaboravljen u otadžbini.

Pomorski kapetani iz Risna, rođena braća Špiro i Drago Popović, godinama su nesebično pomagali grčke ustanike, često i neposredno učestvovali u bitkama tokom grčkog rata za oslobođenje (1821 -1828. g.). U taj rat nisu uložili samo sebe i svoje brodove nego i do tada stečeni novac. Imali su sreću da prežive, a  - saopštio je Vasko Kostić u svom radu Podvizi Bokelja van Boke - Bog im je pomogao da sve nadoknade. Taj rat ih je učinio poznatim širom Mediterana, a to im je poslije rata išlo na ruku da uspostave široke poslovne veze, naročito u Trstu, tada velikom prometnom centru.

Kapetan Špiro Popović je postao jedna od vodećih pomoračko - trgovačkih ličnosti u Trstu. Održavao je prijateljske veze sa vladalačkim kućama Austrije, Srbije i Rusije i poslovne veze sa njihovim državama. Naročito je bio u prisnim odnosima sa crnogorskim vladikom Radom. Wemu je činio značajne usluge iz patriotskih pobuda bez ikakve nadoknade. Naravno, pomagao je i svojim Bokeljima.

Kapetan Drago Popović više je volio da plovi. Nije propuštao priliku da skrene sa rute i svrati u svoj Risan i kad ga poslovna plovidba nije vodila u Boku. Kada mu je žena bila u poodmakloj trudnoći, poželio je da mu djetetu rodno mjesto bude Risan. Tako je podesio jednu plovidbu, ali dijete u utrobi nije bilo strpljivo. Rodio mu se sin prije stizanja u Risan. Dao mu je ime Eugen.

Eugen Dragov Popović nije nastavio porodičnu tradiciju pomorstva i trgovine, ali je naslijedio tradiciju internacionalnog patriotizma. Školovao se, bio primjeran učenik i postao je ugledni pravnik. Iako se školovao u Trstu i Beču, nije se otuđio od svog naroda i zavičaja. Često je posjećivao Boku, koja je tada bila pod Austrijom. U njoj je provodio školske raspuste, a kasnije godišnje odmore, ne propuštajući priliku da prošeta i Crnom Gorom. Kao što je njegov stric Špiro bio blizak sa Wegošem, tako je Eugen održavao prisne veze sa Markom Miljanovim, sa kojim je bio i u rodbinskim odnosima. Iako je među njima bila mala razlika u godinama, a Eugen je bio školovaniji, on je od Marka Miljanova naučio mnogo od onoga što ne pruža nijedna visoka škola.

Eugen PopoviĆ je i po bogatoj i uglednoj porodici, i po visokoškolskom obrazovanju, i po tada mnogo cijenjenoj pravničkoj profesiji, i po poznavanju svjetskih jezika, pripadao aristokratiji bečke škole i tršćanske elite. Tu je pripadao čak i po plemenitom imenu, jer grčko ime Eugen znači "plemenitog roda" ili "blagorodni". Priličilo bi mu da bude konzervativan, poput njegovih prijatelja i kolega iz visokog društva. Za razliku od njih, u dubini Eugenove duše tinjao je drugi osjećaj. Sa simpatijama je pratio revolucionarne aktivnosti Garibaldija u Italiji. Nije ih samo pratio nego ih je i dobro shvatio. Wegovim bečkim kolegama to je bilo teže shvatljivo, jer nisu poznavali Bokelje i Crnogorce, Wegoševa djela i Marka Miljanova.

Simpatije prema Garibaldiju dovele su do zahlađivanja odnosa Eugena i njegovih austrijskih prijatelja. Bio je toliko glasan u podržavanju Garibaldija i širenju propagande u njegovu korist, da je to čuo i Garibaldi. On je u Eugenu Popoviću vidio upravo ono što mu je nedostajalo. Garibaldi je imao mnogo pristalica. I dobrovoljaca među običnim narodom. Zahvaljujući i Bokeljima, imao je dovoljno i pomoraca. Međutim, nije imao uz sebe visoko školovanih savjetnika i dobrih govornika na stranim jezicima. U italijanske intelektualce, Garibaldi - oskudnog obrazovanja, nije imao mnogo povjerenja. Znao je da iznad svega gledaju lični interes i osjećao da samo koriste njegovu popularnost i junaštvo. Pozvao je Eugena da mu pomogne. Znajući za pomoć koju su mu stric i otac pružali Grcima u njihovoj borbi za oslobođenje, Eugen je odlučio da pomogne italijanskim revolucionarima. Slijedio je primjer svojih predaka. Kada je Eugena lično upoznao, Garibaldi je u njega stekao neograničeno povjerenje.

Tako je Eugen Popović postao Garibaldijev ađutant, savjetnik i u više specijalnih misija njegov lični izaslanik, diplomatski predstavnik. To je ostao i nakon početka austrijsko - italijanskog rata, iako mu je, kao austrijskom podaniku, bilo mjesto na austrijskoj strani. Boka je tada stenjala pod austrijskom čizmom, pa je Eugena to više opredjeljivalo nego zakonito podaništvo.

Garibaldi je, i prije Eugenovog dolaska, imao bliske veze sa Bokeljima još u dalekoj Argentini, jer su mu pomagali u revolucionarnim akcijama po Latinskoj Americi. Eugenovim stavljanjem na raspolaganje Garibaldiju te veze su još više ojačale. Zahvaljujući Eugenu, Garibaldi je mnogo saznao o Bokeljima i Crnogorcima. Eugenu se mogu pripisati zasluge i za Garibaldijevo slanje svojih dobrovoljačkih legija "crvenih marama" preko Boke da pomognu hercegovačkim ustanicima. Kada je izvojevana veličanstvena pobjeda na Muratovici, Garibaldi je poslao knjazu Nikoli čestitku sa izrazima velikog oduševljenja. To je bio odraz Garibaldijeve izuzetne zainteresovanosti za događaje u Crnoj Gori, uprkos njegovim brojnim preokupacijama u Italiji. Tolikog Garibaldijevog interesovanja ne bi moglo biti da ga nije zainteresovao njegov savjetnik Eugen Popović.

I nakon Garibaldija, Eugen Popović je ostao u Rimu, ali kao crnogorski konzul. Wemu pripada veliki dio zasluga za razbuktavanje privrednih veza između Crne Gore i Italije, te za značajna ulaganja italijanskog kapitala u Crnu Goru. Građena je uskotračna željeznica od Bara do Virpazara preko vrleti Sutormana, uspostavljen je prvi crnogorski međunarodni telegraf, istraživana su rudna bogatstva i pripremani planovi čije ostvarenje su omeli balkanski i svjetski ratovi....

"Ingleževina" je naziv za jedno, nekada uzorno imanje u krtoljskom zaseoku Marići. Pripadalo je popu "Inglezu", kako su zvali popa Nika Bujenovića, jer se školovao u Engleskoj. Imao je veliku kuću u selu i dosta zemlje u obližnjem polju. Nije imao muškog potomstva, nego samo dvije kćeri. Stariju Katu je udao za čuvenog pomorskog kapetana i brodovlasnika Špira Barbića, a mlađu Anu (rođena 1818) za zemljoradnika Nika Perovog Kostića (iz popovske kuće). Prvi zet se nije bavio zemljoradnjom, a drugi je prihvatio da održava Bujenovića imanje. To je podrazumijevalo stanovanje u Marićima, mnogo bliže polju od rodnog mu zaseoka Kostića. Tako je Niko Perov postao rodonačelnik ogranka bratstva Kostića, koje živi u istočnim krtoljskim selima.

Niko Perov je imao dva sina: Joka i Sava. Ovo je priča o Joku, rođenom 26. februara 1839, a o Savu je sačuvana posebna priča.

Joko Nikov se još od djetinjstva isticao prirodnom bistrinom, što dokazuje njegov uspjeh u osnovnoj školi. Bio je najbolji učenik. Rado je slušao priče o svom pretku, legendarnom junaku i pomorskom kapetanu Zanu Kostiću. Sanjao je o putovanju po svijetu i o uzbudljivim doživljajima. Bogato imanje ga uopšte nije interesovalo, na veliku žalost roditelja, pogotovo đeda, po majci, popa "Ingleza". Umjesto da pomaže roditeljima na njivama, obreo se u nautičkoj školi. Lako je i tu školu završio. Da bi donekle i roditelje zadovoljio i što više doma bio, ukrcao se na brod obalne plovidbe i samo na kratkim relacijama plovio.

U Đuraševićima je tada stasala ljepotica Jane, jedinica Mića Đurišića, u koju se Joko smrtno zaljubio. Na nesreću, u nju je još odranije, isto tako "smrtno", bio zaljubljen njen prezimenjak Savo Đurišić. On je bio Jokov vršnjak i nerazdvojni drug. Jedan drugome su se povjerili i bili teško utučeni kad su saznali da su u istu djevojku toliko zaljubljeni da je jedan drugome ne mogu prepustiti. Školovani mladi pomorski oficir Joko Kostić, a uz to sa bogatim imanjem, imao je mnogo više izgleda da je osvoji. To je dovelo Sava Đurišića da pomišlja i na samoubistvo, odnosno na nestanak sa ovoga svijeta.

Da ne bi doŠlo do tragedije, Joko je predložio Savu da zajedno zauvijek nestanu, ali na bolji način nego što je Savo razmišljao. S obzirom na to da je Savo bio sirotinja bez prebijene pare, Joko je preuzeo na sebe da plati putne karte za obojicu i da se ne presele na "onaj svijet" nego u "bijeli svijet". Pružena je ruka ruci uz zakletvu da neće nikome reći što su naumili i da se iz bijelog svijeta neće nikome javljati.

Prolazili su dani, pa mjeseci, a rodbina je još mislila da će im se javiti bjegunci, jer takav slučaj u primorskim mjestima nije bio rijedak. Avanturistički nastrojeni momci su se i ranije gubili, a zatim bi se javili i prije ili kasnije vratili. Ali, kad su počele proticati i godine, a od Joka i Sava nije bilo ni traga ni glasa, rodbine su se sve više uznemiravale i za njima tragale. Jedino je bilo jasno da je svim bjeguncima sa ondašnje austrijske teritorije prva etapa bila Italija. Mnogi Bokelji su znali italijanski, a Joko je u nautici učio još i engleski, iako je dosta naučio i od đeda "Ingleza". Mnogo kasnije se saznalo što se sa Jokom i Savom dešavalo.

Upravo kad su stigli u Đenovu, našli su se u vrtlogu velikog previranja. Rijeka naroda se tiskala ka obali, držani su govori, uzvikivale parole, klicalo se Garibaldiju. Tako je vrtlog zahvatio i naša dva Krtoljanina. Garibaldijci su zaplijenili neke brodove u luci. Kroz narod se pronio glas da se traže stručni pomorci. Čim je to čuo, Joko je povukao Sava za ruku i počeli su se kroz masu probijati ka obali. Pokazao je Joko svoj brevet i matrikulu, a kao Srbinu izbjeglom iz Austrije, nisu mu trebale nikakve druge preporuke. Na brodu "Lombardo", uz Joka se našao i Savo. Bez pomoračkih kvalifikacija Savo je mogao samo da postane borac garibaldinac.

Zaplijenjeni brodovi su preveli hiljadu garibaldinaca na Siciliju, u luku Marsale. Tu su i posade napustile brodove, jer su ih opkolili burbonski ratni brodovi, uspjevši da u luci potope "Lombardo", ali kad je već bio napušten. Nastale su teške borbe po Siciliji između Napolitanaca i "filibustijera". To doslovno znači idolopoklonici, a u prenosnom smislu gusari, kako su nazivali garibaldince. Tako su se, sticajem okolnosti, sa garibaldincima borila i dva Krtoljanina po Siciliji, sve do pada Palerma u ruke garibaldinaca.

Joku i Savu nije bio cilj da ostanu u Italiji, pa su se našli na engleskom ratnom brodu "Intrepid", što znači "Nebojša" Joko kao član posade, a Savo kao slijepi putnik. Ponovo su prolazile godine, a onda je stigla o njima prva vijest iz Amerike. Javio se Savo Đurišić, koji je postao bogataš, brodovlasnik, pozivajući svoje srodnike Vasa i Iliju Đurišića da dođu kod njega u Ameriku. Tamo su se i oni obogatili, a preko njih se saznalo da je Joko Kostić ostao u Engleskoj ratnoj mornarici i postao kapetan Xems.

Jednog dana je uplovila u Boku manja engleska ratna flota u prijateljsku posjetu. Brodovi su se usidrili pred Kotorom. Nakon svečanog prijema priređenog za kotorske uglednike na komandnom brodu, proširio se glas da se admiral interesovao za Krtole, a posebno za Janu Đurišić. Ona se u međuvremenu udala za Bogdana Špirovog Ivoševića iz sela Milovića. Naravno, taj glas je stigao i u Krtole. Čim je to čuo nuko (kršteni kum) Joka Kostića, Savo Šotković, odmah mu je bilo jasno ko je admiral. Uzeo je četiri jaka momka pa se sa barkom na pet vesala uputio što brže ka Kotoru. Žurio je da zatekne englesku flotu na sidrištu. Admiralski brod je bilo lako prepoznati po admiralskoj zastavi, ali mornari nisu dozvoljavali pristup brodu. Savo Šotković je znao toliko engleski da saopšti kako nosi specijalno za admirala poruku o ženi za koju se on interesovao. Preko komandira brodske straže, pa oficira palube, poruka je stigla do admirala. Odobreno je samo Savu Šotkoviću da se iz barke ispne na palubu, pa na komandni most.

Iako je admiral pustio velike bafe niz obraze, koji su formirali dvostruku bradu, Savo Šotković je odmah prepoznao svoje kumče, Joka Kostića. No, admiral se nije dao. Za Janu Đurišić se interesovao, tobož, po molbi njegovog kolege Xemsa sa neke druge engleske flote. Govorio je samo engleski, praveći se da ne razumije ni riječi srpske. Da bi se iz neugodne situacije što prije izvukao, naredio je potčinjenom oficiru da donese "čazbeni paket", sa bocama pića i drugim darovima. Ko zna kome je paket bio namijenjen, ili je takvih paketa bilo više na brodu spremnih za svaki slučaj. Pri ispraćanju Sava Šotkovića, admiral je ipak progovorio srpski: "Kume, Bogom te kumim, nemoj mi ni materi reći da si me vidio".

Krtoljani su se potišteni vratili doma. Usput je Savo u barci ispričao što je doživio. Iako se držao kumovskog kumljenja da ne reče materi Ani da joj je vidio sina, ona je to preko drugih saznala. Čula je i to da se njen sin admiral više interesovao za Janu Đurišić nego za materino zdravlje. Bilo je to u vrijeme kada se ni Anin mlađi sin, Savo Kostić, nije javljao iz bijelog svijeta. Izbezumila se od sreće kad je čula o stizanju u Boku njenog sina admirala, u nadi da će ga konačno vidjeti. Teško se razočarala i još više izbezumila, ali ne od sreće nego od žalosti kad je shvatila da od toga nema ništa. Weno srce je izdržalo da ne prepukne od tuge, ali je izbezumljenost, prvo od prevelike sreće, a zatim od tuge, učinila svoje. Našli su je obješenu u staroj kući u koju se rijetko zalazilo.

U dosadaŠnjim pisanim izvorima nalazimo niz imena Bokelja među garibaldincima, ali ne i imena Joka Kostića i Sava Ćurišića. To znači da je među garibaldincima bilo više Bokelja nego što je zabilježeno njihovih imena. Da li se Joko Xems Kostić u tuđini ženio i da li je tamo ostavio potomstvo, to je u njegovom rodnom kraju ostalo nepoznato.

ITALIJANI GA NISU ZABORAVILI

Prelaz Mesinskog kanala je za italijansku istoriju samo detalj ne naročito važan u mnoštvu značajnijih bitaka i događaja tokom više od jedne decenije ratovanja za ujedinjenje Italije - zaključio je Vasko Kostić u svom radu Podvizi Bokelja van Boke. Za Vlada Sabljičića je bio itekako važan. Wemu je Garibaldi povjerio ključni koordinatorski dio složenih operativnih poslova koje je trebalo obaviti u vrlo kratkom vremenu. Zadatak mu je bio i obezbjeđenje dovoljno plovila i neutralisanje odbrane sa obala Kalabrije. Drugi bi se uhvatili za glavu pred takvim zadatkom sa rokom "odmah". Za kapetana Vlada Sabljičića to nije bio naročiti problem. Trupe su uspješno prebačene kao da su pripreme potrajale mjesecima.

U redovima Burbonaca i njihovih italijanskih pristalica, protivnika ujedinjenja, nastalo je rasulo, ali je ipak trebalo dosta snaga Garibaldiju za čišćenja ostataka neprijatelja. Sa malom grupom odabranih oficira, Garibaldi se neustrašivo uputio pravo ka Napulju, uporištu svojih protivnika. Narod mu nije bio neprijatelj, pa su Garibaldinci dočekani sa ovacijama i neviđenim veseljem. Učesnik tog Garibaldijevog trijumfalnog marša je zasluženo bio i kapetan Vlado Sabljičić. Ostao je u italijanskoj ratnoj mornarici kao kapetan fregate. Umro je relativno mlad, godinu dana prije Garibaldija. Sahranjen je u Đenovi uz najviše vojne počasti. Italijani ga nisu zaboravili, samo što ga negdje pominju originalnim prezimenom, a negdje u prevodu, "Spadolini".

EUGENOV NOVI MEDIJSKI POTEZ

Nakon bitke na Muratovici, Garibaldi je poslao na Cetinje, kao specijalnog izaslanika, Eugena Popovića, da pozdravi junačkoga knjaza i preda mu pošiljku oružja Crnogorcima, dokazanim junacima. Zahvaljujući Eugenu, Garibaldi je znao da je "u rukama Mandušića Vuka svaka puška ubojita", ali je preporučio da Crnogorci oprobaju i pušku poznatu kao "peri" (u značenju: pogibeljna, ubitačna), uz poruku: "Montenegrini, coraggiosi battaglieri, provate fucile peri!"

Eugen nije tada sam došao u Crnu Goru. Sa sobom je doveo svog prijatelja, korespodenta velike izdavačke kuće "Taymsa", novinara Stilmana. Stilmanovi objektivni izvještaji doprinijeli su da se izazove još veće interesovanje u Evropi za Crnu Goru i da se detaljnije sazna i za novije i za starije crnogorske ratne uspjehe, ali i za zavidne moralne vrline Crnogoraca.

korektura vladarske loze 

OstajuĆi pod snažnim uticajem Marka Miljanova - piše Vasko Kostić - Eugen je po Italiji stalno i neumorno isticao osobine čojstva i junaštva Crnogoraca, fizički zdravih ljudi, visokog rasta i koji su izdržljivi i u najsurovijim uslovima. Te osobine su krasile i samog Eugena, pa je bio očigledan primjer onoga što je propagirao. Tako je i nesvjesno bio zaslužan za kasnije orođavanje vladičanske kuće Petrovića Wegoša i najstarije evropske, odnosno francusko - austrijsko - italijanske vladalačke dinastije Savoja. Glavni razlog što je napuljski princ Vitorio Emanuelo (koji će kasnije postati kralj Italije) uzeo za ženu Jelenu, kćer knjaza Nikole, jeste da popravi rasu, obezbijedi umno i fizički zdravije potomstvo.