t
Početna

 

 

 


NA JASENU ŽIVI NAJSTARIJA HERCEGOVKA

BOG SVAKOME ODREDI KAKO ĆE ŽIVJETI


Baka Jela Traparić koja živi sa svojom kćerkom Kosom Ninković, na Jasenu, odmah uz put, najstariji je stanovnik istočne Hercegovine, jer od prije nekog vremena, kako nam i sama reče, “gazi stotinu i petu godinu”.

 

Iako su u ratovima i bunama, od kojih se mnogih sjeća, gorele i matične knjige, za baku Jelu se zna da je rođena 3. juna 1904. godine, na praznik Cara Konstantina i Carice Jelene, po kojoj joj i nadjenuše ime Jela.

Sa sedamnaest se godina, dodaje, udala za svoga pokojnog muža Toma, koji, budući da je od nje bio stariji punih petnaest godina, umrije prije tri decenije, a baka Jela ostade sama u njihovim nekada nadaleko čuvenim kućama Traparića na Cibrijanu.

 

Radnici Centra za socijalni rad, čiji je baka štićenik, u ime godina koje su se nabrale, nekoliko dana nakon rođendana su je posjetile i, osim slavljeničke torte, uručile joj još neke poklone.

 

“Rodila sam sa svojim pokojnim mužem devetero djece, osam kćeri i jednog sina koji mi je umro prije nekoliko godina u Bačkoj Topoli i za kojim, zajedno sa mojim unukom koji je poginuo, i danas nosim ranu”, pričala je baka okupljenim socijalnim radnicama i novinarima.

Ova starica, koja ne vidi, niti čuje dobro, slabo se i kreće, ali je bez imalo staračke senilnosti razgovarala sa nama.

 

I svega se, zaista sjeća, autrijskog vakta, Drugog svjetskog rata, rađanja i školovanja djece.

“Kad mi je sin poslije škole u Trebinju otišo u svijet, mislila sam da ću pući, a ono on meni šalje pisma i poručuje da mu školujem sestre, što se u to vrijeme zamjeralo, ali ja one mlađe, uz sinovu pomoć, školovah dokle mogu. Što bi one ostale bez škole, kad vas muški svijet sa Cibrijana ode u škole?”, prisjeća se starica.

 

Kasnije, dočekavši da sina oženi i sve kćeri pouda, djeca se razasuše po svijetu od Njemačke, preko Srbije do Trebinja, a kada joj je jedna od kćeri saopštila da odlaze u Njemačku na rad, priznaje da se onesvijestila.

 

“Ali, preboljeh i to. Preboljeh i druge bolesti, jer ja nisam ko neki da kažem da me nikad ništa nije boljelo i da nisam išla ljekarima, ali, pod starost, jer sam sve do šezdeset-sedamdeset svojih godina ko od šale na konja tovarila po pedeset kila. I bila sam sretna, jer smo imali po dvadestoro goveda, po pet-šest konja i sitne stoke  ko zna koliko, a to je tad bilo bogatstvo i dosta za sreću”, kaže ona.

 

Ne zna, kaže, tačno, koliko ima unučadi i praunučadi, preko trideset petoro njih u pet generacija, ali zna da su joj svi podjednako dobri i da je obilaze koliko ko može.

O sebi, kaže, nema pričati bogzna šta, jer je, dodaje, proživjela običan, samo možda malo duži, ljudski vijek, za koji nema recepta kako ga proživjeti.

 

Žao joj je, kako ona to objašnjava, što je kćerki Kosi na teretu, što nije u svojoj kući na Cibrijanu i što Bog ne uzima po redu, aludirajući, kako nam na kraju Kosa objasni, na smrt unuka i sina.

“Bog svakome odredi kako će život proživjeti”, uzdahnu na kraju starica i poželje nam dobru sreću u putu...

V.D.